Kršćani u tim vrlinama vatrogasne službe prepoznaju Isusove zapovijedi ljubavi prema bližnjemu.

Znamo koja je uloga vatrogasaca: čuvati imovinu i materijalna dobra od požara i elementarnih nepogoda, a ono najvažnije – braniti ljudske živote. Iz toga vidimo kolika je hrabrost, plemenitost i ljubav ovih ljudi na djelu.

Iz toga se razloga neću nikada umoriti ponavljati istu stvar:

Vi, moja braćo i sestre vatrogasci, izrazito ste kristolike osobe.

Vi ste osobe koje u svome pozivu koji vršite odražavate Krista u današnjem svijetu, a da toga često možda niste ni svjesni.“

Vršite Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu. U Matejevu evanđelju zapisane su Isusove riječi: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“

Tko to ljubi bližnjega kao sebe samoga ako ne upravo vatrogasci,
koji su spremni svakoga dana i svakoga časa položiti svoj vlastiti život za druge?

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“, rekao je Isus svojim učenicima na Posljednjoj večeri.

Vi, dragi moji vatrogasci, tu i takvu ljubav – najveću ljubav, kako kaže Isus, koji je i sam utjelovljena Ljubav Božja i koji će ispuniti upravo to što je rekao, dati svoj život za svoje prijatelje, a to smo svi mi – živite svakoga dana.

proslava svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca u bazilici svetog Josipa u Karlovcu / Foto: Josip Vuković

Vi, dragi moji vatrogasci i vatrogaskinje, tu ljubav iskazujete svaki put kada sjedate u vozila i odlazite na intervenciju.

Jer znate – i svatko od vas zna – da se s te intervencije možda nećete vratiti svome domu, svojoj obitelji, svojim prijateljima.

Da kada se čujete sa ženom ili djevojkom, mamom ili tatom ili djecom i kažete da odlazite na intervenciju – da je to možda zadnji put da se s njima čujete.

Svi ste vi toga itekako svjesni.

Riskirate svoje zdravlje, pa na kraju krajeva i vlastiti život da biste spašavali sve ljude. Bez obzira na boju kože, rasu, nacionalnost, vjeru. Pomažete Filipincima, Indijcima, Nepalacima, Pakistancima, crncima, Azijatima, pravoslavcima, Židovima, muslimanima – svima.

Ne pitate ih tko su i što su, odakle dolaze ili kako im se zovu roditelji i u koju crkvu idu. Nego bezuvjetno i bezrezervno pomažete svakome tko vašu pomoć zatreba.

Toga bismo se svi trebali češće sjetiti kada ih počnemo gledati ispod oka ili s prijezirom. I oni su ljudi. Stvorenja Božja. I za njih će ovi ljudi ovdje izložiti i svoj vlastiti život da bi ih spasili. Žrtvovat će najdragocjeniju stvar koju imaju – svoj vlastiti život – da bi spasili svakoga.

U zadnjih nekoliko godina, nažalost, svjedočili smo upravo tome.

Svjedočili smo pogibiji nekoliko naših kolega na intervencijama

Dana 20. srpnja 2019. u Velikoj Gorici, prilikom gašenja požara obiteljske kuće, život je izgubio Ivan Galeković, 24-godišnji vatrogasac, pripadnik JVP-a Velika Gorica.

Božja je providnost htjela da svoju prvu godinu svećeništva služim upravo u župi kojoj je on pripadao – župi Pohoda BDM u Vukovini, točnije u selu Mraclin, gdje je bio i pripadnik DVD-a Mraclin. 

Njegov otac, Dražen, također je vatrogasac, no zbog smrti sina nije mogao više dolaziti na posao u JVP Velika Gorica pa je dao otkaz jer ga je, kaže, sve podsjećalo na sina.

Kada morate sahraniti sina koji još nije ni počeo živjeti, koji je imao djevojku i pripremao vjenčanje, onda možete samo zamisliti koliko mu je teško bilo. Proveo sam sate i sate u razgovoru s gospodinom Draženom.

Zaista je dobra i pobožna duša koja se s tragedijom gubitka sina ipak lakše nosi kako godine prolaze.

Ali rana koja je ostala ne samo u njegovu srcu nego i u srcu njegove supruge, njihove mlađe kćeri (Ivanove sestre Klare), kao i svih njegovih prijatelja i kolega iz DVD-a i JVP-a Velika Gorica, može iscijeliti samo Bog.

Gubitak prijatelja

Znam o čemu govorim jer sam točno godinu dana nakon Ivanove pogibije i ja izgubio vrlo dobrog prijatelja i kolegu vatrogasca Davora Kovačića. Dana 24. srpnja 2020. otišao je na svoju zadnju intervenciju. I to je Bog tako u svojoj providnosti odredio da bude baš na njegovoj, na našoj Kustošiji.

Jer mogao ih je dispečer iz Savske poslati na bilo koju drugu lokaciju, s obzirom na to da su toga dana u Zagrebu bile mnogobrojne poplave uslijed velikih oborina, pa je Javna vatrogasna postrojba angažirala nas DVD-ovce da im pomognemo.

Davor je svoj ovozemaljski život završio u podrumu jedne kuće u ulici Mije Goričkog, na našoj i njegovoj Kustošiji.

Srce, nažalost, nije moglo izdržati pritisak koji je Davor, svojim entuzijazmom i vedrim duhom kojim je uvijek zračio, stalno nametao.

Nikad mu nije bilo teško ništa napraviti. Bio je u vojnoj mirovini, što mu je dopuštalo da bude maksimalno aktivan u DVD-u, što je zaista i bio. Mogu reći da sam jako puno toga što sam i sam naučio o vatrogastvu naučio baš od njega.

Rijetko je koja intervencija ili dislokacija prošla, a da se on nije odazvao. Rijetko koja vježba, pospremanje doma, pripremanje opreme pa čak i neformalna druženja, a da on nije bio prisutan.

Na svoju zadnju, na prvi pogled neopasnu intervenciju (tehničku, kako se to vatrogasnim žargonom kaže – ispumpavanje podruma), otišao je tog 24. srpnja 2020. i više se nije vratio. Iza sebe je ostavio troje djece – Filipa, Luku i Luciju – te ljubav svoga života, suprugu Lidiju.

Volio bih s vama biti izuzetno iskren, otvoren i podijeliti nešto što nisam do sada ni s kim podijelio.

Naime, kažu psiholozi da većina muškaraca ima jedan obrambeni mehanizam u našem psihičkom ponašanju.

proslava svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca u bazilici svetog Josipa u Karlovcu / Foto: Josip Vuković

Psiholozi ga nazivaju „potiskivanje“. To znači: u trenutku kada se dogodi neka stresna i možda čak po život opasna situacija, mi kao da tu spoznaju (da je to nešto opasno, taj stres) potisnemo negdje „iza“ i fokusiramo se na izvršenje zadaće.

Naravno, pri tome ne mislim da ne pazimo na okolinu oko sebe i da jurišamo kao muhe bez glave u opasnosti.

To ima svoju prednost u tome da ćemo najvjerojatnije izvršiti zadaću koja je pred nama bez obzira na rizik koji ona nosi sa sobom, ali isto tako ima i jedan nedostatak. A to je da ćemo se s tim stresovima kad-tad morati pozabaviti.

Da će kad-tad to što smo gurali „u pozadinu“ izaći na vidjelo i da ćemo se s time morati hrvati i boriti.

Kada sam rano ujutro 25. srpnja 2020. dobio poziv tajnika našeg DVD-a Edija Povrženića, koji mi je kroz suze i jecajući rekao da je Davor noćas na intervenciji preminuo, na brzinu sam se obukao i odjurio u DVD.

Tamo je već bila obješena crna zastava, kolegice i kolege bili su iznevjerenih lica i uplakani, a novinarske ekipe polagano su počele stizati u dvorište našeg DVD-a Kustošija.

Toga jutra, zanimljivo, kada sam se doma oblačio, nisam obukao svoju vatrogasnu radnu uniformu (iako bi to bilo sasvim prirodno jer sam išao u naš vatrogasni dom), nego sam obukao svoju svećeničku odjeću – kolar košulju. Bio sam tada bogoslov četvrte godine, čini mi se.

Nekako sam osjetio da sam im tamo potreban ponajprije kao onaj koji im može nastojati pružiti duhovnu utjehu u trenucima velike boli i tuge.

Sasvim je prirodno da su i kolege vatrogasci, a i novinari, vidjevši me upravo u svećeničkom odijelu, odlučili pristupiti i pitati me za komentar. Tko bi bolje mogao govoriti o životu vječnome od onoga čija bi zadaća trebala biti da nas za taj vječni život i pripremi?

Možda zbog toga stresa, možda zbog tih velikih očekivanja, možda zbog tko zna čega – nisam taj dan ni suzu pustio. Toga sam postao svjestan tek kasnije. A bio sam s Davorom jako vezan.

Bili smo jako dobri prijatelji. Nebrojene intervencije, nebrojena osiguranja, šale, zezancije… Bio sam kod njega doma, kao i on kod mene više puta, družio se također i s njegovom djecom, mogu stvarno reći da smo bili prijatelji.

A toga dana za svojim prijateljem nisam ni suzu pustio. Nisam plakao ni par dana poslije, na samom sprovodu na zagrebačkom krematoriju.

Tri mjeseca kasnije, nakon što je sve prošlo, jedne sam večeri peglao košulje u svojoj sobi i molio krunicu s Radio Vatikanom, jer je tamo obično u 22 sata krunica na latinskom jeziku.

I dok sam tako peglao i molio krunicu, samo mi je jedna misao prošla kroz glavu:

„Pa Davora više nema. Ne možeš ga nazvati. Ne možeš se s njim više naći. Ne možete se više zezati. Kad dođeš u DVD, nećeš više vidjeti njega, njegov osmijeh, čuti njegov smijeh. Neće te dočekati s nekom šalom…“

vlč. Domagoj Koružnjak, proslava svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca u bazilici svetog Josipa u Karlovcu / Foto: Josip Vuković

I u tom trenutku sam sjeo i isplakao Davora. Ali onako pošteno. Jedno pola sata nisam mogao doći k sebi. Samo sam jecao, ridao i plakao.

I to je bilo to. Morao sam proraditi u sebi ono što sam tri mjeseca gurao negdje „iza“. Ne znam ni sam gdje sam to gurao. Te emocije koje sam potisnuo nisu nestale, nisu se rasplinule. Samo su čekale pravi trenutak. I kad je tijelo osjetilo da je psiha opuštena, da više nema stresa, reklo je:

E, sad je pravi trenutak. Sad ćeš sve to lijepo proraditi u sebi. Sve to što si mjesecima gurao negdje ‘iza’, jer si se bavio drugim stvarima – sad ćeš to sve lijepo prožvakati.

Što želim time reći?

Želim reći da je sve ono s čime se susretnemo u životu – ne mora to biti smrt prijatelja, može biti bilo koja druga stresna situacija u životu, a svakome je stresno nešto drugo – nešto što ćemo kad-tad morati „proraditi“, „prožvakati“, suočiti se s time.

Doći će trenutak kada to više nećemo moći gurati negdje „iza“, nego će tvoja psiha reći: „E, ne, ne, faco… sada ćeš se s time pozabaviti. Sada ćeš se s time suočiti.“

I kada dođe taj trenutak, volio bih da znate da sam tu. I da sam spreman s vama to proraditi. Iskreno, prijateljski, povjerljivo. Ja na to gledam kao na ispovijed. Što god da mi u tom razgovoru kažete, ostaje samo između nas i dragoga Boga.

(…)

Kad zazvoni telefon, kad se čuje sirena na DVD-u, znate koja vam je dužnost. Kao što je znao i Davor.

Zanimljivo je, opet Božjom providnošću, jer to zaista nisam planirao, nego smo se tako spontano dogovorili, da sam svoju mladu misu u svojoj rodnoj župi sv. Nikole Tavelića u Kustošiji slavio točno na „rođendan za nebo“ svoga prijatelja, kolege i brata vatrogasca, 24. srpnja 2022., dvije godine nakon njegove pogibije.

Ponovno u srpnju, ali ovoga puta 2022., točnije zadnjega dana mjeseca srpnja, poginuo je kod Dubrovnika Goran Komlenac, 42-godišnji pripadnik JVP-a Dubrovnik. Iza sebe je ostavio suprugu i dvoje maloljetne djece.

Opet u srpnju, točnije 19. srpnja 2023., na intervenciji je poginuo član DVD-a Tovarnik, Zvonko Drmić.

Pa i u kolovozu, kada se sjećamo jedne od najvećih tragedija u vatrogastvu u Hrvatskoj – kornatske tragedije, u kojoj je te 2007. život, nažalost, izgubilo čak dvanaest naših kolega.

(…)

Što piše na vašim vatrogasnim zastavama? „Pomoz’ Bog!“ „Vatru gasi, brata spasi!“ Neka to ne ostane samo na tom pozivu, nego neka se to prelije i u vaš osobni molitveni život.

Zazivajte Gospodina redovito u svim nedaćama i poteškoćama. I zahvaljujte Mu na svim milostima koje od Njega primate.

Ostanite u Kristu da budete kao ona loza koja ostaje na trsu i koja donosi mnogo roda. Ne odvajajte se od Krista jer su vatrogastvo i vjera neraskidivom vezom povezani. 

proslava svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca u bazilici svetog Josipa u Karlovcu / Foto: Josip Vuković

Tome svjedoče i primjeri poput bl. Alojzija Stepinca, Đure Deželića, ali i temelji vatrogastva koji počivaju upravo na onome čemu nas Krist uči.

ZANIMLJIVA POVEZNICA Zašto su vatrogasci pratili relikviju bl. Alojzija Stepinca?

Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.

Za vatrogasce nema neradnog dana, nema slobodnog vikenda.

Koliki dobrovoljci svake godine odlaze s kontinenta na razne dislokacije po Dalmaciji pomoći kolegama dok se bore s vatrenim stihijama koje gutaju našu predivnu domovinu.

Nema slobodnoga dana, nema: „Danas neću otići na intervenciju, bude netko drugi, bude netko mlađi.“ Nema toga.

Kad zazvoni telefon, ostavljaš sve i juriš do spremišta da se obučeš. I upravo to jest ispunjavanje onoga što Krist kaže:

Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.

Vi ne morate umrijeti na intervenciji da biste dali svoj život za nekoga, da biste bili to pšenično zrno koje pada na zemlju i umire samome sebi da bi donijelo roda.

Svaki put kada se odreknete sebe, svoje ugode, svoga užitka i učinite nešto za svoj DVD, za cijelu vatrogasnu zajednicu, vi ste u tom trenutku umrli sebi, svojim ugodama, svojim nasladama, svojim užicima, da biste živjeli za druge.

Jer uvijek je lakše ostati ležati doma na kauču pred televizijom ili otići s dečkima na pivo.

Ali kada napraviš nešto za svoje vatrogasno društvo, pa makar i ne bila intervencija, nego obično pospremanje doma, preslagivanje opreme, neka radna akcija, već se osjećaš bolje u sebi.

Jer znaš da si iz ljubavi napravio nešto za nekoga drugoga. Žrtvovao si se u tom trenutku za nekoga, za društvo, za zajednicu.

Žrtva nikada nije besplodna. Čak ni ona koju mi često ne vidimo.

Jer vidimo vas samo na intervencijama. A toliko toga radite što se i ne vidi. Ali ne brinite. Bog to sve vidi. Žrtva u Božjim očima nikada neće biti nenagrađena.

Zato neka vam pred očima uvijek bude lik Isusa Krista, koji je dao svoj život za druge.

Da i vi budete spremni svakoga dana umrijeti sebi da biste živjeli za druge. Da biste malim žrtvama doprinijeli tome da Kristova ljubav preobražava ovo naše predivno mjesto, ali i čitav ovaj svijet.

Povodom obilježavanja spomendana svetog Florijana (zaštitnika vatrogasaca) vlč. Domagoj Koružnjak, upravitelj Župa svete Ane u Svetoj Jani i svetog Jurja na Plešivici te profesionalni vatrogasac, predvodio je misno slavlje u bazilici svetog Josipa u Karlovcu u srijedu, 6. svibnja 2026. godine.