Što je celibat? Kako pristupiti svom župniku ako mu imamo potrebu ukazati na nešto? Smijemo li, unatoč dijagnozi, moliti za čudo? Na ova i druga pitanja odgovarao je u emisiji HKR-a "Halo, velečasni?“ u petak, 26. ožujka župnik župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima Antun Sente.
Što je to celibat i smije li svećenik slaviti misu ako iznevjeri celibat?
Celibat je beženstvo, odnosno stanje osobe koja ne živi u braku. Već se od samih početaka Crkve preporučalo onima koji ulaze u svećeničku službu da ne ulaze u brak, međutim u 11. stoljeću papa Grgur VII. je odredio da svećenici moraju živjeti u celibatu. Naravno, tu se mislilo na to da se svećenik koji živi u celibatu može dati čitav za Kraljevstvo Božje i na službu ljudima. Naglasak je na brizi za duše. Stavljanje na raspolaganje čitavog svojeg bića Bogu i korist ljudima. Ako je svećenik sagriješio, to je njegov grijeh, a ne grijeh zajednice. Svećenik treba, baš kao i svi drugi što prije pronaći drugoga svećenika i ispovjediti se.
Teško mi je gledati kada svećenik u trenutku prikazanja podigne hostiju na sekundu i samo je spusti. Kako to reći župniku?
Podizanje hostije svečani je čin u misi jer je koji trenutak ranije bila pretvorba. Svećenik je molio snagu Duha Svetoga da siđe nad te darove i da postanu Tijelo i Krv Kristova. Međutim, to je trenutak pokazivanja. To nije trenutak pred kojim bismo trebali ostati dugo u šutnji. Ipak, i taj trenutak bi trebao izgledati dostojanstveno. Ne da ga se obavi aljkavo, brzo ili kao da nam se nekamo žuri. To bi trebao biti dostojanstven trenutak. Lako se može svećeniku dogoditi da zbog navike ili žurbe taj trenutak učini na brzinu. Neka se oprosti svećeniku ako to učini. Slušatelju bih rekao da se ne boji otići župniku i porazgovarati o tome bez obzira kako će proći. Pokušajte, dođite i porazgovarajte. Svećenici su samo ljudi. Nismo savršeni ni sačuvani od svakodnevnih obveza, izazova i muka. Baš kao i svi drugi.
Unatoč dijagnozi, smijemo li moliti za čudo da se dijete rodi zdravo?
Naravno, jer Bog može učiniti čudo. To se toliko mnogo puta već pokazalo. Molitva je uvijek snažna i potrebna. U molitvi je Bog na djelu. Koliko puta su liječnici davali dijagnoze o bolesnom djetetu, ljudi bi prihvatili situaciju u molitvi, a dijete bi se rodilo zdravo. Molitva nam pomaže i prihvatiti dijete i pronaći snagu da mu daruju ljubav i odgoj. Možemo uvijek moliti : “Bože, budi volja Tvoja i daj nam snage da je prihvatimo jer je to uvijek bolje nego što si sami želimo”.