Od stotine djece koja su prošla kroz Caritasovu kuću “Blaženi Alojzije Stepinac” u Brezovici, troje ih je i danas i dalje tu jer su se zaposlili, na istome mjestu gdje su proveli veliki dio svoje mladosti. To su Fabo Šekerija, Vanda Gilica i Ivica Piličić. Vanda i Ivica su za Hrvatsku katoličku mrežu posvjedočili koliko im znači ovaj njihov dom i o čemu sve brinu i za što su zaduženi na poslu.

„Ovdje sam od prvog dana otkako postoji kuća. Išla sam tu i u školu, ostala i zaposlila se“, svjedoči Vanda Gilica koja je ovaj svoj dom i opisala riječima koje često ponavlja: „Ja sam se uvijek hvalila da sam u najvećoj kući s bazenom, s dvoranom i s velikim igralištem… Sirota mala bogatašica“ – jer, Vanda je bila bez roditelja.

Vanda Gilica (Foto: Ante Novak)

Njezin posao je biti ‘pratnja djece’ i to podrazumijeva; ‘sve što treba oko djece činiti to ona i čini’ – od čišćenja oko kuće pa do odvoženja djece do škola i kamo god već treba. To često uključuje odlaske na klizanje, pa do izleta na Sljeme.

Možda im baš nije roditelj, ali svakako im je – kaže – ‘velika seka’. Devetnaest godina je zaposlena tu, a presretna je kada ih vidi punoljetne kako odlaze dalje u život, kaže nam.

Ne sjeća se svojih prvih dana baš točno, ali zna da je kao malo dijete još prije Domovinskog rata stigla u Hrvatsku u jednu obitelj koja ju je posvojila i poslije toga je prešla u Brezovicu.

„Bilo mi je prekrasno već prvih dana tu. Igranje, druženje, prijatelji su mi dolazili… Najbolja kuća na svijetu!“

Danas je u kući ukupno 76-ero djece, a podijeljena su po manjim skupinama od njih, a tu su i djeca koja im dolaze samo na ‘dnevni boravak’ i Vanda konkretno svaki dan – kao njihova pratnja uz vozača – dovozi i odvozi natrag doma četvero djece.

Kod nas ste uvijek dobrodošli

Djelatnik ove Caritasove kuće je i Ivica Piličić. Po zanimanju je kožni galanterist, ali se nikada nije bavio time, već je ‘pratitelj djece’ kao i njegova kolegica Vanda. Kao malo dijete je došao u dom, izbjegavši od rata u susjednoj Bosni i Hercegovini, nažalost, izgubivši roditelje. Tu je od prvoga dana prije 30 godina, svjedok je vremena, s time da je deset godina bio korisnik, a drugih dvadeset – do dana današnjega – djelatnik.

Slabo se sjeća tih dana. Bio je previše mali, kaže. Prvo je bio smješten godinu dana u dječjem domu u Oborovu, a poslije je stigao u Brezovicu.

Danas kao zrelom čovjeku ova kuća mu uistinu puno znači, ponavlja: “Puno, puno mi znači” i naglašava da je kroz nju prošlo uistinu mnogo djece; i malih i velikih. Procjenjuje da taj broj negdje između 400 i 500, a već su se neki od njih “i poženili i poudali”.

Nekima je, naravno, bio i na vjenčanju, što s ponosom ističe, nastavljajući da je njegov posao uglavnom pratnja djece i to onih koji su s poteškoćama, a to pak uključuje od vožnje, kamo je već potrebno stići, pa do odlaska u park na igru i razbibrigu.

Uspijemo, većinom uspijemo

Taj posao radi od prvog dana svog zaposlenja u Caritasovoj kući u Brezovici. „Najprije imaju ustajanje, te doručak, igru, zatim neki idu u školu ujutro, a neki popodne idu u školu. Navečer za druge aktivnosti tu je i velika dvorana – u kojoj je bila sveta misa povodom ove proslave – a često im služi za slobodno vrijeme kada su vani loši vremenski uvjeti, kaže dalje Ivica Piličić. Uz to, njihov je posao neke od korisnika i hraniti, jer to nisu u potpunosti u mogućnosti samostalno te im pripomoći u ustajanju iz kreveta, a pogotovo se to odnosi na onu djecu koja su u invalidskim kolicima.

Njegovo radno vrijeme je, kao i drugima, od osam sati dnevno do petnaest ili šesnaest sati, ovisno o dnevnim potrebama.

Ova Caritasova kuća za HKM-ovog sugovornika u prvom redu pretpostavlja dvije naizgled jednostavne riječi – dobrotu i ljubav, koje su mnogo više jer su te dvije riječi, zapravo, utkane nevidljivim nitima u njihov svakodnevni rad u skrbi za korisnike, pa tako i u rad volontera koji im u tome iskrena srca pomažu.

Djeci često ponavlja da budu dobra i poslušna, no osjeća koliko im nedostaje ona očinska i majčinska ljubav. O tomu koliko im to pak uspiju nadoknaditi uzvraća: „Uspijemo, većinom uspijemo.“ Neka djeca imaju, a neka nemaju roditelje i dolaze odasvud, rekao je također.

Meni je ovo drugi dom

„Meni su roditelji poginuli u ratu. Meni je ovo drugi dom“, kaže Ivica koji je rodom iz BiH iz naselja Vrbanci u općini Kotor Varoš. Zaključuje da se on danas osjeća u određenom smislu „kao otac“ toj djeci o kojoj sada skrbi u kući Caritasa Zagrebačke nadbiskupije u Brezovici u kojoj žive i smještena su – podsjećamo – djeca i mladi s teškoćama u razvoju, kao i odrasli s invaliditetom.

Kada odlaze zbog punoljetnosti, i napuštaju kuću, svi su žalosni – nastavlja dalje Ivica Piličić – a ima ih danas, naravno zbog posla, od Vela Luke pa do glavnoga grada. Ima ih i u inozemstvu, ali nažalost sa svima se ne čuje. One koje sretne, redovito se zaustave – za to uvijek treba imati vremena – i porazgovara s njima. A namjernicima koji kod njih u Brezovici nikada nisu bili – a riječ je o vrlo velikom kompleksu – no život će ih ipak jednom u nekoj prilici dovesti, poručuje: „Kod nas ste uvijek dobrodošli.“

30. obljetnica Caritasove kuće ‘Blaženi Alojzije Stepinac’ u Brezovici (Foto: Ante Novak)

Dodajmo ovomu da je na svetoj misi nadbiskup Dražen Kutleša, među ostalim, naglasio da nas proslava 30. obljetnice osnutka Caritasove kuće u zagrebačkoj Brezovici podsjeća da je ljubav – konkretna i svakodnevna – temelj naše vjere. Poručio je i da ljubav koju iskazujemo djeci, starima i nemoćnima nije samo naša dužnost nego i dar koji trebamo primiti.

30. obljetnica Caritasove kuće ‘Blaženi Alojzije Stepinac’ u Brezovici (Foto: Ante Novak)

„Ovo je mjesto postalo oaza, ljubavi, zajedništva i požrtvovnosti koje svakodnevnim djelima svjedočite svi vi koji ovdje živite i radite. Kao kršćani pozvani smo prepoznati ljepotu milosrdne ljubavi koju Bog pokazuje prema svakom čovjeku i tu ljubav dijeliti s drugim ljudima“, rekao je zagrebački nadbiskup i istaknuo tri točke: snagu Božje ljubavi prema djeci, Isusovo isticanje položaja djece, jer dragocjeni su u Božjim očima, ali i u našim, zatim da nas djeca uče poniznosti i jednostavnosti, u svojoj iskonskoj nevinosti, te o trećem: našoj odgovornosti prema djeci i slabijima.