Dva ministranta: Šime i Patrik Zupčić

Zupčić je vjeroučitelj u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku, tajnik Katehetskog ureda Dubrovačke biskupije i vanjski suradnik na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku. Oženjen je vjeroučiteljicom Anom s kojom ima dvoje djece: Patrika (6) i Saru (3). Zajedno sa suprugom, osim rada u školi, aktivan je u duborvačkoj župi sv. Mihajla u katehezi krizmanika.

Već više od 20 godina je ministrant u svojoj župi, a odnedavno je kao najstariji ministrant u svojoj župi dobio i posebnog najmlađeg kolegu ministranta – svog sina Patrika, tako da sada tata i sin zajedno ministriraju. Ujedno je i izvanredni djelitelj pričesti.   

Nedavno ste sa suprugom obnovili bračne zavjete u Dubrovniku. Što to za Vas i Vašu suprugu znači?

Gledamo na to pod dva vida, pod jednim je na neki način beznačajno, pod drugim je jako lijepo i jako značajno. Beznačajno je zato što znamo da smo jedno drugom obećali ljubav i vjernost do kraja života u trenutku sklapanja sakramenta ženidbe, te stoga sva iduća obnavljanja tih bračnih zavjeta nemaju pravnu težinu, budući da ono izrečeno u slavlju sakramenta ženidbe ima doživotnu „valjanost“. No, nije sve u životu mjerljivo pravnom težinom, pa tako niti ova obnova bračnih zavjeta. Stoga je pod drugim vidom ovo jako značajno, simbolično i lijepo jer je ponovno podsjećanje na onaj najljepši trenutak naših života, ali ne samo sentimentalno sjećanje na događaj koji se zbio prije više od sedam godina, nego podsjećanje da je riječ o događaju koji traje. Bračna obećanja se izgovaraju u jednom trenutku, ali to je trenutak koji nikada ne prestaje, te stoga obnova bračnih zavjeta podsjeća čovjeka na ljubav koju je obećao do kraja života, podsjeća ga i na razumskoj, ali i onoj duhovnoj i emocionalnoj razini.

Obnova bračnih zavjeta

Ova obnova se dogodila u sklopu održavanja Tjedna braka i obitelji u Dubrovačkoj biskupiji, kada je velik broj bračnih parova tijekom euharistijskih slavlja u crkvi obnovio svoja obećanja. No, to nije dovoljno, to su obećanja koja se obnavljaju svakog dana iznova. Ne nužno riječima i nekim formama, nego životom. Svakog jutra čovjek ustajući u novi dan svom bračnom partneru/ici iznova daruje svoj život, čitavog sebe, i istovremeno prima život muža/žene te tako zajednički hode kroz život.

Vi i vaša supruga ste i vjeroučitelji. Kako se to očituje u Vašem braku i obiteljskom životu?

Prije svega, vjera nam je važna u životu. Štoviše, ona nam je temelj. A tek iz te vjere došlo je i do našeg međusobnog upoznavanja, a jasno je i da kad nam vjera ne bi bila važna, ne bismo kao životni poziv odabrali onaj vjeroučiteljski. S obzirom na sve navedeno, jasno je da je taj vjeroučiteljski poziv ono nas povezuje, da toga nije bilo vjerojatno ni nas ne bi bilo kao bračnog para. Bez vjere u Isusa Krista koja nas je spojila i koja nas održava, ostalo ne bi imalo smisla.

To što smo i Ana i ja vjeroučitelji u praktičnim smislu znači da možemo jedno drugom biti od pomoći, kako izmjenom iskustava, tako i međusobnim savjetima, a ponekad i samo međusobnim slušanjem „radosti i nada, žalosti i tjeskoba“ koje se događaju u razredu i školi. Srećom, u radu u školi, posebno kad je riječ o vjeroučiteljskom pozivu, prevladava „radost i nada“, tako da je to u pravilu dijeljenje jako lijepih iskustava. Trudimo se to prenositi i na svoju djecu. Još uvijek su vrtićke dobi, no moju ženu koja je puno kreativnija i maštovitija od mene, to ne sprječava da s našom djecom doma radi mnoge kreativne i zanimljive stvari koje radi s učenicima u školi, a Patrik i Sara uživaju u tim različitim igranjima, bojanjima, izradi različitih zanimljivih stvari, itd.

Kako gledate na položaj vjeroučitelja u današnjem društvu?

Šime Zupčić u učionici

Često se propitkuje je li vjeronauku mjesto u školi, a naravno da nama vjeroučiteljima onda nije svejedno, jer to postaje i pitanje je li nama vjeroučiteljima mjesto u školi ili nije. I nije nam svejedno, jer živimo za taj posao, doživljavamo ga kao poziv, a istovremeno nam nad glavnom visi to negativno okruženje. S druge pak strane, govoreći iz iskustva rada s kolegama, mogu kazati da se jako lijepo i jako ugodno osjećam u školi, a isto iskustvo ima i moja supruga. Vjerujem da naši kolege koji su profesori drugih predmeta, u susretu s vjeroučiteljima, te gledajući u učenicima plodove vjeronauka u školi, u pravilu ne omalovažavaju ulogu vjeroučitelja u školi, a time i društvu.

Osim rada u školi, mi vjeroučitelji smo po svom studiju teolozi ili katehete, stoga moramo biti konstruktivan element ovog društva ne samo u razredu, nego i u široj zajednici, kako onoj crkvenoj, npr. župnoj i biskupijskoj, tako i onoj široj društvenoj. Moramo biti oni koji će u ovom društvu djelovati, u ovo društvo unositi kršćanske i opće humanističke vrijednosti. Nemamo svoj položaj u društvu sam po sebi, nego ga svojim djelovanjem moramo zaslužiti, moramo biti prepoznatljivi. Mislim da, načelno, tu moramo više raditi. Naše primarno i povlašteno mjesto poslanja jest razred, svaki naš učenik osobno, ali ne smijemo zanemariti i društvo kao mjesto našeg poslanja.

Mnogi se prijepori vode oko vjeronauka u školi. Po Vašem mišljenju, zašto je potreban vjeronauk u školi?

Vjeronauk u školi nije potreban. On je neophodan. Dakako, kao izborni premet, da ga učenik može izabrati, s obzirom da je konfesionalan, a  vjera se ne smije nametati, već samo nuditi. A zašto je važno to da se vjeronauk, kao ponuda, nalazi i u školi? Škola je odgojno-obrazovna institucija. Dakle, prije svega odgojna, a tek onda obrazovna. A ima li predmeta koji je više odgojan, nego što je to vjeronauk? Vjeronauk je predmet koji pomaže učenicima da žive čestitost, ljubav, poštenje, istinoljubivost, dobrotu, vjernost, sve one kršćanske vrednote koje su i univerzalne humanističke vrednote. Ima li smisla u našim školama postojanje predmeta koji pomaže da učenici, budući odrasli građani ove naše domovine, budu dobri, plemeniti, suosjećajni ljudi puni ljubavi za druge? Mislim da se odgovor nameće sam od sebe.