“Za razliku od drevnog Istoka koji je na bolest gledao kao na nevolju koju izazivaju zli duhovi ili je šalju hiroviti i rasrđeni bogovi, starozavjetno poimanje bolesti, zdravlja i liječenja bitno je vezano za Boga: on je gospodar svega i bez njegove se promisli ne događa ništa. Premda je Bog u pozadini svake stvarnosti, uključujući i bolest, ipak se kao dva temelja uzročnika bolesti – koju je uvijek potrebno promatrati iz perspektive smrti, tj. čovjekove krhkosti i kontingentnosti – u Starome zavjetu mogu identificirati grijeh (praiskonski, osobni i kolektivni) i zli demoni, odnosno zlo kao takvo. Iako je dominantna starozavjetna slika o bolestima kao Božjim kaznama za grijehe, bilo da sam Bog kažnjava bilo da dopušta zloduhu da bolešću kazni/kuša čovjeka, ipak su primjeri Ezekije, Tobita, Joba i naročito Izaijinog Sluge Jahvina – uz sve manje poznate primjere pojedinaca i naroda – važni pokazatelji da ne postoji automatska uzročno-posljedična veza između osobnog ili kolektivnog grijeha i bolesti, nego je bolest, kao i zlo, tajanstvena datost (mysterium iniquitatis) koja je – prema biblijskoj slici – s grijehom ušla u svijet i u kojoj je Stvoritelj stvorenju osobito blizak. Bolest za Stari zavjet ostaje misterij (slična zlu i grešnosti), nikada do kraja protumačiva datost koja je, uz svu svoju objektivnu teškoću, istovremeno i prilika za osobnu ili kolektivnu katarzu, a ozdravljenje, povratak narušenoga rajskog sklada, šaloma između čovjeka i Boga, ljudi međusobno i čovjeka sa samim sobom”.

Isus mijenja poimanje bolesti koja je do tad bila shvaćena kao posljedica grijeha čovjeka ili njegovih roditelja.

“S Isusovom navještajem i početkom ostvarivanja Božjega kraljevstva dolazi i novo, drukčije poimanje bolesti, osobito njezinog povezivanja s grijehom. Krist korigira, odnosno nadopunjuje dominantno starozavjetno poimanje uzročno-posljedičnog odnosa između grijeha i bolesti, tj. poimanje bolesti kao posljedice osobne krivnje ili krivnje srodnikâ, čak i u dalekim koljenima. On, sasvim je jasno – premda i sam indirektno priznaje povezanost grijeha i bolesti, jer su neka njegova ozdravljenja povezana s oproštenjem grijeha – niti u jednom jedinom slučaju ozdravljenja, a evanđelja ih bilježe četrdesetak pojedinačnih, uz brojne opće opise o istjerivanju zloduha i liječenju bolesnih, ne kori bolesnu osobu da je bolest posljedica njezinog osobnog grijeha ili grijeha drugih, jer, nedvosmislen je Isus, „ne sagriješi ni on ni njegovi roditelji“, Iv 9,2. Naprotiv, Isusovo oproštenje grijeha povezano je s nutarnjim ozdravljenjem, s čovjekovim cjelovitim iscjeljenjem za koje je grijeh kudikamo veća opasnost od bolesti, jer je za Isusa moralno i religiozno oboljenje od grijeha kudikamo gore od tjelesne, odnosno mentalne bolesti.”

Za Isusa bolest više nije znak Božjega prokletstva, kao u Starom zavjetu, nego naprotiv mogućnost Božjega blagoslova.

“Isus iscjeljuje fizički i duhovno bolesne: ne samo da ih ozdravlja nego ih oslobađa od demonskih moći i od moći grijeha te tko vraća u Božje okrilje, u primordijalni sklad s Bogom, sobom i drugima, odnosno vraća im ljudsko, religiozno i društveno dostojanstvo i integritet. Ozdravljajući čovjeka Isus ga iscjeljuje na tri razine: osobnoj (da u susretu s njim zavoli samoga sebe i prizna sebi stvarnoga sebe, grešnoga i potrebitoga Božjeg praštanja), religioznoj (da u Isusovoj blizini spozna svoje dostojanstvo u oslobađajućem i spasonosnom odnosu s Bogom) i društvenoj (da u Isusovom prilasku prepozna svoje dostojanstvo, slobodu i pravo života s drugima, svoje punopravno mjesto u društvenoj zajednici). Isusova su iscjeljenja, dakle, kudikamo više od samoga tjelesnoga ozdravljenja, jer su bitno vezana uz oproštenje grijeha i društveno-obrednu restituciju bolesnika, jer su, na koncu, soteriološko-eshatološke stvarnosti.”

Bolest, koja čovjeku konstitutivno pripada, premda se on s njom nikako ne miri, jest i prilika da se proslavlja Boga.

“Bolestan čovjek tako se može samoizgrađivati u cjelovitu i prema sebi sličnima solidarnu osobu bilo da konkretno pomaže, suosjeća i supati s bolesnim te mu tako iskazuje ljudsku i Božju blizinu, rekao je dr. Kljajić, podsjetivši na riječi dr. s. Valerije Nevenke Kovač da je kršćanstvo „zasigurno pionirski iniciralo i razvilo sustav tjelesne i duhovne skrbi za bolesnike i nemoćne, poticalo razvoj medicine i utjecalo na svijest o brizi za one najslabije u društvu“, osobito kroz redovničke redove, na poseban način sestrinske družbe, koji su, uz duhovno-kontemplacijsku dimenziju, naglašavali društveno-karitativnu i uopće socijalnu dimenziju etabliranoga kršćanstva te se posvećivali bolnicama, tj. liječenju.”

“Dr. Kljajić istaknuo je da su grijeh i bolest i dalje misteriji. Jedni će i dalje bolest smatrati prokletstvom, možda i kaznom za grijehe, drugi pukim slučajem, treći, zacijelo najmalobrojniji, darom Božjim i prilikom za osobnu katarzu, za proslavu Boga i činjenje dobra, itd. Svatko, na koncu, bolest, svoju ili drugih, doživljava osobno – i u kršćanstvu, odnosno u Katoličkoj Crkvi. No, smatrati bolest isključivo posljedicom grijehâ, osobnih ili srodnikâ, nije kompatibilno s biblijskim stavovima, osobito ne s onim evanđeoskim, odnosno Isusovim. Bolest nije Božje prokletstvo, nego tajanstvena datost u kojoj je Bog čovjeku osobito blizak, zaključio je dr. Kljajić.”