I ove smo godine sabrani na Bleiburškom polju, polju stradanja i patnje, o spomenu 80. obljetnice jednoga od najtragičnijih povijesnih događaja hrvatskoga naroda koji nazivamo Bleiburškom tragedijom i Križnim putem više desetaka tisuća hrvatskih ljudi, vojnika i civila.

No, mi znamo da ovo nije ni politički, ni povijesni, ni kulturni događaj niti spomen. Sabrani smo u ovoj župnoj crkvi oko Uskrslog Spasitelja i našega Gospodina Isusa Krista. On nam omogućuje nutarnju slobodu i pogled očima vjere na naš život, ali i na povijest našega naroda koji vapi za pravdom i istinom, priznanjem patnje i za pomirenjem.

Mi znamo da ovo nije ni politički, ni povijesni, ni kulturni događaj niti spomen.

I mi smo se u ovih osamdeset godina naslušali, načitali i nagledali raznih interpretacija Bleiburške tragedije u kojoj su ljudi bili ubijani samo zato što su bili pripadnici hrvatskoga naroda ili zato što su bili označeni kao ideološki protivnici.

Ima puno različitih pogleda na svaki trenutak našega života i naše povijesti, kao i naše budućnosti. A pogled ispunjen Kristovom prisutnošću drugačiji je od svakoga drugoga pogleda. I zato se kao vjernici pitamo: zar je takav pogled jedini moguć? Postoji li neki drugačiji pogled?

Kao što smo već rekli, naš pogled na povijest i na budućnost želi biti pogled prožet prisutnošću Raspetoga i Uskrsloga Krista, koji je drugačiji od svakoga drugog pogleda.

Mnogi od onih koje je ubila osvetnička partizanska ruka vjerovali su Kristu i u Krista, vjerovali su njegovom obećanju.

Bez Krista nitko ne može biti dionikom ispunjenja obećanja o pripravljenom mjestu, o mnoštvu stanova koje je pripremio za nas, posebice za one koji su nevino patili, koji su ugnjetavani, koji su otišli u smrt s nadom i vjerom da lopata bačene zemlje na njihova ušutkana usta te da zaborav i mržnjom opijena pobjeda komunističkih krvnika nije zadnja riječ povijesti.

Mnogi od onih koje je ubila osvetnička partizanska ruka vjerovali su Kristu i u Krista, vjerovali su njegovom obećanju. Nadali su se boljoj budućnost, a sustigle su ih ruševine povijesti.

Ovdje u spomenu na Bleiburšku tragediju i Križni put hrvatskih ljudi, mi znamo da su komunistički pobjednici mislili da imaju pravo na sve.

Zatočiti nevine, mučiti, iscrpljivati, ubijati bez suđenja, bacati u jame bez obilježenih grobova, brisati spomen, postaviti damnatio memoriae kao princip vlastitoga djelovanja i vođeni mržnjom, uništiti neprijatelja samo zato što drugačije misli, osjeća, nada se i vjeruje, bio je temeljni princip djelovanja komunističke vlasti.

Logika pobjede vođena mržnjom, sljepilom i ideološkim okovima koja nije vidjela čovjeka, nego samo neprijatelja koji je bio lišen i onog temeljnog ljudskog dostojanstva, logika je koja nas i danas prati i koja se pod krinkom „antifašizma“ i dalje pokazuje živom, bez kajanja i bez priznanja vlastitih zlodjela, ostavljajući potomke žrtava i dalje s mnoštvom pitanja koja traže odgovore, od toga gdje su njihovi najmiliji do javnoga priznanja da su zločini počinjeni i da je potrebno uspostaviti pravdu, obilježiti grobišta te sve učiniti da istina o ovim događajima bude iznesena na svjetlo dana.

Logika pobjede vođena mržnjom, sljepilom i ideološkim okovima koja nije vidjela čovjeka, nego samo neprijatelja.

Da, pobijedili su, ali nisu donijeli oslobođenje dostojno čovjeka, nisu uspostavili pogaženu pravdu, nisu zacijelili patnje koje su neke od njihovih žrtava u ime vlastitih isto tako pogubnih ideologija nanijele i njima i drugima, nego su bez razlike kaznili sve one koji nisu pristajali uz njihovu nemilosrdnu ideologiju misleći da će si tako osigurati mirnu budućnost i ostvariti utopiju svoje diktature proletarijata.

Uistinu, nemoguće je kršćanski gledati u prošlost ako se služimo samo logikom pobjednika i pobijeđenoga, nemoguće ju je mirno gledati ako ne tinja u nama nada da postoji Bog koji može učiniti da uskrsnu kosti nepravedno umorenih i ubijenih, ako ne postoji nada ne u povijesti, nego za povijest, za našu prošlost i budućnost.

Mi večeras svoja vlastita sjećanja i ona našega hrvatskog naroda čistimo kroz evanđeoski spomen.

Čovjek i društvo nisu prvenstveno prožeti tehničkom, funkcionalnom, znanstvenom, pragmatičnom racionalnošću koliko god se one činile uspješnima, prije svega i stoga jer one ne daju odgovore na pitanje što je i što će biti s patnjama nevino umorenih? Jesu li one zaboravljene, negirane, zlouporabljene?

Nemoguće je kršćanski gledati u prošlost ako se služimo samo logikom pobjednika i pobijeđenoga

Da bismo mogli pročistiti svoj pogled, moramo jasno reći da su sva stratišta i ideologije koje su vladale prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata zlo, nešto što se ni sa čim ne može opravdati. Isto tako, moramo jasno reći svima koji još uvijek zatvaraju oči i brane se logikom pobjednika koji ima „pravo na sve“ kako je i Bleiburg posljedica zla komunističkoga režima koji je bio diktatorski te je proganjao i ubijao ljude koji nisu prihvaćali logiku ove ideologije.

Povijesne dimenzije i elemente, kao i pravne posljedice treba rješavati povijesnim i pravnim metodama, ali konačna briga za žrtve kao i oprost i pomirenje, koliko god se činili nemogućima, počivaju na jednostavnom uvjerenju da patnik, žrtva i njegova patnja uvijek moraju biti na prvome mjestu.

Cijelu homiliju pročitajte na stranici IKA-e.