Na pitanje zašto se počela baviti tom tematikom, Šnur je rekla da ju je na to potaknuo susret s jednom majkom koja je izgubila dijete. Naglasila je da je u istraživanju teško dolazila do podataka, sve do simpozija “Otvaranje imenika – Ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu” prošle godine u Pridvorju.

Vlado Čutura

Hrvatski branitelj i inicijator spomenutog simpozija Vlado Čutura naglasio je da nema točnog broja stradale djece jer institucije nisu odradile svoj posao: “Brojka se kreće od 380 do 402. Naravno da je teško neke stvari razlučiti, jer jedno je ubijeno, drugo je ranjeno, a treće umrlo dijete. Primjerice, u Domovinskom ratu je dijete umrlo zbog neodgovarajuće medicinske skrbi. Postavlja se pitanje je li ono žrtva Domovinskog rata ili nije? Kad sam počeo tu terminologiju iznositi na simpoziju, neki pojedinci i povjesničari počeli su se ljutiti. Tada sam vidio da ljudi ne vjeruju hrvatskim institucijama. Neki su dokumenti uništeni. Sve je to jedna tužna priča.”

Državne institucije su zakazale!

Ljubica Krcić iz Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Zadar je na pitanje kako roditelji ubijene djece doživljavaju odnos institucija prema njima rekla:

Roditelji su ogorčeni. Mogu otvoreno reći neka se srame svi koji su zaboravili žrtve, one koji su žrtvovali svoja tijela, i dječja, za slobodu ove države. Sve institucije su zakazale. Kako je moguće da u 21. stoljeću još uvijek nemamo popis svih ubijenih civila u Domovinskom ratu?

Šnur je istaknula kako je teško bilo dobiti povjerenje roditelja za snimanje: “Ja sam htjela tu djecu izvući na površinu. Tražila sam što više podataka o toj djeci, da maknem stigmu da su oni samo statistički broj. Doista, dosad su ta djeca bila samo statistički broj. Vama o djetetu osoba priča, a plačemo i ja i ona, ili ona ne plače, a ja plačem. Da ne govorim kako je bilo teško dovesti ih do situacije da mi bez suza pričaju o svojoj djeci dok su bila živa, o navikama te djece, njihovim ljubavima, ambicijama, željama…

Izazovi sa snimanja filma

O izazovima za snimanja Šnur je naglasila: “Moraš se vratiti više puta, da bi oni stekli povjerenje u tebe i da bi dobio tih par minuta esencije, kada se njima mijenja fizionomija, gdje su oni ponovo roditelji. Oni s toliko ljubavi i topline pričaju kao da su ta djeca tu. Već u sljedećem trenutku, kada tražim neki drugi odgovor, samo vidiš kako se oni kao krhotine izlome u trenutku. Ja sam uspjela na par minuta preseliti ih opet u vrijeme kada su bili najjači, kad su imali onu roditeljsku snagu.”

Slavica Šnur

Petnaestogodišnji brat fra Ivana Kramara poginuo je samo dan nakon primanja svete krizme. Potom je naglasio: “Fenomen stradanje djece u Hrvatskoj je, nažalost, obitelj Zec i svi znamo za njih a ne znamo, recimo, za maloga Đura ili za djevojčicu koja je u Sisku poginula kao prva ratna žrtva dječje dobi.”

Svaka žrtva je žrtva. Nažalost, natjerali su nas da počnemo praviti razliku na naše i njihove.

“Svaki put kad se počinje govoriti o tome na taj način, ulazimo u politiku koja jako dobro odgovara onima koji su upravo htjeli iskoristiti tu djecu za svoje ciljeve. Meni je žao i maloga Đura, žao mi je i obitelji Zec, isto kao što mi je žao i moga brata. Ljudi iz politike radili su vrlo, vrlo neodgovorno. Netko je za ovu državu poginuo, dao svoju krv i te obitelji koje su, praktički, žrtvovane, zaslužuju apsolutni respekt ove države.”

Poginula djeca u Hrvatskoj su mali sveci ovoga naroda.

Čutura je zaključio podsjećanjem da je sa simpozija upućen prijedlog ministarstvima, predsjednicima saborskih odbora, zastupnicima i svim relevantnim čimbenicima da se 1. listopada proglasi Nacionalnim danom spomena na stradalu djecu. Prijedlog je, međutim, naišao na potpunu šutnju institucija.