Osamnaesta godišnjica smrti pjesnika, filozofa i političara Vlade Gotovca obilježena je ju petak, 7. prosinca u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu. Kroz večer sjećanja pod nazivom „Ne boj se, Hrvatska“ svoja promišljanja o pjesničkom i filozofskom djelu Vlade Gotovca izrekli su književni povjesničar Slobodan Prosperov Novak, profesorica na HKS-u Jasna Ćurković Nimac i akademik Davorin Rudolf.
„Nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja“
„U komunističkoj tamnici Vlado Gotovac je čuvao dostojanstvo moderne hrvatske književnosti”, kazao je Prosperov Novak osvrnuvši se na njegov zatvorski dnevnik kojeg je izdvojio kao jedno od najboljih literarnih osuda komunizma. „Bila je to knjiga onoga koji je 1972. godine ugledao svoju domovinu u ‘luđačkoj košulji napučenoj krvnicima i bremenitu zlom’ – to je zapisao u trenutku uhićenja. Branili su ga mnogi kad je bio u zatvoru. Jedna od tema tog dnevnika ti su ljudi“.
Spomenuo je pokojnog Antuna Šoljana koji je 1973. godine dao ostavku na predsjedništvo PEN-a jer nije uspio učiniti baš ništa da svoga prijatelja i kolegu oslobodi zatvora. Druga osoba koja se spominje u dnevnicima je Predrag Matvejević, Gotovčev prijatelj. Osvrnuo se i na hrvatsko filozofsko društvo Praxis koje je Gotovca isključilo iz svog članstva odmah nekoliko mjeseci nakon utamničenja “što mu je bilo teže od tamnice“, kazao je Prosperov Novak. Ispričao je i slavnu anegdotu kada Gotovac izlazi iz zatvora, odlazi Krleži i priča mu četiri sata o zatvoru (jer Krležu zanima svaki detalj). „Gotovac završi, digne se i da će izići, a Krleža prilazi komodi i uzima jednu kovertu i daje mu, – to su novci – i kaže mu: ‘Odite u Opatiju i odmorite se.’ Gotovac je šokiran, kako da se disident odmori, o čemu ovaj starac govori?“, ispričao je Slobodan Prosperov Novak
„Ne bojim se samoće, jer je domovina uvijek sa mnom.“
U Gotovčevom književnom stvaralaštvu najčešća riječ je ‘vječnost’ te ohrabrujuće riječi iz Biblije “Ne boj se!“. „Gotovčevo pouzdanje u Boga, prisnost beskrajnoga i sposobnost da se vječnost vidi u svemu, u svakoj sitnici, da se nevidljivo vidi u vidljivom, neopipljivo u opipljivom, prepoznatljivo je u čitavom njegovom stvaralaštvu,“ ustvrdila je Jasna Ćurković Nimac istaknuvši da tragično, nemir, samoća i strepnje, koje nam Bog prepušta da oblikujemo svijet nisu Gotovca pokolebale u vjeri već su produbile njegovo uvjerenje da Bog postoji u savršenom skladu.
„Gotovac smatra da je Bog udobnosti i bezbrižnosti zapravo sekularna ideja o Bogu na temelju koje se rađa marksistička ideja o Bogu kao opijumu koji omamljuje, uspavljuje ljude. Takav Bog Velikog inkvizitora zapravo daje kruh, a uzima slobodu, daje sigurnost, a uzima tjeskobu koja prati svako veliko ostvarenje“, kazala je profesorica s Odjela komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
„Sve što Hrvatska treba postati, trebamo postati mi“
„Poput svakog pjesnika, Vlado je vjerovao u politiku“, kazao je akademik Davorin Rudolf prisjećajući se vremena kad je kao veleposlanik u Rimu susretao Vladu i njegovu suprugu Simonu Gotovac koja je tada radila u čuvenoj rimskoj klinici Gemelli. Podsjetio je da u hrvatskom saboru danas nema nijednog književnika te naglasio kako se i danas jasno čuje njegova poruka: „Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!“
Večer sjećanja “Ne boj se, Hrvatska“ su glazbom uljepšali Paula i Đelo Jusić mlađi, dok je Gotovčeve stihove čitao Robert Kurbaša. Događaj je organizirala udruga Forum hrvatske sloge i Institut Vlado Gotovac.
Zapisi iz dnevnika Vlade Gotovca
„Posjetio me Slobodan Novak: on dolazi samo onda, kad misli da mi je teško. Ide za patnjom! Prijateljstvo koje se budi pod udarcima, koje se odaziva na opasnosti. Za običnih dana ono se smatra suvišnom sentimentalnošću, koja lako izaziva nesporazume“, zapisao je Vlado Gotovac u svom dnevniku 1971. godine. 8. prosinca, te burne godine zapisao je sljedeće:
“Stalno vijesti, glasine: raste psihološki teror, raspirivanje straha. Mene već tri dana prate kamo god maknem.
Sinoćnja sjednica Izvršnog odbora MH bila je mješavina ludosti, drskosti i nedužnosti. Kako groteskno djeluju optužbe protiv tog skupa! Ali »aktivisti« u njega sumnjaju, sudeći po sebi: po svom ponašanju, po svom značenju; jer znaju za svoju nakanu, kojoj obazrivost nije bila potrebna.
*
Suspendiran sam na TV. To bi mogao biti početak represija. Ne strahujem već osjećam gađenje nad razmjerima ove izdaje. S mukama moje dostojanstvo samo raste. I do sada je to bio njegov put i njegova energija.
*
Svi govore da ću biti zatvoren. Znam da me žele ušutkati, već dugo. Iz dana u dan to biva manje korisno njima, manje važno meni. Ako nisam uspio ostvariti sve za što sam bio sposoban, ostavio sam bar skicu ideje o tome! Mnogima ni to nisu dopustili, u ovom vremenu koje se toliko hvali slobodom, na sve strane.
*
Miran sam, osjećam opuštenost bezuvjetne nade. I radujem se što moja duša u njoj nema što skrivati: ona je nevina prema svijetu, ona je puna djetinjstva i sanjarija o svemu, sanjarija ljubavi, briljiranja, visine.
Neka se dogodi sudbina, koja mi je zbog toga namijenjena! Krist je rekao Judi: »Što činiš, čini brže!”