„Kad je svijet bio protiv nas, Bog je bio s nama. Kad su nas pokušali iskorijeniti iz vlastite duhovne baštine, hrvatska majka je šaptom molila Očenaš, hrvatski je djed križao kruh prije blagovanja, a svećenik prinosio misnu žrtvu za svoj narod ne pristajući na šutnju uime režima“, rekao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u homiliji na svetoj misi povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te 30. obljetnice VRO „Oluje“, u utorak 5. kolovoza u crkvi Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu.
Danas stojimo u ovom povijesnom gradu kao svjedoci jedne borbe koja je bila duga i teška.
Grad Knin, uzdignut na stijeni iznad Krke, nije samo zemljopisna točka na karti naše Domovine – on je simbol u kojemu se susreću rana i ozdravljenje, bol i nada, križ i uskrsnuće jednoga naroda.
Danas nas ne okuplja samo sjećanje, nego i odgovornost, jer sjećanje koje ne rađa plodom odgovornosti i vjernosti blijedi i gubi se.
Danas smo ovdje kako bismo prepoznali svoje korijene i nahranili svoje grane. Ovdje smo da se zapitamo:
Što nas danas pokreće?
Zbog čega danas gore naša srca? Što ostaje kada sve drugo nestane? Što nas čini spremnima darovati se do kraja?
Na kninskoj tvrđavi podignuta hrvatska zastava / Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Živimo u vremenu u kojemu se i najdublje istine pokušavaju obezvrijediti.
U vremenu u kojemu se trguje i životom i smrću, i vjerom i domom, u kojemu više nije jasno ni tko smo ni komu pripadamo. Zato se danas s evanđeoskom jasnoćom i domoljubnom hrabrošću pitamo:
Za što vrijedi umrijeti?
To nas pitanje ne vodi samo prema žrtvi, ono nas vodi prema istini o životu i odgovoru na pitanje: Za što vrijedi živjeti? (..) Zato danas s vama želim razmišljati o trima stvarnostima koje su vrijedne naše pažnje, naše molitve i naše vjernosti, štoviše vrijedne su našeg umiranja.
Za njih treba živjeti iz dana u dan prinoseći svoje žrtve i molitve. Te tri stvarnosti su: Bog, obitelj i domovina.
1. Bog
„Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?“ (Mt 16,26) pita nas Gospodin Isus Krist.
To pitanje posebno snažno odjekuje upravo na ovome mjestu natopljenom krvlju branitelja i ispunjenom vapajima njihove djece, supruga i majki.
Da smo zadobili teritorij, a izgubili dušu, izgubili bismo sve.
Da smo stekli slobodu, a izgubili istinu, sloboda bi bila laž. Da smo postigli mir, a izgubili Boga, naš mir bi bio grobna tišina, a ne uskrsna radost.
Bog nije dodatak našem životu. On nije izbor ni filozofska kategorija, on je temelj i počelo svega. Bez njega sve drugo gubi smisao i propada, a s njime, čak i u najmračnijim trenucima povijesti, narod ostaje uspravan, sposoban za nadu, za svetost.
Gubitak Boga nije samo osobna tragedija, to je i duhovno samoubojstvo jednoga naroda.
Društvo i budućnost ne mogu se graditi protivno Bogu. Oni koji se sjećaju svojih korijena i cijene svoju tradiciju mogu mnogo pridonijeti životu svoje domovine. Blagostanje postignuto suprotno Božjim zakonima redovito donosi smrt.
Misno slavlje u Crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu / Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Ne zaboravimo: hrvatski narod u trenucima krize nije napuštao Boga, nego je još čvršće prianjao uz njega. Kad je svijet bio protiv nas, Bog je bio s nama.
Kad su nas pokušali iskorijeniti iz vlastite duhovne baštine, hrvatska majka je šaptom molila Očenaš, hrvatski je djed križao kruh prije blagovanja, a svećenik prinosio misnu žrtvu za svoj narod ne pristajući na šutnju uime režima. To nas je održalo.
(..)
Bez Boga zemlja za koju smo se borili samo je prašina koja može pasti u zaborav.
Bez Boga zastava je samo komad tkanine. Bez Boga mi smo samo biološke jedinke.
S Bogom postajemo narod svetaca, mučenika i heroja, narod koji ne živi samo za trenutak, nego za vječnost.
S Bogom smrt postaje sjeme vječnoga života, a patnja rađa plodom. S Bogom, i mali narod ima neizmjernu vrijednost u Božjoj vječnosti.
Bog jedini može smrt preobraziti u život. Samo ako je on s nama, znamo tko smo. Ako imamo njega, ne bojmo se ničega. Ako izgubimo njega, ne vrijedi ništa od onoga što smo sačuvali.
Samo ako umiremo s njime i za njega, znamo da ćemo živjeti.
2. Obitelj
Draga braćo i sestre, govoriti o obitelji znači govoriti o samome izvoru života. Obitelj je, kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve, „naravna zajednica“ (br. 2207), „kućna Crkva“ (br. 1656), „prva škola kršćanskog života“ (br. 1657).
No, ona nije sveta zbog svoje važnosti. Ona je sveta jer u svojoj strukturi odražava najdublju tajnu našega Boga: zajedništvo Presvetoga Trojstva.
Sredisnja proslava povodom 30. obljetnice Vojno-redarstvene akcije Oluja 95 / Foto: Sime Zelic/PIXSELL
Otac, Sin i Duh Sveti – jedinstvo u Trojstvu, Trojstvo u jedinstvu – slika su onoga što bi svaka kršćanska obitelj trebala biti: zajedništvo u ljubavi, slobodi i darivanju.
Nije li, stoga, brak, sakramentalno sjedinjenje muškarca i žene, po riječima sv. Pavla, „slika Krista i Crkve“ (usp. Ef 5,32)?
Nije li obitelj prvi prostor u kojemu dijete uči reći: „Volim te“, „Oprosti“ i „Hvala“?
Nije li to mjesto gdje se prvi put susreće križ, ali i uskrsnuće?
Obitelj nije samo sociološka kategorija. Ona je svetinja za koju se živi i umire. Ne čuva se ona zato što je „tradicija“, nego zato što je izvor života, osobito onih najranjivijih: djece, staraca, bolesnih.
U Domovinskom ratu, u Kninu, u Oluji, u rovovima, u izbjeglištvu – nije bilo teorija, bilo je suza, hrabrosti i zajedništva. Upravo je obitelj bila pokretačka snaga zajedništva i razlog izdržljivosti.
Majke su plakale, ali su molile. Očevi su išli na bojišta, ne za ideologiju, nego za svoju obitelj i za svoj dom. Tada se nije pitalo što je „identitet“ ili „rodna uloga“ – znalo se tko nosi križ, tko se žrtvuje, tko moli, tko prašta.
Misno slavlje u Crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu / Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Kada majka nosi i rađa dijete, riskira svoj život. Odgajajući ga, umire sama sebi. To je istinska ljubav: umiranje iz dana u dan za onoga koga voliš.
To je svakodnevno mučeništvo koje se ne vidi na naslovnicama, ali čini tkivo naroda.
Gdje se uči praštanje, ako ne u obitelji? Gdje se uči moliti, ako ne od majke? Gdje se osjeća poštovanje prema starijima, ako ne za obiteljskim stolom?
Zato, nije čudo da se danas vodi najžešći ideološki rat upravo protiv obitelji. Ako se razori obitelj, gdje naučiti ljubiti i darivati se?
Kad se brak proglasi privremenim ugovorom, a djetetov život izborom, onda se brzo zaboravi da je svaki život dar od Boga, a ne proizvod nečije volje.
Branitelji koji su položili svoje živote nisu išli u smrt da bi škole bile mjesta ideoloških eksperimenata, da bi se brak obezvrjeđivao, a majčinstvo ismijavalo. Branitelji su išli u rat za svoju obitelj i za svoju Domovinu.
Upravo po umiranju sebi da bi drugi živjeli raste čovjek, raste narod.
3. Domovina
Draga braćo i sestre, u svijetu koji sve češće mjeri vrijednost prema korisnosti i tržišnoj cijeni riječ „domovina“ zvuči poput zastarjele metafore.
No, za nas, sinove i kćeri hrvatskoga naroda, domovina nije puka zemljopisna niti politička kategorija, domovina je svetinja i savez.
Taj savez nije sklopljen samo perom diplomata, nego molitvom udovica, suzama majki i krvlju branitelja.
(…)
Zemlja se liječi kad se narod pokaje. Domovina se obnavlja poniznim povratkom Bogu.
05.08.2025., Knin – Sredisnja proslava povodom 30.obljetnice Središnja proslava povodom 30.obljetnice Vojno-redarstvene akcije Oluja 95 / Foto: Sime Zelic/PIXSELL
I zato je svaka misa, svaki čin milosrđa, svaka oproštena krivnja, čin izgradnje domovine. Naša je domovina sveta jer se za nju molilo i ginulo, za nju se vapilo ponizna srca.
Njezina su brda i doline natopljeni krvlju branitelja i pomazani molitvom svetih duša.
Jedan od najdubljih znakova dekadencije zapadne civilizacije jest to što više ne znamo za što bismo bili spremni umrijeti.
A kad ne znaš za što vrijedi umrijeti, nećeš znati ni za što vrijedi živjeti.
I tu je srž problema suvremenog čovjeka: sve zna, a ni za što nije spreman darovati život. Mnogi su stručnjaci, a rijetki svjedoci. Gotovo svi žele prava, a malo tko želi dužnosti.
No, narod bez ideala za koje bi bio spreman položiti život polagano umire.
To je duh svijeta koji paralizira nadu i ubija povijest. A povijest hrvatskog naroda ne smije biti izbrisana jer je pisana krvlju onih koji su znali za što vrijedi umrijeti:
ne za politiku, nego za slobodu; ne za ideologiju, nego za ljudsko i kršćansko dostojanstvo; ne da bismo porazili druge, nego da bismo ostali svoji na svome.
Naši branitelji nisu ginuli da bismo zaboravili tko smo i komu pripadamo.
Misno slavlje u Crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu / Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Oni su dali život jer su znali da je domovina mjesto gdje se živi vjera, gdje obitelj ima dom, gdje je sloboda pitanje časti.
Stoga možemo reći: možda nismo uvijek bili savršeni, ali smo znali moliti i praštati.
Možda nismo sve uvijek razumjeli, ali znali smo poštovati svoje svetinje. Možda nismo uvijek imali moć, ali znali smo razlikovati dobro od zla i za zlo se kajati.
Domovina je dar, ali i zadatak.
Ona nije gotov proizvod, nego poslanje. Čovjek bez domovine je kao duša bez tijela: lebdi, ali se ne može utjeloviti.
Cijelu propovijed možete pročitati na mrežnoj stranici IKA-e.