“Običaj pucanja iz kubure razvio se iz ‘čiste nužde’, zbog osmanlijskih opasnosti proteklih stoljeća, a najviše u 17. stoljeću. Grofovska obitelj Ratkay često je naoružavala svoje slobodnjake seljake koji su bili malo vičniji boju, i tako imali svojevrsnu privatnu vojsku za eventualno odvraćanje od neprijatelja. Dakako, da svaki puta nije vraćeno sve ono što se dobilo od oružja. Spretniji kovači počeli su i sami izrađivati kubure, tako da je takvog oružja u 17. stoljeću bilo jako puno po kućama seljaka, kmetova”, istaknuo je vlč. Crnić u razgovoru za Hrvatski katolički radio.

Foto: Muzej Hrvatskoga zagorja

Župna spomenica župe sv. Jurja mučenika u Desiniću, kako je rekao, bilježi da su u 18. stoljeću, kada je biskup pohodio župu ‘muži zagorski pucali iz svojih kubura u znak dobrodošlice biskupu’. “Dakle pucanje iz takvih starinskih naprava je zapravo produkt nužnosti, obrane od Turaka, a kasnije je postalo čisto folklornog tipa u znak npr. dočeka biskupa ili radosti uskrsnog jutra, jer prasak Uskrsa, prasak toga groba koji se otvorio, naš pucanj želi svjedočiti o tome.

Smotre kuburaša održavaju se legalno od osamostaljenja Republike Hrvatske. “Naime, prije je ondašnja milicija znala rastjerivati kuburaše, plijeniti kubure i sl. Ali, to nije spriječilo ljubitelje kuburaštva da se okupljaju. Oni su bili buntovnici, oni su prema tim nekadašnjim milicajcima iskazivali bunt, pa su znali bježati i skrivati barut i kubure. Znali su ih biti puni lokalni zatvori po lokalnim postajama, ali režim to nije mogao suzbiti. Republika Hrvatska prepoznala je to kao nematerijalno dobro, i to postoji kao tradicija i kao povijest”, naglasio je vlč. Crnić.

Foto: Muzej Hrvatskoga zagorja

Kuburaši se sastaju na mjesečnoj bazi, jer uvijek se nešto događa. Vlč. Crnić ne može zbog svojih obaveza biti nazočan na svim manifestacija, ali ide tamo gdje može. Nema ni župnoga proštenja, ni županijskih manifestacija gdje kuburaši ne bi dali svoj obol, ako ne pucnjem, onda barem svečanim postrojem, korakom i odorama.

Vlč. Crnić je dizajnirao odore Desinićkih kuburaša. “Temeljna odora bila je narodna nošnja. No, kako smo se vezali uz Veliki Tabor, koji je ratkajevska utvrda, došla mi je ideja da vidim kako su izgledali ratkajevski oružnici, koji su branili dvorac u 17. stoljeću. Kada sam na bakrorezima uspio pronaći kako je to izgledalo, probali smo stilizirano napraviti te odore koje su prilično uspješne, lijepe i atraktivne”.

Foto: Muzej Hrvatskoga zagorja

Jedini svećenik kuburaš ima u posjedu dvije kubure. “Za jednu kažu da je velika, a za drugu da je ‘ti nisi normalan’ velika… (smijeh). Velika je teška oko 4-5 kg, kalibra 24 mm (promjer rupe cijevi), mali top. A ona ‘nisi normalan’ velika teška je oko 7 kg s promjerom rupe 30 mm, i za jedno punjenje u tu kuburu treba ići oko 30 grama baruta. Mi znamo staviti i 50 grama baruta tako da je, koji put, takav mali top teško držati u rukama… Bude smiješno kada naručujemo barut, jer mi treba oko 5 – 6 kg baruta, ali to sve nadzire lokalna Policijska uprava”.

Foto: Muzej Hrvatskoga zagorja

Komentirajući reakcije kuburaša i kuburašica kada vide svećenika kuburaša rekao je da reagiraju neočekivano i radosno, jer nisu očekivali jednog svećenika u takvom hobiju. Žele se fotografirati, probati dio odore, žele probati pucati (što im ne smijemo dopustiti). Ali evo, hobi kao i svaki drugi, barem meni.

Vlč. Crnić je i inicijator utemeljenja Odreda taborgradskih oružnika. “Veliki Tabor nije imao svoju stajaću vojsku, u pravom smislu riječi. Zemljoposjednici su mobilizirali svoje kmetove, slali ih na obuku, i kao takvi nisu dobivali neku plaću već je njihova obitelj bila oslobođena poreza. Malo sam iskopao te povijesne činjenice i vidio da bi i danas Veliki Tabor mogao imati jedan odred ili skupinu muškaraca koji žele iz ljubavi prema svome dvorcu čuvati ga u nekim prigodama svečano odjeveni”.

Obilježavanje velike Seljačke bune, 2015. Foto: Zvonimir Babić

“Uskrs, je kao Božja eksplozija ljubavi, oprosne ljubavi prema čovjeku, otvorila nebo i darovala milost spasenja. Eksplozija iz tih naših oružja želi baš u dane Uskrsa reći da nas Bog toliko ljubi i voli. I ta svjetlost, taj prasak, to je njegova ljubav. Mi ljudi, možemo samo takvim nekakvim svojim predodžbama dočarati ono što je Krist učinio za nas. Već je stoljećima tradicija, pa narod ovoga dijela Zagorja zna što znači uskrsni prasak, jer ih to podsjeća na uskrsnuće”, istaknuo je vlč. Crnić u razgovoru.