U monografiji ste šibensku katedralu lijepo pisali kao organizam koji je rastao više od jednog stoljeća. Kako i kada počinje gradnja šibenske katedrale?

Kažemo da gradnja formalno počinje kad se stavi kamen temeljac. To je bilo 1431. godine, ali ideja za gradnju došla je puno ranije od biskupa Bogdan Pulšića, već 1402. godine. On je uspio postići dogovor među općinskim vlastima da odvoje neka sredstva, jer sama biskupija nije imala toliko novaca za gradnju katedrale. On je duhovni otac i začetnik gradnje katedrale. Ali, nažalost sve je odgođeno nekoliko desetljeća zbog povijesnih neprilika i ratova. Taj kamen se onda ugrađivao u utvrde.

Bilo je teško vrijeme koje su obilježili kuga, požari i Mlečani, ali bilo je to i vrijeme vrhunske civilizacije kršćanske Europe. Što je najviše utjecalo na odluku o gradnji katedrale baš u Šibeniku?

Postojeća crkva sv. Jakova u Šibeniku je nakon ustoličenja biskupije 1298. godine, jednostavno bila nedostatna da bude katedrala. Tada je odlučeno da se treba sagraditi nova katedrala, odnosno prava katedrala. Šibenik se tada nalazio u okruženju jednog Trogira, od kojeg se i odvojio te Zadra. To su stare biskupije, drevne, s velikim impozantnim katedralama. A mlada šibenska komuna morala se pokazati dostojnom te časti i ugleda koju je dobila s biskupijom i sagraditi djelo dolično koji će ih predstavljati. To treba gledati u svjetlu tih njihovih ambicija društvenih, komunalnih, općinskih odnosa između bliskih susjeda. To se jako lijepo može vidjeti iz povijesnih izvora.

Katedrala se počinje graditi na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu romaničke crkve sv. Jakova. Kako se odlučilo da katedrala bude baš na tom mjestu?

Odlučilo se teško, tek iz drugog pokušaja. Tamo gdje je bila stara katedrala i gdje je današnja katedrala, zapravo je vrlo neprikladan teren za gradnju. To je jedna stijena na kojoj  teren naglo pada prema jugu i prema moru, prema današnjoj biskupski palači  i prema pročelju, gdje je danas onaj mali ravani trg  i one skale kojima se spušta dolje na rivu. Trebalo je na neravnom terenu sagraditi katedralu, gdje s jedne i s druge strane teren pada, a sa sjeverne strane je cisterna.

Grad Šibenik / Foto: Hrvoje Jelavić / PIXSELL

Navodi se da je za gradnju šibenske katedrale utrošeno 80 000 dukata. Tko je onda i kako financirao takvu skupocjenu gradnju?

Osnovni prihodi su prihodi od najma zemlje. Općina je dala svoju zemlju koja se onda stavila pod najam i prihodi od zemlje su zapravo služile za punjenje temeljnog fonda katedrale. Onda ste imali jedan dio poreza na vino, koji se isto tako uzimao za katedralu. Velikim dijelom su to bile i pojedine donacije, od najsitnijih od puka, pa do plemića i tako dalje. I ono što je zanimljivo, mogli bismo reći da je to bilo javno privatno partnerstvo, u jednom trenutku kad im je ponestalo novaca, oni su doslovce dali na koncesiju dugoročno pojedinim šibenskim obiteljima da zakupe svoj vlastiti prostor u katedrali. To su ove u bočnim brodovima pojedine kapele, odnosno, ispod svodova. Oni su bili dužni platiti nekih 80 dukata, što je bila cijena na licitaciji. Bilo je to pitanje časti, prestiža, kako će se tko sahranjivati, tko će imati svoju grobnicu…Najbogatiji i najmoćnije šibenske plemićke obitelji jednostavno su uzeli to u dugotrajniji najam i imali su pravo uz patronat na tim pojedinim oltarima. Znači, oni su birali kojem će svecu biti posvećen, imali su pravo ukopa, itd. I na taj način je ta “katedralna fabrika” kako se zove ta institucija koja brine i skrbi o gradnji, došla do tih neophodnih sredstava kad je zaškripilo. Moramo znati, troškovi su bili ogromni: prvo za kamen, onda za radnike i tako dalje.

Bonino iz Milana najzaslužniji je od graditelja u prvoj fazi gradnje. U čemu je njegov najveći doprinos?

Njegov najveći doprinos je u tom što je započeo i dao inicijalni projekt gradnje katedrale. Nažalost, bio je samo godinu dana u Šibeniku. Došao je negdje ne prije početka 1428. a umro je od kuge u svibnju 1429. godine. On je zapravo zamislio tu katedralu kao jednu klasičnu trobrodnu baziliku bez transepta, bez onog poprečnog broda kojeg danas imamo, iznad kojeg se zapravo javlja kupola na tom križištu. Tako da je u najmodernijem, tradicionalnom duhu venecijanske kasne gotike zacrtao tu klasičnu, neveliku, koliko se može rekonstruirati iz onoga što danas možemo znati, ona nije bila ni nalik današnjoj katedrali. Ali, na neki način dao je osnovne gabarite, odlučio je recimo o vijencu na visećim lukovima na pročelju, na sjevernoj fasadi, on je zapravo tu koncepciju donio iz svoje Lombardije.

Spomenik Jurju Dalmatincu /Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Drugu fazu izgradnje obilježio je Juraj Dalmatinac. Što je karakteristično za Jurjevu katedralu u metodi gradnje i povezivanja kamenih dijelova?

On je došao u Šibenik da riješi problem kako će utemeljiti svetište i kako će podignuti te apside, odnosno, predviđena je bila jedna. I na tom strmom terenu, između Kneževe palače i začelja same crkve, morao se pobrinuti da stvori čvrste temelje i podigne katedralu u današnjem obliku. Razmišljajući kreativno došao do je do jednog rješenja kako graditi s tim velikim kamenim blokovima. Zapravo, imamo sličnih u starijoj baštini, u antičkoj, recimo Splita, itd  i pomalo je usavršavao tu tehniku. Kako bi učvrstio te zidne panele, međusobno ih je povezivao kao što se povezuju drveni elementi. Zato to zovemo montažnom tehnikom gradnje. Ideal je da imate cjelinu koja je izgubila izgled klasične gradnje i postala velika skulptura. To je njegova ključna invencija. Povezao je tradiciju dalmatinskog drvodjeljstva i brodogradnje s tehnikom gradnje u kamenu, kamenoklesarstvom.

Katedrala sv. Jakova je poznata i po vijencu od 71 isklesane glave / Foto: Duško Jaramaz / PIXSELL

Šibensku prvostolnicu nazivaju “čipka u kamenu” / Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Zanimljiv je način sklada arhitekture i skulpture Šibenske katedrale. Ona nije samo jedinstveni spomenik graditeljstva, nego i kiparstva. Nezaobilazno je progovoriti i o Jurjevom frizu od glava: jesu li to bili portreti suvremenika, slavnih ličnosti ili možda donatora? 

Po meni postoji samo jedan portret, onaj biskupa Jurja Šižgorića, a za ostale ne možemo utvrditi da su portreti. Treba znati da, kad se Juraj našao pred zadatkom da stvori jedan tako gusti niz glava, stvorio je individualizirana obilježja. Najprije se niže niz niveliziranih lica sa sjeverne strane trga. To je fascinantna galerija lica, a onda se niz prekida i nastavlja nizom dosta ujednačenih, koji imaju zajedničke crte, kao da ste jednu obitelj portretirali. Ima tu i lavljih glava i novih znatno lošije kvalitete, nastalih tijekom obnove. Za sada nije nađen odgovarajući ključ koji bi na ikonografskoj razini povezao položaj tih glava i njihovu identifikaciju. Čini mi se da je najbliže došao profesor Mija Gostović koji je rekao da je ideja slavljenja Boga kreatura svih njegovih likova i upravo ta raznolikost bogatstvo i života koja se tamo javlja, ono što može biti jedini zajednički nazivnik.

U temeljima katedrale je krstionica. Ili možemo reći temelji katedrale su u krstionici. Ona je posebna priča. Stoljećima izaziva divljenje. Kako Juraj Dalmatinac postiže to tehničko i umjetničko savršenstvo?

Kaže se: “Nužnost je majka svih invencija.” On se našao pred zadatkom da stvori nešto potpuno drugačije. Kad je Šibenčanima dao svoju viziju, rekao je da će im napraviti krstionicu. Rješavajući niz problema stvorio je remek-djelo, ali to je tek početak ogromnim kamenim blokovima koji su konkavno izdubljeni i s unutrašnje strane. Stvorio je taj nagli kontrast između glatkih zidova u donjem dijelu,  tu čipku u gornjem dijelu, to prekasno cizeliranje, mislite kao da je filigranski rad. Imate osjećaj kao da je učio kod zlatara…Kad je to napravio, mogao je od Šibenčana tražiti što je htio…

Šibensku prvostolnicu nazivaju “čipka u kamenu” / Foto: Duško Jaramaz /PIXSELL

Šibenska katedrala je jedinstvena trobrodna bazilika i cijela je rađena u kamenu (u kamenu iz kamenoloma otoka Brača, Raba i Korčule.) Zašto je šibenska katedrala sva i samo od kamena?

Tu morate postaviti prvo pitanje – zašto kamen, zašto se kasnije to nigdje nije ponovilo i što su uistinu time dobili, a što su izgubili? Za Jurjevog života svi zidovi katedrale bili su sagrađeni do te visine kad se treba početi graditi krov. Gradnja krova nije tako zahtjevna, nije toliko skupa, ali oni su se odlučili graditi te jedinstvene kamene svodove – krovove i to – zbog opasnosti od požara. Nakon toliko utrošenog novca i mukotrpnog rada nisu mogli riskirati. To je produžilo gradnju 70 godina. Svjesno su ušli u rizik da grade katedralu skoro dvostruko duže, samo zbog krova. To je jedna stvar. Druga stvar ovih 80.000 dukata koje se spominju s pravom, ogroman dio je utrošen upravo za krovove. Ali, kroz stoljeća i ratni sukobi, pokazali su da stvar funkcionira, pa čak i nakon što je kupola u Domovinskom ratu bila pogođena projektom s neprijateljskog broda, nije se zapalila. Šibenska katedrala ne može izgoriti, jer se na njoj nema što zapaliti kad je to željezo i kamen.

Spomenik sv. Mihovila, zaštitnika grada Šibenika na kupoli katedrale sv. Jakova / Foto: Hrvoje Jelavić /PIXSELL

Vratimo se i trećoj fazi izgradnje koju je obilježio Nikola Firentinac. On postavlja pitanje produljenja katedrale i Katedrala tada dobiva svoj bijeli kameni svod – krov. Ima li u svijetu slične kamene krovne konstrukcije s tako prekrasnim bačvastim svodom? Lokalna predaja govori da su kamene blokove za njezinu gradnju nosili sami građani, a težaci nebrojenu količinu jaja!? “Ti izvanredno veliki kameni blokovi međusobno su povezani vapnom umiješanim s bjelanjkom i drugim mješavinama uistinu čudnovatim” – citiramo. Je li to baš tako? 

Ta predaja potječe iz 16. stoljeća i odnosi se na spojeve između kamenih ploča na bačvastom krovu. Bjelanjak od jajeta je jako vezivno sredstvo. Očigledno su oni pokušavali tako riješiti problem tih spojeva, da budu dovoljno čvrsti, da spriječe rupe, pukotine koje se prirodno javljaju i curenje vode. Bjelanjak se koristio se i u slikarstvu, ali i u izradi svjetionika. Ta legenda ima osnove.

Prije 20. godina je upisana na UNESCO-ov popis. Što taj upis znači za sam Šibenik, ali i za Hrvatsku? I na što nas obvezuje?

To je velika obveza. Prvo, to je prepoznavanje i to prepoznavanje upravo ovih vrijednosti: tehnike gradnje, jedinstvenosti skulpture i arhitekture, neka ikonografska rješenja, pri čemu moramo istaknuti da je pokojni profesor Radovan Ivančević bio onaj koji je to najviše gurao, pisao ta obrazloženja i kojemu dugujemo velik dio zahvalnosti što je ta katedrala uvrštena kao UNESCO-ov spomenik kulture. Prema tim standardima moramo brinuti da ga sačuvamo, prezentiramo i zaštitimo. Znači, to više nije samo dio naše hrvatske baštine, nego europske i svjetske. Od nas se očekuje da podijelimo to u interesu svih, a da sve njezine vrijednosti sačuvamo za buduće generacije. U Hrvatskoj imamo zaštićene samo dvije pojedinačne građevine: Eufrazijeva bazilika iz 6. stoljeća, koju možemo zahvaliti Justinijanu i ovu katedralu koju dugujemo Bogdanu Pulšiću, Jurju Dalmatincu i Nikoli Firentincu, naravno Boninu, ali i građanima Šibenika, odnosno puku. Na kraju krajeva, možemo mi misliti što god hoćemo o veličini tih majstora, ali njih je netko morao bodriti, njima je netko morao dati odriješene ruke, netko ih je morao financirati, netko im je morao vjerovati… Bez plemstva, građana, puka Šibenika, to zapravo ne bi ni nastalo.

Emisiju poslušajte ovdje: