Don Radovan rođen je 15. rujna 1900., na blagdan Gospe Žalosne u Krvavcu (Župa Gospe Karmelske u Bagaloviću) u Neretvanskom dekanatu. Volio je dragu Gospu još od mladenačkih dana i molio je Gospinu krunicu. Dok je bio u sjemenišnoj gimnaziji u Splitu bio je član Marijine kongregacije.

Prvu župničku službu obnašao je u Dobranjama u Bijelom Viru u kojoj se nalazi kapela Gospe Lurdske.

S hodočašća iz Lurda  donio je ogromnu drvenu krunicu, a raspelo je kupio kod fra Anđela prije nego je nastupio na prvu župu kako bi njime blagoslivljao bolesnike i buduće župljane za koje je unaprijed molio, „kojima me Providnost pošalje“, govorio je.

Od mladih dana je imao samo jednu želju a to je da postane svećenik po Srcu Isusovu.

Kao dječak pravio je oltariće i igrao se slavljenja mise. Kad je postao svećenik bio je pun žara za spas duša osobito mladeži i promicao je pobožnost prvih petaka. Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, na prvi petak, 16. lipnja 1950., uhićen je po drugi put i odveden u splitski zatvor iz kojeg se nije vratio živ.

Tog dana imao je u planu župu posvetiti Presvetom Srcu Isusovu. Ujutro se digao ranije i ispovijedao u crkvi a nakon mise je ostao ispred kipa Srca Isusova i žarko molio kao da je slutio što mu se sprema. Kad je došao iz crkve rekao je domaćici Kati Benzon što je tu noć sanjao, rekavši:

Znaš, Kate, što sam noćas sanjao: sanjao sam da sam bio u rukama UDBA-e, pa od onog straha sam se trznuo. Kad sam vidio da nisam u rukama UDBA-e, onda sam se odmah smirio.

Taman kad je on to rekao domaćici došla se dvojica udbaša po njega. Malo su pretraživali i nakon dva sata, iako ništa nisu našli, rekli su mu da ide s njima. Don Rade im je rekao:

„Zašto me vodite? Idem pravedan i nevin, ne znam ništa, nemam ništa, ja sam kriv što sam svećenik, i mi smo krivi što smo svećenici.“

Pred kućom su bile neke žene a don Rade im je rekao:

Molite se za me Bogu.

Ovako to u pismu svjedoči pokojni mons. Ante Jurić, nadbiskup splitsko-makarski (u F. Veraja: Svećenik i žrtva. Don Radovan Jerković (1900.-1950.), Split 2007.):

Koncem svibnja 1950. otpušten sam iz vojske kao stalno nesposoban, nakon što sam služeći u radnoj jedinici obolio na plućima uslijed nehigijenskih uvjeta spavanja, ishrane i forsiranog rada. Tako sam se našao kod kuće u Vranjicu na oporavku u vrijeme don Radinog hapšenja.

Na svetkovinu Srca Isusova i kroz cijelu osminu postavlja se kip Srca Isusova na posebnom stalku posred crkve i pred njim bude klecalo. Tog dana (16. lipnja 1950.), nakon svete mise i zahvale kod oltara, prije odlaska iz crkve zadržali smo se pred kipom Srca Isusova.

Don Rade klečao je na klecalu, a ja sam stajao sa strane. Tog časa sam zapazio kako don Rade neobično pobožno moli kao da je predosjećao što ga čeka. Kad je nakon toga došao u župski stan i doručkovao, došla su dvojica udbaša i izvršila tobože pretragu stana i don Radu odvela u zatvor. U zatvoru je proveo oko dva mjeseca, do smrti 14. kolovoza (1950.) U zatvoru je mučen i ubijen.

…Dok ovo pišem dolazi mi u pamet da je istog dana u razmaku od devet godina to jest 14. kolovoza uoči blagdana Velike Gospe ili Marijina uznesenja umro sv. Maksimilijan Kolbe u bunkeru gladi u Oswiecimu 1941. i don Rade Jerković u UDB-inu zatvoru u Splitu 1950. Prvi je proglašen svecem; daj Bože da se to dogodi i s don Radom Jerkovićem.

U Splitu, 17. srpnja 2006.

MOLITVA ZA PROGLAŠENJE BLAŽENIM

Bože, koji si slugu svoga, don Radovana Jerkovića, pozvao da bude dionikom svećeništva Krista, Sina Tvoga, i revnuje za spas neumrlih duša te vjernost svome pozivu posvjedoči mučeničkom smrću,

daj da po njegovu primjeru hrabro ispovijedamo vjeru u Krista Gospodina i životom je svjedočimo te zavrijedimo vijenac slave.

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

(Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, na zagovor don Radovana Jerkovića)