S nadbiskupom Grušasom razgovarao je novinar Ludwig Ring-Eifel. U nastavku prenosimo intervju s KNA u cijelosti.

Gospodine nadbiskupe, što je po Vama bilo najvažnije na susretu u Pragu?

Upravo iskustvo sinodalnosti koje nam je omogućilo razmjenu ideja. Laici, redovnici, biskupi – da možemo slušati jedni druge. Ovo slušanje, kako na plenarnoj sjednici tako i u malim grupama, dovelo nas je da napredujemo u međusobnom razumijevanju. Jasnije smo vidjeli i rane koje mnogi ljudi imaju. To su vrlo različite rane u različitim zemljama, no to su uvijek rane u tijelu Kristovu, rane u njegovoj Crkvi. Iako se iskustva i mišljenja o tome kako se nositi s njima razlikuju, zajedničko slušanje pomaže nam da idemo naprijed i da zajedno rastemo. A to iskustvo je važnije od bilo kojeg teksta koji može izaći. Također će nam pomoći u našim sljedećim koracima na ovom putu, odnosno na skupštinama u Rimu u listopadu te kada se vratimo u naše zajednice.

Među različitim mišljenjima bio je i određeni jaz između zapadne i istočne Europe, što utječe i na vizije obnove Crkve. Može li se taj jaz premostiti razmjenom u Pragu?

Netko je mudro primijetio da takve razlike postoje ne samo između Istoka i Zapada, nego i između Sjevera i Juga. Postoje različiti spletovi iskustava i ne mislim da je poanta bila riješiti te razlike. Radilo se o dijeljenju, slušanju i razumijevanju. Jedan od biskupa je rekao: Prije smo puno razgovarali jedni o drugima i pisali pisma, ali sada konačno razgovaramo jedni s drugima.

Prije smo puno razgovarali jedni o drugima i pisali pisma, ali sada konačno razgovaramo jedni s drugima.

Prije sastanka u Pragu čulo se i čitalo da zbog reformskih prijedloga iz Njemačke postoji opasnost od šizme, raskola. Je li ta opasnost sada prevladana?

Nisam čuo nikakav izraz želje da bi se napuštala Crkva. Mnogo više sam čuo želju da se bude Crkva. Ali vjerojatno bi trebali postojati različiti načini postojanja Crkve, i to je ono o čemu govorimo. A taj će nam dijalog pomoći da se bolje razumijemo i da tražimo načine na koje je jedinstvo u različitosti moguće te da – to je jedan od sinodalnih elemenata – ostvarimo zajedništvo našeg poslanja. Stoga je bitno da slušamo jedni druge i Božju riječ. To nam pomaže da živimo to zajedništvo.

Kako objašnjavate ljudima u Vilniusu što znači biti sinodalna Crkva?

Objašnjavam da je sinodalnost vrlo staro načelo u Crkvi te da ga sada moramo ponovno učiti. I zato se ne radi o promjeni crkvenog učenja, nego o promjeni načina na koji kao Crkva živimo. I da nas je papa Franjo poslao ovim dugim putem da to stvarno naučimo i primijenimo, ne tek površno. To će također promijeniti stil našeg poslanja.

Ovdje su u Pragu laici dali važan doprinos četiri od šest dana. Ne bi li to trebalo biti moguće i na sinodskoj skupštini u Rimu?

Mislim da se krećemo u tom smjeru. Trenutno razvijamo nove strukture na nekoliko mjesta koje će nam pomoći da budemo sinodalna Crkva. Papa je već preimenovao nadležno tajništvo u Rimu. Više nije nadležno za Sinodu biskupa, nego jednostavno za Sinodu. Proteklih desetljeća vidjeli smo mnoge promjene u strukturama, a također i u kanonskom pravu, to nije samo statično, mijenja se uvijek iznova. Hoće li listopadska skupština biti posve drugačija sinoda od onih koje smo do sada poznavali? Vjerojatno ne. Hoćemo li govoriti o takvim promjenama? Vjerojatno da.

Ne radi se o promjeni crkvenog učenja, nego o promjeni načina na koji kao Crkva živimo.