Svečani povratak obilježen je emotivnom procesijom u kojoj su nošene relikvije sv. Pavla Prvog Pustinjaka, utemeljitelja pavlinskog načina života, te knjige pravila i liturgije pavlinskog reda po kojima će redovnici od sada u ovom samostanu živjeti.

Povratak pavlina u Crikvenicu / Foto: Instagram

Iako se pavlini ne vraćaju u svoj drevni samostan iz 1412. godine, koji danas služi kao hotel, Crikvenica im ponovno postaje dom. Njihovo novo sjedište bit će donedavni franjevački samostan sv. Antona, izgrađen 1930. godine na mjestu srednjovjekovne pavlinske crkve.

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i nekadašnji pavlinski samostan / Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Franjevački samostan sv. Antona nalazi se nešto dalje od pavlinskog samostana te pripada kustodiji sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. U Crikvenici će ostati dvojica pavlina: fra Gaudencije Vito Spetić kao prior i župnik te fra Pafnicije Tomislav Lokmer.

Opraštanju od franjevaca te uvođenju pavlina nazočio je i riječki nadbiskup metropolita Mate Uzinić, a istoga dana fr. Gaudencije je uveden u službu župnika Župe sv. Antona, izvijestila je Hrvatska pavlinska viceprovincija.

Povratak pavlina u Crikvenicu / Foto: Instagram

fra Gaudencije Vito Spetić / Foto: Župa BDMS

Inače, drevni pavlinski samostan u Crikvenici osnovan je 14. kolovoza 1412. godine. Njegov osnivač knez Nikola IV. Krčki opremio ga je dobrima i omogućio njegovo djelovanje brojnim povlasticama.

Povelja o osnivanju samostana potpisana je u centralnom samostanu vikarije: Sv. Nikole ne Gvozdu, u prisutnosti prve trojice pavlina koji su djelovali u ovom samostanu: fr. Jakova Dončića, fr. Nikole Pasarić i fr. Tome Kerepčića. 

Samostan je ukinut 7. veljače 1786. ukinućem pavlinskog reda u Habsburškom carstvu. 

Red koji je tiho služio hrvatskom narodu

Pavlinski red nastao je na području današnje Mađarske u okolici grada Pečuha početkom 13 stoljeća.

Pavlinski redovnici su nasljedujući sv. Pavla Prvog Pustinjaka njegovali samoću i tišinu kao put sjedinjenja s živim Bogom Isusom Kristom. Posebno mjesto u pavlinskoj duhovnosti zauzima Isusovo udaljavanje na pustinju u kojem se suočava sa samim sobom.

Pavlinski samostan i crkva Marije Snjezne na Kamenskom / Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

Pavlinski red stoljećima je nenametljivo, ali uspješno djelovao na hrvatskom jezičnom području sve do bezrazložnog i neutemeljenog ukinuća reda 1786. godine.

Nakon ukinuća pavlinskog reda u Njemačkoj 1851. i zabrane u Poljskoj 1863. kraj I. svjetskog rata 1918. godine doživjela su samo dva pavlinska samostana: u Čenstohovi (Jasna Gora) i u Krakovu (Skalka) s ukupno dvanaest redovnika: 11 svećenika i jednim časnim bratom.

Pavlinski ljetnikovac / Foto: Duhovni centar Varaždinske biskupije „Veternica“

Nakon dozvole reda pavlini se vraćaju u svoje samostane u Poljskoj, Italiji, Mađarskoj i nešto kasnije u Njemačkoj i Ukrajini te ostalim zemljama.

U Hrvatsku se pavlini vraćaju 1972. godine u samostan Kamensko u Karlovcu. Za vrijeme Domovinskog rata pavlini su prognani iz svoga samostana, te otvaraju svoj stari samostan Svetice 1993. godine. U Istru se vraćaju iste 1993. godine u svoj drevni samostan sv. Petar u Šumi. 

Obnova pavlinskog reda u Crkvi u Hrvata se nastavlja povratkom pavlina u Crikvenicu nakon 239 godina izbivanja.

Teško je karizmu reda sastaviti u nekoliko rečenica, uključuje prošlost i sadašnjost velike zajednice.

Sveti Pavao Prvi Pustinjak / Foto: Pavlini.cm.hr

Ipak kako kažu konstitucije iz 1930. godine, franjevci nasljeduju Krista siromašnog, salezijanci Krista koji je s mladima, dominikanci Krista koji naučava, a pavlini Krista samotnog, osamljenog i stavljenog na kušnju u pustinji.

Razlika između pavlina i drugih pustinjaka je u tome što pavlini žive cenobitskim (zajedničkim) načinom života, dok većina pustinjačkih redova živi anahoretskim (samotnjačkim) životom. Zajednički način života uključuje zajedničke molitve, obroke, susrete, zajednički rad i djelovanje te zajedništvo imovine.

Prepoznatljivi po „anđeoskom habitu“

Prepoznatljivi po specifičnom bijelom habitu, koji se sastoji od tunike, bijelog pojasa, škapulara i kapuce te krunice i bijele kapice, pileolusa.

Pavlinski samostan i crkva Svetog Petra i Pavla / Foto: Boris Scitar/PIXSELL

Takav habit uveo je 1341. generalni prior reda Nikola Nijemac, kako bi podsjećao da svaki pavlin mora živjeti anđeoskim životom.

Pavlini se ne smiju proglašavati blaženima i svetima

Odluka iz najranije povijesti reda ne dozvoljava da se ni jedan pavlin uzdigne na čast oltara. Sukladno pustinjačkom duhu pavlini ne žele biti poznati svijetu nego samo Bogu.  Ne znači to da pavlini nemaju svojih svetaca – živi sveci i danas ispunjavaju njihove samostane.