Republika Hrvatska obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Kao državni praznik, počeo se obilježavati i slaviti 1996. godine. Izmjenama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, od 2008. godine novi naziv praznika je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Na današnji dan 1995., točno u 12 sati Hrvatski je radio objavio sljedeću vijest: “Oslobođen je Knin. Na kninsku tvrđavu izvješen je dvadesetmetarski hrvatski stijeg.”

Pričaju li djedovi i očevi svojoj djeci što se događalo 90-ih godina u Hrvatskoj? Znate li koliko se o Domovinskom ratu uči u školama?

Vozeći se u ponedjeljak 120 kilometara iz Međimurja prema Zagrebu ponadah se vidjeti izvješene hrvatske zastave na kućama, stanovima, balkonima. Vozim se, slušam domoljubne pjesme i uhvatio me zanos. No, ubrzo je splasnuo jer vozeći se Međimurjem i Zagorjem po ulicama, selima i gradovima ne vijdeh niti deset izvješenih hrvatskih zastava. Zapitah se: slave li danas Hrvati Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja? Znaju li što danas obilježavamo? Zapitah se kakvo li je stanje u drugim dijelovima Lijepe Naše. Slavi li se danas samo u Kninu?

Netko bi mogao reći da su Hrvati na moru, na ljetovanju pa nisu ni mogli izvjesiti zastave. No je li moguće da su baš svi na godišnjim odmorima?

Kako ćemo prenijeti na buduće generacije našu prošlost, onu na kojoj je utemeljena naša država?

Pričaju li djedovi i očevi svojoj djeci što se događalo 90-ih godina u Hrvatskoj? Znate li koliko se o Domovinskom ratu uči u školama? Evo vlastitoga primjera.

U osnovnoj školi je pred kraj školske godine kao tema povijesti došao i Domovinski rat. Znate li što smo i kako učili o Domovinskom ratu? Tako što smo u svojim bilježnicama nacrtali zastavu i grb Republike Hrvatske. To je sve što smo obradili glede te tematike. Naravno, o Domovinskom ratu se gradivo nije ni ispitivalo.

Sine, jednog ratnog dana pas i ja spavali smo u štali, skoro porušenoj. Kuća je već bila srušena. Čuvao sam selo. Umoran, na trenutak sam zaspao.

Tko će učiti našu djecu o Domovinskom ratu? Kako će djeca znati što danas obilježavamo kad na njihovim kućama barem zastava nije izvješena?

Zamislite situaciju da očevi postavljaju zastave na svojim domovima, a djeca ih pitaju: “Tata, što je to? Zašto to radiš?” I tu krene komunikacija, odnosno edukacija.

Znaju li mladi priče svojih roditelje, djedova i baka koji su preživjeli Domovinski rat?

Ja znam jednu. Otac mi je pričao mnogo toga što je proživio u Domovinskom ratu, ali jedna slika će mi zauvijek ostati u sjećanju. Priča ide ovako:

“Sine, jednog ratnog dana pas i ja spavali smo u štali, skoro porušenoj. Kuća je već bila srušena. Čuvao sam selo. Umoran, na trenutak sam zaspao. Probudio me pas koji je zacvilio i pobjegao iz štale. Vodeći se intuicijom, pošao sam za njim. Nekoliko sekundi kasnije, granata je pala na štalu.”

Ta priča mi puno znači. Znači utoliko jer je moj otac živ. Preživio je rat-zahvaljujući psu. Ta priča puno znači i mome ocu koji je sretan i ponosan jer je sudjelovao u Domovinskom ratu, branio je svoje selo i svoju Domovinu s nekolicinom svojih prijatelja koji nisu pobjegli u druga mjesta i druge države.

Ja sam sretnik. Otac me poučio o hrvatskoj prošlosti, slavnim danima koje dugujemo našim braniteljima, velikim dijelom dobrovoljcima.

Kome smo danas zahvalni? Što nam danas znači Domovina? Jesmo li pali u očaj, depresiju, nezahvalnost, pesimizam?

Kome smo dopustili da nam ukrade radost, nadu, vjeru, ponos? Hoćemo li početi mijenjati sebe, okolnosti i ozračje u Domovini? Koga čekamo?

Hrvatski narod i Hrvatska država postoje zahvaljujući braniteljima i svim dobrim ljudima koji u trenutku kada je najviše trebalo ostati i boriti se, nisu odustali. Nadali su se, molili i neki od njih podnijeli žrtve.

Hoće li se hrvatska zastava s ponosom vijoriti na našim kućama, stanovima i balkonima. Imamo li što slaviti? Imamo li kome biti zahvalni?