Preč. Ante Markić, upravitelj najvećeg marijanskog svetišta u Slavoniji – Svetišta Gospe od Utočišta u Aljmašu kazao je da je više nego ikada radostan te da zaista može reći da ‘konac djelo krasi‘. “Nikada više toliko hodočasnika, nikada ljepše vrijeme, ali isto tako nikada nije sve tako lijepo prošlo sve u miru kao ove godine, tako da sam unatoč umora veoma, veoma zadovoljan i veseo”, istaknuo je.

Podsjetimo kako mađarski izvori prvi put spominju Aljmaš 1338., a značenje ove riječi u mađarskom jeziku je jabuka. Ovo je nekoć bilo trgovačko i obrtničko naselje u kojem su živjeli Hrvati i Mađari kasnije su naselili i drugi. Živopisan kraj nedaleko od ušća Drave u Dunav kao Gospino svetište zaživio je 1704. kada su isusovci obnavljajući Slavoniju nakon Turaka iz Luga u Baranji ovdje donijeli Gospin kip. I tako je tradicija čašćenja Gospe u Aljmašu duga tri stoljeća. Proživjela je Gospa u Aljmašu i požare, i komunizam, i rat i obnove. Preč. Ante Markić je ovdje na službu došao 15. lipnja 1973. godine.

Župnik i upravitelj svetišta Gospe od Utočišta u Aljmašu preč. Ante Markić

A o početcima svoje službe rekao je: “Biskup Stjepan Bauerlein odredio me za kapelana u Vinkovcima te za župnika i upravitelja svetišta u Aljmašu. Iskreno rečeno malo sam se bojao jer premlad svećenik bez nekakvog iskustva da sad najedanput vodi Svetište i to jedno od najstarijih i najposjećenijih u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Nije mi bilo svejedno doći. Pokušao sam mu to obrazložiti, ali on mi je rekao: ‘Sinko, ja imam povjerenje i molim lijepo uputite se i dajte se na posao‘. I tako je bilo. Došao sam u Svetište koje je bilo zapušteno materijalno, ali, nažalost, i duhovno. Tako da je trebalo i na jednoj i na drugoj strani poraditi da sve dođe u jedan red kakav bi trebao biti u jednom svetištu”.

Došao sam u Svetište koje je bilo zapušteno materijalno, ali, nažalost, i duhovno.

Preč. Ante Markić bio je svjestan da Aljmaš treba biti pravo utočište i za domaće vjernike, ali i za one iz Mađarske, Austrije i Njemačke. Krenuo je i s obnovom crkve, kuće i hodočasničke infrastrukture. Kazao je da je sve došlo u red i moglo se predahnuti, ali sve je prekinuo Domovinski rat.

Prisjećajući se ratnih dana preč. Ante Markić istaknuo je: “Nažalost, došao je Domovinski rat koji je 1991. došao na ove prostore, a mi smo bili prve žrtve agresora s istoka koji su nas napadali s tri strane. Početkom kolovoza u ranim jutarnjim satima su okupirali Aljmaš i sva taj trud je u par trenutaka otišao u prah i pepeo. Kada su okupirali ova mjesta naselili su svoje Srbe iz zapadne Slavonije i mislili su da se mi nikada više nećemo na ova područja vratiti, a oni će tu zauvijek ostati. Mijenjali su imena mjestima i tako više Aljmaš nije bio Aljmaš, nego Papuk Dol jer su s Papuka te Srbe ovdje naselili. Oni su unišli u naše domove i rušili sve što podsjeća da je netko nekada tu živio, osim njih, jer su mislili tu zauvijek ostati. Najprije su na red došle naše crkve, naše svetinje. Crkve naše katoličke u Dalju i Erdutu srušili su do temelja, a potom u Daljskoj-Planini, a onda je poslastica bila rušenje Aljmaškog svetišta. Unutra su unišli i eksplozivom digli cijelu crkvu. Tako da su sve kipove, slike, kapelice, križeve, spomenike, sve što je podsjećalo da je netko tu drugi živio osim njih su srušili i uništili. Kada je nakon toga zla, nakon punih sedam godina toga čekanja, kada smo se vratili sve je trebalo krenuti iz početka. Morao sam obnoviti filijalnu crkvu na Dalj-Planini gdje žive vjernici Mađari, katolici. Potom sam krenuo obnavljati aljmaško svetište da Gospa što prije dobije svoj dom, svoju crkvu, svoje svetište. Počeli smo 2001. godine i bilo je potrebno svega tri godine da Svetište ugleda svijetlo dana i da opet Gospa okuplja oko sebe svoju duhovnu djecu. Ono što je činila kroz tri stoljeća to čini i danas. Tako da smo do 2001. imali smo sve rekli bismo pod vedrim nebom i teško je to bilo. Kada smo nanovo podignuli aljmaško svetište onda je opet sve polako trebalo u red uvoditi”.

Unutra su unišli i eksplozivom digli cijelu crkvu. Tako da su sve kipove, slike, kapelice, križeve, spomenike, sve što je podsjećalo da je netko tu drugi živio osim njih su srušili i uništili.

“Sve je obnovljeno”, zahvalno ističe, ali s tugom dodaje kako je jedino što se ne može vratiti to su životi onih koji su najviše zaslužni za ovo što imamo, naši hrabri branitelji. Zato preč. Markić svaku grupu poziva na molitvu za branitelje.

Velika Gospa u Aljmašu

Stoga možemo reći da je preč. Markić pravi Gospin svećenik. Njegov životni put započeo je 1944. u Hercegovini nadomak Stoca. Prisjetio se kako ga je kao jednogodišnjeg dječaka u kolijevci ugrizao škorpion i cijela leđa bila su mu u gnoju. “Sirota mama nije znala što i kuda sa mnom, jer onda nije bilo ni liječnika, ni bolnica, niti išta, čula je za nekog liječnika iz Italije pa me je odvela njemu. Išla je kilometre i kilometre, na rukama me noseći, da me taj liječnik pregleda. I kada je došla on je to samo malo pogledao i rekao da tu nema pomoći te da ću umrijeti. Kazao je da me može odmah tu ostaviti i da će me tu u groblju pokopati. No ona nije htjela to napraviti s plačem se okrenula i nazad me opet kilometrima na rukama nosila kući. Došavši doma molila je djeda da mi to nekako probije na leđima da bi taj gnoj izišao. Na njezin veliki plač i zapomaganje djed je uzeo britvicu za brijanje, otkuhao i bijelom krpom nožić obložio i samo vrh nožića ostavio slobodan. Uzeo je komadić drveta i na sedam mjesta na leđima meni to probio. I evo to je bilo spasonosno”, rekao je.

I kada je došla on je to samo malo pogledao i rekao da tu nema pomoći te da ću umrijeti.

Ali u toj nevolji ostao je jedan majčin zavjet. “Kada me je ona nosila nazad u svom srcu je učinila jedan zavjet, a taj zavjet je glasio: ‘Bože dragi, Gospo blažena, ako ovo dijete nekim slučajem ostane živo ja ga predajem vama u ruke. Ako je to vaša volja da on bude možda svećenik, ja ću na tu nakanu moliti‘. I ona je od tog trenutka počela moliti za moje duhovno zvanje, ne govoreći nikome o tome ništa. Nikada nisam pomišljao na tu službu. Kada smo došli u Privlaku kod Vinkovca iz Hercegovine mene je tadašnji župnik mons. Kelić zapazio i pitao je ljude tko sam ja. Ljudi su rekli da sam doseljenik iz Hercegovine i da sam završio osmogodišnju školu dole. I on je mene pozvao i pitao me bi li ja išao za svećenika, a ja sam mu rekao da ne bih. Rekao mi je da odem kući da razmislim te da dođem sutradan u isto vrijeme. Došao sam ponovno sutra i isto mu odgovorio. I onda me je opet poslao kući pa malo razmisli. Kada sam došao treći put rekao sam mu da bih”, istaknuo je.

Bože dragi, Gospo blažena, ako ovo dijete nekim slučajem ostane živo ja ga predajem vama u ruke. Ako je to vaša volja da on bude možda svećenik, ja ću na tu nakanu moliti

I tako je krenuo njegov put svećeničke formacije do ređenja 29. lipnja 1969. Kazao je kako je nakon toga išao u Hercegovinu imati mladu misu 15. kolovoza 1969. “Treći dan nakon mlade mise prošetali smo mama, p. Tonči i ja. Mama je predložila da sjednemo u hladovinu ispod hrasta. I tamo dođemo tamo i ona kaže da bi sada rekla jednu veliku tajnu koju nosim od njegova rođenja do sada. Mislim se što je sada. Onda ona kaže da je dala zavjet kojeg je uslišio Gospodin i Gospa. Pitao sam ju kako meni to nikada nije rekla. Odgovorila mi je: ‘Sinko, to sam učinila samo zato da ti ne bi možda meni htio izvršiti taj moj zavjet, a možda ne bi to želio i bio bi nesretan. Ne. Sada vidim da je to i Božja volja i tvoja. Do sada sam molila da budeš svećenik, a od sada moja molitva ide da budeš dobar svećenik i nikad ne zaboravi nebesku Majku koja te prati cijeli život‘.”, istaknuo je. Posebno je naglasio da nikada nije o tome nikome govorio sve do nedavno.

Biskup Bauerlein kazao mu je da će u Aljmašu ostati samo godinu dana pa će dobiti novu župu, ali biskup je nakon dva mjeseca preminuo i ta tajna o premještaju otišla je s njime te preč. Markić ne osta u Aljmašu godinu dana, nego četrdeset i devet godina.

“U ratu sam odavde izišao s narodom u šlepu za rasute terete. Došao sam u Osijek sa svojim narodom i krenem u Đakovo gdje me je primio tadašnji biskup Ćiril Kos koji mi je rekao: ‘Tebe je Bog poslao sada‘.  Mislio sam što sada. Kazao mi je: ‘Zovu u Mađarsku u njihovo svetište Maria Jud gdje se okuplja narod, puno Hrvata i treba katolički svećenik‘. Na to sam mu rekao da nemam ništa osim onoga što je na meni. Nešto sam našao u Caritasu u Osijeku da se imam presvući. Biskup mi je rekao da ako odem možda ne zna hoću li više doći. Dao mi je novac kako bih kupio sve što trebam. Poslijepodne sam otputovao za Mariu Jud. Tamo sam ostao godinu i pol dana u njihovom Svetištu i nakon povratka došao sam u biskupiju, a tamo je već bio mons Marin Srakić. Dođem kod njega i kažem da sam slobodan i da me može staviti gdje želi te sam istaknuo da sam dosta godina bio u Aljmašu. Na te moje riječi on je šutio. Vratio sam se za deset dana i kazao sam mu da neću izići dok mi ne kaže gdje ću sada ili ću ići na drugo mjesto ili vratit se u Aljmaš. On mi je rekao: ‘Ovo zadnje. Dok drugi tamo dođe i snađe se ti ćeš podići Svetište‘”, rekao je.

Ovo Svetište je živo i nema dana da tu netko ne dolazi.

I danas preč. Markića prati majčin zavjet, trajno uz Gospu. “Jako sam Bogu zahvalan i Gospi i zato sam se svim srcem zalagao, koliko su moje krhke ljudske sile mogle, ali evo Bog je bio jaki i Bog i Gospa su mi davali snagu i tako da sam ovdje presretan što je sve to na svojem mjestu. Mislio sam kada se vratimo da će sve to stagnirati, a ne da je taj broj ostao, nego se četiri puta povećao. Ovo Svetište je živo i nema dana da tu netko ne dolazi. Ovdje je jako živo. Inače župa kao župa je mala, ali svetište je tu i ovo je kako reče biskup Ćiril Kos: ‘Ovo je žila kucavica duhovnosti moje biskupije‘.

Velika Gospa u Aljmašu

Vlč. Ante Markić slavi oproštajnu misu 28. kolovoza u 9 sati i 30 minuta, a potom odlazi u mirovinu. Naslijedit će ga dosadašnji župnik u Slavonskom Brodu dr. Tomislav Ćurić, a njegovo uvođenje u službu bit će 4. rujna.

“Hvala svim dragim hodočasnicima, svim ljubiteljima ovoga svetišta Gospe od Utočišta u Aljmašu koji su godinama i godinama ovdje dolazili. Mogu im poručiti da ću ih nositi u svojem srcu, svojim molitvama, a isto se preporučam i njima. Hvala svima koji su mi pomagali da ovo svetište raste kako treba”, zaključio je.