SDP-ova mantra kao i mantra dobrog dijela lijeve oporbe, a među njima, uz već spomenutu partiju, prednjače Glas i njegova čelnica Anka Mrak Taritaš (s brojem članova koliko ih stane u kafić) kao i Možemo!, koji bi „pravo žene“ na abortus odmah i bez razmišljanja stavili u hrvatski Ustav, svakako je već „otrcana“ tema vjeronauka u školi. Žulja ih to jako. I eto – odmah se nađu neki „strašni“ primjeri kakav se, bože me sačuvaj, zbio u okolici Omiša, a o čemu izvješćuje Dubrovački vjesnik od 5. prosinca prošle 2023. godine. Članak je tendenciozan već od naslova: Diskriminacija u Crkvi: etika – da, krizma – ne! ‘Moj se jedva krizmao u toj župi…’ O čemu se radi?

Autor članka Božidar Lončar smatra da se u Crkvi provodi diskriminacija budući da „Crkva i Nadbiskupija splitsko-makarska“ svojim vjernicima „ne daju pravo krizmati se ako se ne pohađa školski vjeronauk“. Novinar navodi da je neimenovan netko svoj slučaj nepripuštanja krizmi bio objavio na internetu ali je objava „ubrzo izbrisana, dok autor o njoj nije htio govoriti. Baš kao ni lokalni župnik. ‘Znate kako je, malo mjesto, ljudi će pričati, svatko svakog zna’, glasile su izjave koje smo uspjeli dobiti.“ I onda navodi slučaj: „Koliko smo vidjeli, dijete se ne može krizmati jer u školi pohađa nastavu etike umjesto vjeronauka iako polazi crkveni vjeronauk i ide na mise. Objava je na društvenim mrežama u vrlo kratkom vremenu pokrenula raspravu. Je li školski vjeronauk obveza, je li to pravilo ili stvar osobnog izbora, je li obvezujuće poput zakona, je li diskriminatorno ili se time odvajaju ‘pravi’ vjernici. Neki podržavaju stav župe jer je ‘to tako uvijek bilo’, jer je stav Crkve takav kojemu se vjernici ne suprotstavljaju.“

Novinar se zanimao i kod nekih drugih roditelja koji su imali slične odbijenice za svoje dijete iako je bilo opravdanih izostajanja, te se na kraju obratio Nadbiskupskome ordinarijatu u Splitu: „Budući da nas je župnik u kratkom razgovoru uputio na Nadbiskupiju, pitali smo ih je li pohađanje školskog vjeronauka obvezujuće za primanje sakramenata, konkretno svete potvrde (krizme). Iz Pastoralnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije su nam odgovorili potvrdno:

– Mladi koji se žele krizmati trebaju načelno pohađati vjeronauk u školi. Priprema traje dvije godine, obično u prvom i drugom razredu srednje škole. U to vrijeme kandidati trebaju pohađati vjeronauk u školi i program vjeronauka u župi. Načelno pohađanje školskog vjeronauka znači kako krizmanici moraju odabrati školski vjeronauk ako se misle krizmati. U slučaju zdravstvenih problema, sportskih obveza ili nečeg trećeg, župnici su oni koji određuju hoće li se netko krizmati u ‘redovnom postupku’ ili ne.

– Ako je mlada osoba spriječena dolaziti na redovite pripreme, treba se na vrijeme obavijestiti župnika. Kad se jave župniku na vrijeme, on može izići u susret i ponuditi dodatne ili posebne termine za pripremu. Ako je budući krizmanik propustio sve nabrojane mogućnosti, može se krizmati naknadno, kao odrasli – odgovorili su iz Nadbiskupije.“

Rekli bismo: Što se ovome ima dodati ili oduzeti? Sve je jasno. Sakramenti nisu kazališne predstave: Što ti se svidi dođeš i pogledaš, što ne – ostaneš doma ili igraš badminton. Sakramenti nisu ni tržnica na kojoj uzmeš nešto što ti tog časa odgovara, a nisu niti glazbene škole, premda će rijetko tko moći nastupiti na javnoj priredbi učenika glazbene škole ako nije svojski vježbao. Naravno da postoje samouki glazbenici i puno njih je vrlo uspješno. No, sakramenti nisu samoučenje nego su najdublji misterij Kristovih otajstava koji se žive u zajednici vjernika – u Crkvi. Bez Crkve nema ni sakramenata, a bez sakramenata nema ni Crkve. O tome je riječ, ali te teme nisu na javnoj dražbi da bi se njima bavili nedoučeni u tim stvarima. Stoga ovakve i slične napise od strane nestručnih osoba valja shvatiti kao poruke iz drugih povoda i namjera. No, natrag našem „slučaju“ i novinaru.

Novinar zatim s Reddita citira neke komentatore pa tako neki od njih savjetuju „diskriminiranom“ da promijeni župu i nađe svećenika koji će ga razumjeti, neki navode da su lažirali potvrde pa mu savjetuju da postupi isto, jedna djevojka kaže da je otišla drugom svećeniku u drugu župu i bez problema primila krizmu iako je pohađala etiku, dok je dvoje njih odgovorilo prilično jasno da se oni koji sakrament krizme ne prihvaćaju iz pologa vjere zapravo i ne trebaju krizmati jer „krizma je drugim riječima ‘potvrda vjere’“, dok je druga osoba slično rezonirala navodeći da bi krizma „trebala biti za ljude koji žele ostati aktivni članovi Crkve. Ako te to ne zanima, zašto se želiš krizmati? Da dobiješ poklone od kumova?“

Niže u članku na portalu spomenutog vjesnika nalazi se podulji post petnaestogodišnje čitateljice koja na Redditu navodi svoj slučaj vrlo sličan omiškome. Ona je upisala etiku, čini se da nije pohađala župni vjeronauk ali je išla na mise „uglavnom zato jer me mama tjerala“, vjeruje u Boga i poštuje ga jako, ali ne vjeruje baš u sve priče iz Biblije i ne vjeruje baš sve što se govori u crkvi i na vjeronauku… „Mama će poludit“ kad dozna da neće ići na krizmu, a njoj i nije baš stalo do krizme – i tako to, valjda kao potvrda da se diskriminacija provodi sustavno. Odmah niže uslijedila je salva komentara, uglavnom zrelih da se njima pozabave stručne službe.

Ovakvim se člancima valjda podiže i čitanost i zaintrigira se javnost nečim što zaista nema veze s diskriminacijom već je čisto vjersko pitanje i kad bi se tom pitanju pristupilo afirmativno i sa željom da se dozna meritum stvari i problema, moglo bi se dobiti mnogo drukčiji pogled. Izvlačenjem problematičnog i davanje prava javnosti pojedinačno-upitnim, zapravo se ne služi ni istini ni javnosti ni općem dobru.

A da se stvari ne događaju baš tako nasumce i bez zadnje namjere, dovoljno je posegnuti za, primjerice, jednim portalom koji Crkvu ne tretira s baš osobitim simpatijama – za net.hr-om iz, gle čuda, 2016. godine, dakle također izborne godine. Pogodite naslov! Lako je: Župnici prijete roditeljima: Ako vam djeca u školi pohađaju etiku umjesto vjeronauka, ništa od krizme.

U tekstu koji nije potpisan autor ili uredništvo ne taje da primjera „prijetnji“ ima mnogo „i domaći mediji o njima, s vremena na vrijeme, pišu već desetak i više godina“. To „s vremena na vrijeme“, ne odnosi se naravno poznatu popularnu pjesmu nego je točno zadana varijabla: od izbora do izbora. Taj put je spomenuti portal izvukao primjer iz Ivanske pored Čazme te još jedan primjer iz Slavonskog Broda. I pogađate, roditelji su i ovaj put, i to u oba slučaja, baš kao i oni iz Omiša, htjeli ostati anonimni jer „je, eto, riječ o malim sredinama u kojima ljudi strahuju od posljedica.“

U Ivanskoj je mjesni župnik napravio „krimen“ što je „pismom opomenuo roditelje djece koja su ‘prestala nakon svete pričesti dolaziti na mise’ da počnu to činiti te ih usto upozorio da im djeca, ako umjesto školskog vjeronauka budu pohađala nastavu etike, neće moći biti ni krsni ni firmani kumovi“ pa župnikovo pismo prenose u cijelosti. Radi istine valja reći da je župnikovo pismo opomena i podsjećanje, ali nije prijetnja. Župnik se poziva na pismo hrvatskih biskupa u skladu s kojim je dužan bio obavijestiti i roditelje i djecu da bez dolaska na vjeronauk i na misu te bez pohađanja školskog vjeronauka neće moći primiti sakrament Potvrde te da neće moći biti ni kumovi. Kumovi neće moći biti ne zbog nepohađanja vjeronauka ili upisa etike već zbog toga što neće imati sve sakramente. No, to nije sve. Redakciji spomenutog portala obratio se zabrinuti roditelj iz Slavonskog Broda s identičnim problemom. U daljnjem tekstu navode se još neki slučajevi iz Splitsko-makarske nadbiskupije i vrlo slična postavljanja svećenika u odnosu na izbor etike a ne vjeronauka u srednjim školama, s time da se u tekstu problematizira činjenicu da su mnoge, posebice slavonske, biskupije pomaknule krizmu na srednju školu kako bi, rečeno kroz usta neimenovanog roditelja, „prisilili djecu da ne slušaju etiku u srednjim školama i da redovno dolaze u crkvu jer mnogo djece prestane ići u crkvu nakon krizme“.

Što bi nakon ovakvih napisa trebalo misliti i reći? Prije svega riječ je o vjernicima, a ne o onima koji, poput djevojke čije riječi prije spomenuti portal navodi u naslovu, kažu kako nisu znali „da je za krizmu potreban katolički vjeronauk“. Niti u jednom navedenom stavu ili pisanoj riječi nema neprimjerenosti, a kamo li prijetnji ili želje da se koga diskriminira. Riječ je o zahtjevnosti vjere i vjerskoj disciplini. Neka roditelji pokušaju dovest na utakmicu i gurnut u sastav nekoga tko ne ide na trening pa će dobiti vrlo sličan odgovor kakav su dobili od svećenika. No, budući da je pisac ovog teksta već skoro pola stoljeća svećenik dobro znade da se nebrojeno puta „progleda kroz prste“ te da se sakramentima pripuste i mnogi koji to po najstrožim kriterijima ne bi nikad uspjeli. Primjerice, dok sam bio mlad svećenik u jednome našem dalmatinskom gradu i u jednoj župi u kojoj sam pastoralno pomagao na dan Prve sv. Pričesti kad smo već u velikome dvorištu župe posložili stotinjak djece u bijelim haljinicama da krenu na misu i prvi put prime sv. pričest, eto gospodina sa svojim malim sinom i obraća se župniku: „Pope, eto ja sam ti doveja sina da ga pričestiš!“. A župnik će njemu: „Ali, gospodine, ja ne poznam ni Vas ni sina. Kako ću ga sad pričestit kad ga nikad nisam vidio na vjeronauku?“ – „To nema veze. Ja san maloga doveja, zakla san dva janjca, pozva san goste i prijatelje, a ti njega lipo pričesti – i to je to“, reče ponositi otac. Stvar je, pogađate, ispala malo drukčije no što je to taj otac planirao, janjci su se valjda pojeli, a gdje je i je li mali uopće primio prvu pričest – nije mi poznato.

Zašto sam ovo naveo? Upravo zato što i ovaj slučaj osvjetljava nešto od navedenih primjera koje spomenuti portali izvlače od izbora do izbora. A da je baš vjeronauk u školi, a ne zahtjev da se u srednjoj školi upiše vjeronauk a ne etika ako se želi primiti sakrament Potvrde, zapravo glavna meta ovakvih medijskih napisa jasno je, primjerice, i iz linkova na spomenutim portalima. Tako net.hr upućuje na linkove: Sve manje interesa: trećina primorsko-goranskih osnovaca ne upisuje vjeronauk ili: Protiv vatikanskih ugovora: „Crkva služi kapitalu umjesto Bogu i narodu“ pa onda, da bi pokazali naprednu zemlju u pogledu školskog vjeronauku ne upućuju na Italiju, Austriju, Njemačku i druge zemlje već na Sloveniju: Reformu su počeli provoditi prije 20 godina: Naši susjedi imaju jedinstveno školstvo u Europi, a vjeronauk nikad nije bio dio programa. Na koncu, sve uz prvi tekst kojim smo se samo kratko bavili, donesena su još dva linka: Djeci na vjeronauku pustili Sedlarov film: Taj film nije zabranjen, zašto bih išta komentirao?, kao i SDP-ovka se ‘zakačila’ s Ilčićem: ‘Izbacila bih vjeronauk i uvela građanski odgoj u škole’.

Vjeronauk u školi je, dakle, to pitanje koje češka prije spomenute stranke i njihove trbuhozborce! I naravno, zanimljiva je koincidencija: Sva ova četiri posljednja teksta, kao i prvi kojim smo se kratko bavili, objavljena su izborne 2016. godine! Sapienti sat. I pamet u glavu kod sljedećih izbora!