Marija Kotarski rođena je 14. ožujka, ratne 1991. godine. Dijagnosticirana joj je cerebralna paraliza s nepoznatim stupnjem oštećenja. Tek se s navršenom prvom godinom života mogao utvrditi stupanj oštećenja.

Život je obitelji Kotarski tekao mirno sve do 1995. godine koja se pokazala izuzetno teškom za obitelj. Ta godina im je obilježila život. Na Veliku subotu iste godine, Marija je ostala bez svoje bake, a njezina majka bez svoje vlastite majke. Nakon samo dva tjedna, iznenada od srčanog udara, umro je i Marijin otac. U tako kratkom periodu dva velika gubitka za obitelj Kotarski.

Marijina majka je ostala sama s troje djece; Marijom koja se borila s invaliditetom te dvoje tinejdžera, Marijinim bratom i sestrom. Usprkos svemu, njihova se mama nije predala.

Svi oko mene znali su da sam drugačija (…), ali nitko nikad nije radio razliku.

Marijina majka je nakon očeve smrti pokušala omogućiti Mariji kućne fizikalne terapije na koje je imala pravo kao dijete s poteškoćama. Na majčin zahtjev, hladno se odgovorilo: „Ako se ne možete brinuti za svoje dijete, gospođo, predajte ju u Bistru i olakšajte si život.” Podsjećamo, Bistra je Specijalna bolnica za kronične bolesti dječje dobi. Majka je odbila njihov prijedlog te nastavila živjeti svoj uobičajeni život sa svoje troje djece.

Marija je upisana s pet godina u ondašnju prvu vrtićku grupu s djecom s poteškoćama „Ozana“. „To je bio moj prvi doticaj s djecom koja su mi slična“, napomenula je Marija.

U osnovnu školu trebala je ići u lokalnu zajednicu Sveti Ivan Zelina. Problem je nastao u trenutku kad je škola uvidjela da nije imala adekvatne uvjete, one koji bi bili pogodni za Mariju. Iako je inkluzija poželjna i danas se potiče, „posebne se škole ne mogu odbaciti jer u njima djeca s poteškoćama dobiju ono što u redovnoj školi ne bi dobila u tolikoj mjeri“, istaknula je Marija.

Marijina majka je odlučila da će jedna takva škola biti dobro rješenje za njih. Nastavno na to, Marija je započela osnovnoškolski program u „školi Goljak“ (Centar za odgoj i obrazovanje “Goljak” Zagreb) za koju je rekla da je „nešto najbolje što joj je ikad moglo dogoditi“.

Školu je predstavljala na smotri LiDraNo. Ravnopravno se natjecala s djecom bez invaliditeta te osvojila dvije pobjede u dramskom izričaju i to pred komisijom koja nije bila popustljiva. „To mi je uvelike izgradilo samopouzdanje i naučilo me da sam ista kao i drugi”, rekla je Marija.

Kad je došlo vrijeme upisa u srednju školu, odlučila je Marija nastaviti istim putem te upisati srednjoškolski program u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. „Nastavila se prihvaćenost. Dobili smo u centru onu pažnju koja je nama bila potrebna“, kazala je Marija.

Kao dijete gledala je meksičke serije te maštala kako će kao odrasla „pričati lijepo kao i oni“. Zahvaljujući ustrajnosti, njezina je želja postala stvarnost. Nakon srednje škole je odlučila upisati španjolski i talijanski jezik. Studij je, uz dvije produžene godine, privela kraju 2017. godine.

Tijekom studentskog obrazovanja iskusila je Erasmus u Španjolskoj gdje joj je na jednu godinu pratnja bila njezina sestra Ana. Više je puta Marija istaknula da nije bilo sestrine podrške i podrške cijele njezine obitelji, ne bi bila tu gdje je sad.

Foto: IKA

Danas sam sretno zaposlena, uspješna žena već pet godina

Na pola radnog vremena radi u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. Ističe kako radi s prekrasnom djecom te da joj je drago što može utjecati na druge osobe s invaliditetom. Uz taj posao, predaje na Pučkom otvorenom učilištu u Svetom Ivanu Zelini.

„Svatko od nas ima ograničenja, ali nam ona nikad ne smiju biti izlika da ne napravimo nešto od sebe u životu (…) Život je nekad težak, invaliditet je težak. Mnogo se puta trebaš boriti, ali važno je da budemo jaki. Ostvarujte snove, nemojte da vas invaliditet ograniči, nemojte svoju djecu ograničavati. Bojala se i moja mama, vjerojatno je umirala od straha, (…) ali treba uvijek pregrmiti strah. On je svima kočnica. Nije ga lako pregrmiti, ali trebamo jer je to za naše dobro. Ne bojte se života, živite ga, budite sretni i ispunjeni. Život je samo jedan i Božji je dar, to nikad ne smijemo zaboraviti“, poručila je Marija okupljenima.

Aktivan je član svoje župne zajednice. U suradnji s Hrvatskom biskupskom konferencijom, prevela je video materijale za Nacionalne studijske dane za djelatnike u obiteljskom pastoralu i pastoralu osoba s invaliditetom. Njima se nastojalo prenijeti kako osobe s invaliditetom mogu sudjelovati u životu Crkve. „Lijepo je pomagati, karitativno djelovati, ali mi (osobe s poteškoćama) nismo samo predmet karitativnog djelovanja. Mi smo ti koji mogu pridonijeti Crkvi“, rekla je te zaključila „svi možemo utjecati jedni na druge. Tako stvaramo bolje društvo, bolji svijet“.

Ne bojte se života, živite ga, budite sretni i ispunjeni. Život je samo jedan i Božji je dar, to nikad ne smijemo zaboraviti.