Ovaj heroj iz Velike Gorice rođen je 29. prosinca 1964. godine. Nakon što je završio Osnovnu školu u rodnom gradu, u Zagrebu završava srednju školu u kojoj je stekao zvanje građevinskog tehničara. Upisao je građevinski fakultet, a 1990. zajedno s ocem Tomislavom osnovao u Zagrebu privatnu tvrtku. 

Kada je počeo Domovinski rat dragovoljno pristupa 1. A brigadi Zbora narodne garde „Tigrovi“. Prvo ratište bilo mu je zapadnoslavonsko. Životni moto i misao vodilja koju je često znao reći bila mu je „Moja djevojka je Hrvatska, u nju sam zaljubljen.“ Za nju je i položio svoj život, a na mjestu pogibije roditelji i mlađi brat uz pomoć prijatelja podigli su spomen kapelicu u selu Mravnica u Dubrovačkom primorju. 

Istog dana u oslobađanju hrvatskog juga ponad Slanog poginuo je još jedan „Tigar“ – Goran Milković. Niti tjedan dana ranije, 14. svibnja Goran je proslavio svoj dvadeseti rođendan. Po ocu Ivanu podrijetlom iz Like, a po majci Katarini podrijetlom iz Zagorja Goran je rođen u Zagrebu gdje je odrastao uz starijeg brata Dražena. U rodnom gradu završio je građevinsku školu te stekao zvanje rukovoditelja građevinskim strojevima, a završio je i školu za kuhara. Pamte ga kao mirnu i povučenu osobu koja je puno učila.

Nakon što mu je u rat pošao brat Dražen i Goran se uključio u obranu Hrvatske. U ljeto 1991. pristupio je „Tigrovima“ s kojima je prošao bojišta u zapadnoj Slavoniji, a zatim odlazi i na jug gdje u operacijama deblokade Dubrovnika polaže život. I Bruno Bulić i Goran Milković pokopani su na zagrebačkom groblju Mirogoj. 

U ovim Domoljubnim minutama izdvajamo riječi velečasnog Marijana Pavlovića, tada župnika zagrebačke župe Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije na Oranicama, kojima je ispratio u vječnost mladog heroja Gorana Milkovića:

“… Istina, mrtvo tijelo odlazi u zemlju, a od sada nam samo ostaje ime ovoga čovjeka koje ovdje izgovaramo: Goran. Mi ga se spominjemo s prijateljskim, rodbinskim, sinovskim poštivanjem i molimo: Gospodine Bože, sjeti se njegova imena što ga je od ljudi primio. Imena po kojem ga prepoznajemo i nakon njegove smrti. Imena što si ga ti upisao u dlan svoje ruke. Zahvaljujemo ti, Gospodine Bože, za ovoga čovjeka koji nam bijaše blizak i drag, a koji nas eto, prerano napusti. … Teško nam je prihvatiti bilo koju smrt. Teško je prihvatiti smrt kada je čovjek možda iscrpljen bolešću i jedva čeka da umre, ali najteže je prihvatiti smrt mladoga čovjeka, i to ne čovjeka koji je bio bolovao pa umro, nego čovjeka koji je nasilnom smrću, ubijanjem, ratom, uništen. Koliko je mladića dalo život svoj za slobodu naše Hrvatske i ne zna se još koliko će, i u našoj Domovini i u Bosni i Hercegovini, mladih ljudi morati dati život da bi nešto novo nastalo. I teško nam je, braćo i sestre, u ovom trenutku kazati bilo koju riječ utjehe onima koji su ostali bez svoga sina i brata. Ali mi znamo da je Domovina sveta stvar i da je Goran dao život na Oltar svetoj Domovini. I baš zbog toga, što je dao život za svetu stvar, mi se nadamo i vjerujemo da ćemo jednoga dana naći se opet sa pokojnim Goranom. To nas uči naša kršćanska vjera. Jer ovo nije završetak, jer naš život ne završava smrću, nego nastavlja se kod Boga u nebu. Dok se naš susret s njime ne zgodi, dužnost nam je ljudska i kršćanska da ga se sjećamo, ne samo spominjući njegovo ime, nego da ga se sjećamo u svojim molitvama i misama…”

Borna Marinić

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.