“Ideja stvaranja ovog dokumentarnog filma nastala je jednom dok sam se vozio autom prema Krašiću, rekao je redatelj i snimatelj Danijel Crnek koji je tada shvatio koliko bi ovaj dokumentarni film značio za vjernike Župe Krašić. “Naime, svakim dolaskom u Krašić molili smo se svi zajedno bl. Alojziju Stepincu, ali također i nezaobilazno ime u molitvama starijih župljana bilo je ime vlč. Josipa Vranekovića. Upravo ta vizija i ideja morali su obavezno prerasti u nešto više, plemenito i za trajnu uspomenu, jer nas sve veže ista povijest i sjećanja”, istaknuo je Crnek.

Preč. Josip Vraneković je djelovao kao župnik u Krašiću od 1950. do 1964. godine, a preminuo je vrlo mlad u svojoj 43 godini života.

Podsjetimo, Josip Vraneković bio je župnik u Krašiću u vrijeme kada je Alojzije Stepinac premješten iz lepoglavskog zatvora u kućni pritvor u Krašić. Obojica su zajedno prolazili razne torture tadašnjeg komunističkog režima; pa zato i ne čudi što je i župnik Vraneković bolestan i izmučen umro mlad, s 43 godine života. No, najvrjednije što je župnik Vraneković ostavio zasigurno su njegovi Dnevnici koje je počeo pisati od prvog dana dolaska nadbiskupa Stepinca u župu Krašić, pa do njegove svete smrti (od 5. 12. 1951. do 10. 2. 1960.). Dnevnici o tome na preko 1000 stranica postali su prvoklasno svjedočanstvo u procesu Stepinčeve beatifikacije.

A film o Vranekoviću temelji se na dugogodišnjim istraživanjima i razgovorima sa svjedocima toga vremena. Crnek je dodao da mu je želja bila ispričati kako je taj pobožan i duhovan čovjek pomagao, zajedno sa sestrama Služavkama Malog Isusa, nepravedno zatočenom Alojziju Stepincu u njegovim najtežim trenutcima života kućnog pritvora u Krašiću.

Ovaj dokumentarni film vodi nas kroz jednu neispričanu priču, kroz 4 godišnja doba, tijekom 11 godina snimanja svjedočanstva kako župljana, tako i izvrsnih poznavatelja vremena mučeništva i supatništva suživota s blaženim Alojzijem Stepincem.

Dugogodišnjim istraživanjem i razgovorima sa živućim svjedocima jednog proteklog vremena, u kojem je živio preč. Josip Vraneković, kojega su župljani Župe Krašić i okolice iznimno voljeli i cijenili, uvidio je potrebu ispričati ovu priču kroz svjedoke toga vremena.

Crnek je progovorio i teškim, ali i posebnim trenutcima tijekom snimanja. “Samo snimanje filma je ponekad bilo izrazito zahtjevno jer se pretežno radilo o sugovornicima treće životne dobi i to nerijetko starijim od 80 godina. Naš najstariji sugovornik imao je 92 godine. Moram napomenuti da su nas baš svi sugovornici s oduševljenjem i s nestrpljivošću dočekivali.

Između ostaloga, sjećam se da nam je jedna sugovornica tijekom snimanja rekla da jedva čeka, po Božjoj providnosti, učiniti dobro djelo za preč. Josipa Vranekovića za kojega s ponosom i danas kaže da je Šimun Cirenac blaženog Alojzija Stepinca.

Film je sniman kroz četiri godišnja doba i Crnek se prisjetio situacija kada su kao ekipa snimali po snijegu na -10, -15 stupnjeva, ali i po ljetnoj žegi na +40 stupnjeva celzijusa. Imali su i mali prekid radi pandemije koronavirusa, ali i stradanja uzrokovanih zagrebačkim i petrinjskim potresima, no, kako kaže, ništa ih nije zaustavilo u realizaciji projekta, već su s radošću ponovno odlazili na svako novo snimanje u Krašić.

Posebnost ovoga dokumentarnog filma je da su snimali svjedoke vremena postavljajući im uvijek ista pitanja što im je na kraju dalo jednu izrazito jasnu sliku, ali i uvid u istinitost samih događaja vezanih za život preč. Josipa Vranekovića.

Sa izrazitim žaljenjem Crnek je napomenuo da nas je do trenutka pretpremijere, napustilo već 13 od ukupno 24 sugovornika. Na kraju svog obraćanja, redatelj je zahvalio svim svjedocima u filmu, bivšem župniku preč. Dragutinu Kučanu i današnjem upravitelju Župe u Krašiću vlč. Ivanu Vučaku i svima koji su doprinijeli realizaciji filma.

Svoj govor redatelj Danijel Crnek zaključio je riječima: “Postojao je jedan čovjek prečasni Josip Vraneković, čija su djela za života bila velika, na ponos Hrvatske i hrvatskog naroda.”