Kako je uopće došlo do toga da vi možete doći na stadion u Kranjčevićevoj 1991. Sjećamo se balvan revolucije, Krvavog Uskrsa… Gdje ste vi u to doba, na studiju ili…?

U to doba već sam bio pripadnik posebne jedinice policije Rakitje, od koje je nastala Prva gardijska brigada Zbora narodne garde. Tako smo nazvani uoči postrojavanja u Kranjčevićevoj ulici 1991. Dotad smo bili na različitim zadacima osiguranja i zaštite. Okupili su nas dva dana ranije, a ne sjećam se jesmo li uopće znali zašto, s obzirom da na različite “terene” nismo baš imali doticaj s vijestima. Okupili smo se, dakle, dva dana ranije u Rakitju i uvježbali što će se događati, pa smo toga jutra autobusima prebačeni na stadion.

Na postrojavanju 1991. (Mario Travnikar desno) / Foto: privatna arhiva

Mislim da smo čak bili jedini koji su u to vrijeme, na postrojavanju, imali bojevo naoružanje, u slučaju djelovanja takozvane Jugoslavenske narodne armije, koja je tih dana još bila po vojarnama u hrvatskim gradovima.

Kad je krenulo postrojavanje, bili smo jako ponosni što smo dio nečega važnog, početka i stvaranja države i vojne sile. Ne mogu vam uopće opisati koliki je to bio veliki ponos, koliko je to bilo vrijeme, kako se kaže, “ponosa i slave”.

Važnost postrojavanja

Koliko je, u vojnom i političkom smislu, bilo vrijedno i važno takvo službeno postrojavanje? Možda se vojska mogla formirati i na neki drugi način, ali koliko je bio važan upravo taj izlazak pred javnost, pred naše ljude, a u krajnjoj liniji i pred agresora?

U tim kontaktima s terena, s bivšim pripadnicima JNA, mogli smo vidjeti da su oni nas strašno bojali. Kad bi čuli da dolaze ljudi iz posebnih jedinica policije, u maskirnim odorama, ta dječurlija u JNA se tresla, a podoficiri i oficiri nisu znali što bi rekli, bili su zaista prestrašeni.

Sa suborcima na ratištu / Foto: privatna arhiva

A tek nakon Kranjčevićeve i postrojavanja, kad su vidjeli da nas ima i da imamo barem nekakva sredstva… Bili smo tada, za razliku od njih, dosta slabo naoružani, iako smo se kasnije polako naoružavali.

Vidjeli su tada da nas ima, da ispred našeg naroda stoji sila koja će ga obraniti i mladost koja će dati sve od sebe da se stvori i obrani nova država.

Moderna Hrvatska vojska je regionalna sila

Trideset godina kasnije, Hrvatska vojska je i dalje sila. Osim što smo članica NATO-a i Europske unije, hrvatski vojnik dosta je priznat i cijenjen u svijetu, ali i ovdje. Ali kako vi to vidite?

Neusporediva je i neopisiva snaga današnje vojske i vojske koja je bila u začetku. Danas slobodno mogu reći da smo, uz najavljenu kupovinu ove eskadrile zrakoplova, regionalna i dobro naoružana sila. Imamo relativno malu vojsku, ali za naše potrebe mislim dovoljnu. Slažeme se potpuno sa sadašnjim ministrom da bi vojni rok jako dobro došao. Ali s obzirom na to s kakvim naoružanjem raspolažemo, vojska je dobro školovana.

Pripadnici 66. bojne Vojne policije u Oluji 1995. / Foto: privatna arhiva

Što je najbitnije, naši mladi časnici, ustvari kadeti, šalju se i u strane vojne akademije, tako da mislim da smo sada i po školovanosti vojska kakva bi trebala biti. Naravno, potrebno je i dalje školovanje tih ljudi koji završe vojne akademije i to je neminovno i uobičajeno za sve, od razine vojnika do visokih zapovjednika. I to nam je drago. Kad mi gledamo iz onog vremena i iz onog sustava koji je bio u nastajanju, sada se puno više ulaže brige u školovanje. Svako novo oružje zahtijeva neku vrstu obuke, tako da ne mogu dovoljno naglasiti važnost obuke. Ali svakako nam je drago vidjeti da se to događa.

Da smo imali naoružanja, rata uopće ne bi bilo!

Pomalo hipotetsko pitanje za kraj. Da ste u ono doba imali barem polovinu ili desetinu ove opreme koju danas ima Hrvatska vojska, a s onim srcem koje ste vi imali, bi li se dogodio Vukovar i ostale strahote u Domovinskom ratu?

Mislim da rata ne bi bilo. U to sam siguran. Gledajući ono što smo mi imali i ono što Hrvatska vojska danas ima, to je vrhunsko i zato neusporedivo. Međutim, moram reći da mi to sve gledamo iz prikrajka. Posljednjih dana često se telefonski čujemo mi koji smo bili u toj Prvoj gardijskoj brigadi i na tom postrojavanju. Ali nam je jako žao što nitko ne misli na nas. Nitko nas nije zvao ni na tridesetu obljetnicu postrojavanja. Eto, toliko o tome.

Poštovani čitatelji, nemojmo zaboraviti ove heroje i dane ponosa i slave!

Susretnete li ih negdje, iskažite im poštovanje i zahvalnost!