„’Preuzvišeni, danas cijela Hrvatska upire pogled u Vas. S Vama Hrvatska stoji ili pada!’ – ove riječi maturanta Ivana Zalara, koji je bio izvanredan govornik i kasnije sveučilišni profesor, izazvale su suzu na licu blaženog Alojzija Stepinca. Shvatio je svu dubinu te poruke. I stvarno, on je ostao uspravan. Bio sam mu tako blizu da sam ga mogao gledati u oči. Tu suzu ne mogu zaboraviti”, ističe p. Petar Galauner, prisjećajući se u razgovoru za Hrvatski katolički radio zadnje proslave Stepinčeva imendana na slobodi. Bilo je to 21. lipnja 1946. godine u Dječačkom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. Sjemeništarci su pripremili akademiju svome nadbiskupu koji je odlučio imendan slaviti na Šalati, jer je znao da će oni koji budu dolazili čestitati imati neprilike, bit će kontrolirani, fotografirani itd. Proslava nije bila u svečanoj dvorani, nego u blagovaonici, a na balkon pred rektorovom sobom stavljene su deke kako se ne bi moglo vidjeti tko dolazi.

Foto: Facebook Stepinac, 1940. godina

P. Galauner, koji u Hrvatskoj pokrajini Družbe Isusove djeluje 74 godine kroz razne odgovorne službe: provincijala, duhovnika, profesora, ravnatelja Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku, rektora Dječačkog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati, upravo je tu, u Sjemeništu, na početku svoga hoda ka svećeništvu i redovništvu, prvi puta susreo blaženog Alojzija. „Moje sjećanje na prvi susret s blaženikom ide do jeseni 1940. godine, kada sam došao iz četvrtog razreda osnovne škole u sjemenišnu Gimnaziju na zagrebačkoj Šalati. Nadbiskup Stepinac redovito je dolazio u Sjemenište na Misijsku nedjelju, bio je na akademiji i razgledavao izložbu. Onda je dolazio na Bezgrješno začeće BDM, kada su sjemeništarci imali svoju priredbu.

Još se dobro sjećam kada sam ga prvi puta vidio. Ulazio je sa svojom pratnjom u svečanu dvoranu, koja je tada imala drugi oblik, pa je bio široki prolaz u sredini. Mi djeca smo to gledali, a meni je to bio prvi susret s jednim nadbiskupom. Nisam zapamtio što je tada govorio, ali sam vidio i osjetio čovjeka koji je imao srce i ljubav za sjemeništarce. Nas je tada bilo u dvorani oko četiri stotine. Za njega je to bila radost, budućnost Crkve.

Susreti su se nastavljali kroz sljedeće godine, kao i u euharistiji u crkvi. „Posebno se sjećam onih blaženih trenutaka kada nas je pričešćivao. Tu sam osjetio jednu toplinu samoga Isusa koji preko tadašnjeg nadbiskupa Stepinca ulazi u moj život.”

Od prvoga susreta p. Galauner je osjetio da je Stepinac malo drugačiji od drugih. „Već svojim izgledom, svojim mirom, svojom blagošću i pristupom, kako je pozdravljao lijevo i desno dok je prolazio, te kako nam je s očinskom toplinom i ljubavlju govorio. U euharistiji se osjetilo da je on čovjek duboke vjere, velike ljubavi i nesebičnog predanja u svojoj službi”.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Kao trećoškolac, p. Galauner imao je prigodu biti u svojevrsnoj posebnoj audijenciji kod nadbiskupa Stepinca. „Kada je dolazio na Misijsku nedjelju na Šalatu, uvijek je razgledao izložbu koja je bila dosta bogata. Bili su tu lijepi radovi starijih učenika, koji su imali umjetnički osjećaj, a nadbiskup Stepinac bi obilazio i označio onu koju bi želio imati. E sada, trebalo je odnijeti slike na Kaptol i tu su izabrali mene i jednog moga kolegu. Mi smo išli radosno, ali i sa malom strepnjom. Tada sam prvi puta ušao u Nadbiskupski dvor, prvi puta se susreo s nadbiskupom u njegovim odajama. Mi smo mu poljubili ruku i onda se dogodila nezgoda. Kako je tajnik nešto radio, nije vidio da smo nadbiskupu poljubili ruku pa nam je stalno šaptao da to trebamo učiniti. Nama je bilo nezgodno dvaput ljubiti ruku. Bili smo jako lijepo primljeni i bio je to svjetliji trenutak u mojem životu.”

Foto: Facebook Stepinac, 10. travnja 1940.

Pater Galauner se prisjetio riječi nadbiskupa Stepinca izrečenih na kraju pokorničke procesije, pred zagrebačkom katedralom, 31. listopada 1943. godine. „Pokornička procesija bila je potresna i dojmljiva. Koliko se sjećam, krenuli smo ispred zagrebačke katedrale i završili kod Majke Božje lurdske. To je bio i završetak listopadskih pobožnosti. Skupilo se mnoštvo ljudi. Sjećam se koliko je tu bilo mladih, raznih katoličkih struja i organizacija. Listopad 1943., u to je vrijeme bilo jasno da Nijemci gube rat i da se Nezavisna država Hrvatska nalazi u jednoj delikatnoj situaciji. Neizvjesnost za sve one koji su tada sudjelovali u procesiji. Molilo se. Nadbiskup Stepinac održao je propovijed u kojoj je zauzeo hrabar i odlučan stav, iznosio je negativnosti komunizma koji je tada prijetio, kako on ne odgovara ni našoj tradiciji i kulturi, niti duši hrvatskoga čovjeka. Isto je tako žigosao nedjela koja su načinili raznorazni nacisti i njihovi suradnici. Tu su se prepoznali i neki naši ljudi, i nakon toga je bilo velikih kritika…

Možete si zamisliti nas četrnaestogodišnjake kako slušamo nadbiskupa u jednoj takvoj delikatnoj situaciji ugrožene budućnosti. Bio je hrabar i odvažan navjestitelj Božje riječi, nije ulazio u politiku, ali je samo žigosao nepravdu. Pogotovo je napadao rasnu politiku, svjestan svoga poslanja. Mi smo se tu izgrađivali na svome putu prema svećeništvu, bez straha, u odvažnosti unatoč svim prijetnjama.

Pisanje dnevnih novina o nadbiskupu Stepincu, ističe p. Galauner, bilo je obojeno mržnjom, izrugivanjem i ismijavanjem. „Njegovo djelovanje i lik bili su u tisku sasvim izobličeni. Kroz tisak sam osjetio da prema Stepincu ide lavina mržnje… Svaka prilika bila je iskorištena za vrijeđanje nadbiskupa Stepinca. Objavljivane su karikature. Sjećam se kako su, uz atentat na nadbiskupa Stepinca 4. studenoga 1945. godine u Zaprešiću, novine donosile karikature koje su ga prikazivale oblijepljenog flasterima… Takav govor nije utjecao na nas koji smo tada odrastali, nismo to uzimali ozbiljno jer smo znali što je istina. Sjemenište je bilo puno plakata koji prokazuju fratre na Širokom Brijegu da pucaju u partizane. Ali, znali smo da je to bila lažna propaganda. Bilo je to vrijeme heroizma i mi smo se držali. Pratili smo i upijali svaku nadbiskupovu riječ i suosjećali s njime”.

Nepuna tri mjeseca nakon zadnje proslave imendana nadbiskupa Stepinca na slobodi, koja je posebno urezana u pamćenje p. Galaunera, nadbiskup je uhićen 30. rujna 1946. godine. Izveden je pred montirani sudski proces, a nepravedno je već 11. listopada osuđen na 16 godina robije.

U osvrtu na odjeke presude na vjernike p. Galauner ističe: „Mi smo u mladenačkom zanosu gledali mučeničku Crkvu, a njega kao mučenika. Među sobom smo naivno razgovarali da, ako ga osude na smrt, odmah imamo mučenika. No, imali smo mučenika kroz godine njegova robovanja. Kada sada gledam na to, pitam se gdje je više služio Crkvi: kao rob ili na Dvoru, kao mučenik ili kao pastir i molitelj? Robovanje kardinala je sigurno jedan duhovni kapital za Crkvu, koji ne bismo imali da je on normalno nastavio u teškim prilikama ostvarivati svoje poslanje.

Kada se prisjetim suđenja, i svih parola i laži koje je rulja izvikivala, pa i Stepinčevog zadnjeg govora, tada kada ste ga gledali, to nije bio čovjek Alojzije Stepinac, bio je to Alojzije prožet snagom Duha Svetoga. Kada je rekao: ‘Moja je savjest čista!’, naručena rulja je vikala da ga treba osuditi na smrt i slično, to normalan čovjek ne može izdržati. Mi smo se ponosili njegovom hrabrošću i odvažnošću. To nas je odgajalo, a ove druge stvari koje su nametali njima smo se smijali.

P. Galauner ređen je za svećenika 1957. godine. Za tu svečanost stiglo je pismo kardinala Stepinca iz Krašića, a jedan njegov odlomak ističe da se može nazvati proroštvom blaženog Alojzija o sprovodu komunizma. „Kardinal je u pismu, s datumom 16.8.1957., upućenom isusovačkim mladomisnicima Cetiniću, Galauneru, Gilbertusu, Rusanu i Vuku, napisao da će doživjeti smrt komunizma. U pismu nastavlja: ‘Ne bojte se zastrašivanja ni prijetnja zakletih neprijatelja Crkve. Onaj koji imade zdrave oči u glavi, taj vidi da ovaj krvni neprijatelj Crkve koji se zove komunizam, već izgubio bitku i stvarno je mrtav. Kada će mu biti sprovod, to je dakako u rukama Božjim. Ali da će jednoga dana i sprovod biti obavljen, o tome nema sumnje za onoga koji znade što je Bog i što je Crkva Kristova. Ja možda neću toga doživjeti, ali vi koji sada stupate na pozornicu kao svećenici, čvrsto vjerujem da ćete vidjeti i trijumf Crkve, i u našoj domovini i u čitavom svijetu. Ne dakako trijumf u nekom vanjskom sjaju nego, što je jedino važno, u dubokom preporodu duša. Zar ne govore o tome tolika redovnička i svećenička zvanja kod nas i drugdje, kad smo najviše pritisnuti, i onaj priliv vjernika sakramentima, pobožnosti srcu Isusovu i Majci Božjoj, čudesno širenje svete krunice, čežnja dječjih i mladenačkih duša za Bogom. Već sada možemo i mi ponavljati s psalmistom ‘Magnum Dominus et laudabilis nimis’ – Velik je Gospodin, hvale predostojan. Ja vam od srca čestitam na velikoj sreći i milosti koju ste primili’. To je pisano 1957. godine. On je zaista bio svjedok i prorok.”

Sličica bl. Alojzija Stepinca na radnom stolu p. Galaunera

Vijest o smrti kardinala Stepinca p. Galauner je primio u Dubrovniku. Pratio je vijesti i ono što ga je posebno obradovalo je to da će kardinal biti pokopan u zagrebačkoj katedrali. „Mrzitelji Crkve nisu računali što Bog sprema po tome pitanju. Njegov grob u zagrebačkoj katedrali postao je duhovno žarište… Nisam bio na njegovom sprovodu, ali sam bio prisutan u jednom molitvenom ozračju kada se spremao sarkofag za katedralu. Valjda je to bilo uz prijenos relikvija. U tome molitvenom ozračju osjetili smo njegovu blizinu, ali i našu krhkost i odgovornost koju izručujemo njegovom svetačkom zagovoru. Zanimljivo je da sam, pri okretanju, zapeo kaputom i nešto se potrgalo. Tako da sam ponio tu uspomenu kući”, rekao je p. Galauner u čijim je mislima bl. Alojzije Stepinac prisutan kao stalno nadahnuće za život.