Uvijek možemo darovati osmijeh  

Ima u Zagrebu jedan mali trg s fontanom, livadom na kojoj se igrao nogomet nekada i malim dječjim igralištem. Trg je godinama bio na zlu glasu jer su se na njemu noću skupljali mračni ljudi s mračnim namjerama, ali danju bio je miran, veseo i osunčan. Na njemu sam u djetinjstvu provodio dosta vremena jer je ondje živjela krojačica moje majke, teta Vilma.

Majka bi odlazila krojačici na probe i obavezna ogovaranja, a mene bi poslala u taj park da se ljuljam i spuštam na toboganu – jer je teta Vilma imala prozor baš iznad dječjeg igrališta i mogle su me vidjeti u svakom trenu. Taj je aranžman odgovarao i mami i meni: ona je mogla obavljati svoje poslove bez mojeg cendranja, a ja sam dobio vrijeme na za igru na lijepom mjestu.

Problemi bi nastali tek kad bi me pozvale s prozora na probu. Ja sam siguran da je teta Vilma bila odlična krojačica, ali sva su druga djeca iz Novog Zagreba nosila konfekciju, i nisam se dobro osjećao u njenim kreacijama – sve je bilo drugačije nego kod druge djece, i materijali i krojevi, a ja sam samo htio obične traperice i majice iz običnog dućana.

No u toj nesreći bila je i jedna sreća. Kad bih se popeo do tete Vilme probati štofane hlače ili po mjeri šivanu kutu, uvijek bih u džepovima našao bombone, dar majčine krojačice – kikije, bronhije i poneki tvrdi lero, a taj sitan znak pažnje zapamtio sam i nakon toliko godina.

Možda ste primijetili, u super, hiper i ultramarketima više nema podjele na čistačice, blagajnice i prodavačice. Svi zaposlenici rade sve, sve na veću novčanu slavu poslodavca; čim su gotovi s jednim poslom, prelaze na drugi. To se odražava na njihovim licima, iako ne i na plaćama. Izrabljene radnice više se ne osmjehuju kupcima dok bauljaju među krcatim policama.

Međutim, na jednoj televizijskoj reportaži iz Kube vidio sam posve obrnutu sliku. Strani reporter snimao je višekatnu robnu kuću, a sve su police bile gotovo posve prazne. Na beskrajnim policama nalazila se tek tu i tamo poneka konzerva, samo uvećavajući dojam praznine i propasti. Reporter je pitao prodavače što rade ondje i što kažu eventualnim kupcima ako traže robu koje nema, a oni su odgovorili: Uvijek im možemo ponuditi osmijeh.

Onaj trg u Zagrebu isti je kao i prije četrdeset godina. Na ljuljačkama se ljuljaju moja djeca, po zelenoj tratini šeću se psi, fontana šumi, na ulici jure automobili. Tete Vilme davno nema na ovome svijetu, ali ja bez problema mogu u praznom džepu napipati bombon.

Uvijek možemo dati osmijeh.

Kolumnu dr. sc. Borisa Becka prenosimo uz dopuštenje uredništva Kvarnerski Vez, lista za vjerski i kulturni život, mjesečnika Krčke biskupije koji izlazi od 1998. godine, a o kojem se više možete informirati OVDJE.