UČITELJICA SVETA ŽIVOTA I BLAŽENE SMRTI

Ove godine navršilo se 120 godina od rođenja Danice Širole, navodi sestra Slavica Buljan u pismu kojega prenosimo radi upoznavanja s ovom uzornom djevojkom. Rođena je u Karlovcu 18. travnja 1900. od uglednog učitelja Stjepana i majke Ćirile rođ. Wyroubal. U Zagrebu je završila Višu pedagošku školu i postala je učiteljica. Kao učiteljica službovala je u Zagrebu, Krašiću, sv. Jeleni i u Crikvenici. Svugdje su primjećivali da je Danica jednostavna, skromna, ponizna i pobožna. Djeca su svoju gospodičnu veoma voljela. U Krašiću je, na zamolbu župnika Stjepana Huzeka, pripremala djecu za prvu sv. pričest.

Uz svoju službu Danica se bavila i spisateljskim radom. Pisala je pjesme, listom  duhovnog karaktera, a objavljivala ih je u Glasniku Presvetoga Srca Isusova i u drugim katoličkim časopisima. Na savjet svoga duhovnika vodila je dnevnik i napisala svoju autobiografiju. Bog ju je obilno nadario darovima uma i srca. Isticala se silnom marljivošću.

Foto: Cesaretana / Cathopic

Već kao dijete Danica je pokazivala sklonost prema pobožnosti i dubljem vjerskom životu. Još kao djevojčica u pučkoj školi navraćala je poslije nastave u crkvu sv. Vinka u Zagrebu da se pokloni Isusu u tabernakulu koji je postao njezin najmiliji Prijatelj.  Bila je članica Marijine kongregacije  i velika štovateljica Srca Isusova čiju je pobožnost revno širila u mjestima gdje je službovala kao učiteljica promičući Glasnik Srca Isusova i molitvenik „Srce Isusovo spasenje naše“. Na svome stoliću uvijek je imala kip Srca Isusova, a pred njim upaljenu uljanicu i svježe cvijeće. Posebnu pobožnost Danica je pokazivala prema Euharistiji. Svaki dan je išla na sv. Pričest pa i onda kad bijaše teško bolesna, a rado je i adorirala.

Na Tijelovo 1920. zavjetovala je Bogu doživotno djevičanstvo i zavjetom obećala da će poći u samostan sestara uršulinki u Varaždinu čim joj prilike dozvole.

Roditelji i braća, a i šira rodbina, bijahu protiv njezina odlaska u samostan. Kad je Danica privoljela roditelje da je puste u samostan i sve uredila pošla je u sestrama uršulinkama u Varaždin. Međutim, kad ju je pregledao liječnik rekao je poglavarici:

Neka ova gospojica što prije ide iz samostana, ona boluje od tuberkuloze.

„Noge su mi klecale, kad sam te riječi čula“, zapisala je Danica u svome dnevniku. Danica se našla pred zidom, na raskrižju svoga života. Prihvatila je to s vjerom i nastavila živjeti kao redovnica u svijetu. No sada, svi oni koji su bili protiv njezina ulaska u samostan, nagovarali su je da se uda. Danica je opet morala pobijediti i roditelje i braću i rodbinu.  Išla je svaki dan na sv. Misu, Pričest, imala svoga ispovjednika. Živjela je još četiri godine, mijenjajući sanatorije i bolesničke krevete ali pomoći nije bilo. Predana u volju Božju, strpljivo je podnosila svoju bolest, a posjećivala je i druge bolesnice. Umrla je 2. rujna 1926. na glasu svetosti. Pokopana je na Mirogoju u Zagrebu u IX. polju, grob 22. Ispraćena je svečanim sprovodom. Djevojke su bile u bjelini, noseći svijeće i cvijeće te njezine diplome, prsten i bijeli vjenčić. Njezina je majka Ćirila rekla: „Ovo nije bio sprovod, ovo je večernjica.“ Nad otvorenim grobom govorio je p. Josip Vrbanek D.I. koji je Danicu dobro poznavao i kome je Danica pisala. Samo sedam dana nakon njezine smrti, što od bolesti što od očinske tuge, preminuo je njezin otac Stjepan.Odmah nakon njezine smrti, u prosincu 1926., Glasnik Presvetog Srca Isusova donosi o njoj komemorativni članak u kojem piše:

Uminuo je taj život kao zvijezda, što je naglo ostavila svoje mjesto i željno poletjela u Srce Isusovo za kojim je tako čeznula.

Nakon Daničine smrti njezina prijateljica Katarina Dušić  prikupila je Daničinu obilnu pisanu ostavštinu: autobiografiju, dnevnike, slike i pisma, i predala isusovcima, koji tu arhivsku građu vjerno preko devedeset godina čuvaju. Katarina Dušić, koja je imala dva brata svećenika, Adolfa i Josipa, stupila je u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu i dobila ime s. M. Franciska. Vršila je važne i odgovorne dužnosti u Družbi. Kao učiteljica novakinja u Brezovici kod Zagreba, govorila je novakinjama o Danici kao o „svetoj duši“ i slala je sestre novakinje da se pomole na Daničinu grobu. Sestra Franciska bila je prva promicateljica glasa svetosti ove uzorne djevojke koja je sveto živjela i blaženo preminula. O njoj kao duhovnoj velikanki pisao je sedamdesetih godina p. Josip Antolović, D.I.  Sestra Božena Mutić doktorica geologije i mineralogije, članica Kćeri Božje ljubavi više je puta razgovarala s isusovcima o tome kako bi trebalo pokrenuti postupak za  proglašenje blaženom Danice Širole.

Za života su mnogi u njoj gledali sveticu, dok se poslije njezine smrti to mišljenje još više utvrdilo. Neki su je rado nazivali hrvatskom Malom Terezijom.

I ovaj članak stremi k tomu. Objavljen je i Daničin životopis naslovljen „Miomiris Božje ljubavi“, te džepno izdanje: Djevojka sveta života i blažene smrti. A tiskan je veći broj sličica sa slikom, kratkim informativnim tekstom i prikladnom molitvom u korist fama sanctitatis Danice Širola, koje će pomoći vjernicima da upoznaju ovaj svijetli lik našeg hrvatskog katoličkog podneblja.

Danicu, kao izuzetnu osobu ne samo na duhovnom nego i na kulturnom polju, prepoznali su još za njezina života  i urednici  velike spomenice “Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925.“ koja je objavljena prigodom proslave  tisućite obljetnice Hrvatskog kraljevstva 1925. Tako su uz njezina oca Stjepana – kome je poslije smrti posvećena jedna ulica u Zagrebu – i brata Božidara, poznatog muzikologa,  urednici i Danici posvetili biografski članak na strani 254.  ove vrijedne i važne publikacije za hrvatsku povijest i kulturu.

Dok se sjećamo Daničinog 120. rođendana, podsjećamo da će 2021. biti 95 godina od njezine smrti a 2026. godine 100. obljetnica njezina prelaska u vječnost, u zagrljaj one Ljubavi kojoj je za života svim srcem pripadala. Učinimo do tada nešto lijepo za Danicu!