U ranojutarnje subotnje sate 2. ožujka pošao sam na hodočašće u Varaždin i Ludbreg s četrnaestero svoje braće iz programa Exitus. Iskreno, u cijelo sam hodočašće prošao bez velikih očekivanja, ne proučavajući previše ni program. Volim biti iznenađen te sam tako i ušao u sve ovo – srca otvorenog za nova očekivanja, bez previše straha od sad već i prepoznatog koronavirusa (iako je prijavljeno tri slučajeva baš u Varaždinu).

Naš je put, zapravo, počeo još dva mjeseca ranije, kad smo započeli naš izlazak iz ropstva grijehu, baš kao što je Izraelski narod izišao iz Egipatskog ropstva. Naše je hodočašće, u više nego jednom smislu, bio vrhovna točka cijelog ovog našeg putovanja i način da nam Krist pokaže svjetlo vječnog zajedništva s Njim, našom braćom i Stvoriteljem.

Molitva je bila za život važna potreba koja nas je držala cijelo ovo vrijeme!

Prva dva mjeseca i prvi tjedan korizme bile su niz kušnji, mrtvljenja sebi i odvajanja od svjetovnog. Mnogo ljudi, spominjući Exitus, odmah misli na hladan tuš, no hladan tuš je vjerojatno najjednostavnija stvar za prihvatiti. Mnogo teže od hladnog tuša su kušnje, u kojima nas Sotona obilazi poput “gladnog lava” spremnog da nas proždre, i svakodnevna molitva koja više nije bila samo opcija – ona je bila za život važna potreba koja nas je držala cijelo ovo vrijeme.

Nakon posta, odricanja, križeva i kušnji ovo hodočašće bilo je kao trenutak u kojem nas je Isus odveo na goru Tabor i pokazao nam milinu i veličinu svoje slave. Kako je, dakle, hodočašće počelo?

Nakon vožnje minibusom i prolaska kroz lijepa naselja okružena brdovitim krajolikom, napokon smo došli i do Varaždina gdje smo se okupili ispred crkve, spremni susresti Krista u otajstvu euharistije. Varaždin je lijep grad, no nismo ga došli obilaziti, iako je bio grad u kojem bi u drugim okolnostima ostao malo dulje, samo se šetajući i gledajući ljepotu stvaranja.

Foto: Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije

Na misi nas je bilo veoma mnogo i bilo mi je drago vidjeti toliko muškaraca na jednom mjestu koji jednodušno slave Otkupitelja. Ima nešto posebno u tom jedinstvu, kad braća kao jedno slave Boga, bez svađe, bez nadmetanja, u primjeru poniznosti koju nam je ostavio Gospodin. Nitko od nas nije savršen, no naše je nastojanje bilo očito u odnosu jednih među drugima.

Misu je predvodio mons. Bože Radoš, čovjek čija je jednostavnost bila dovoljno velika da se unatoč svojoj veličini, i dalje ponizi stojeći na samom kraju kad smo se trebali fotografirati, do mjere da smo morali inzistirati da stane ispred nas. To je čovjek kojem je brat važniji od samog sebe i lijepo je ocrtavao duh cijelog susreta.

Euharistija je susret sa živim Kristom svake nedjelje!

Nakon obilnog ručka, krenuli smo u svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Nisam niti znao da ću se tamo susresti sa znakom živog Krista, znakom da je euharistija stvarno pretvaranje vina u krv koji je ostao kao trajan, opipljiv simbol našeg duhovnog života. Naime, u svetištu se nalazi relikvija Isusove krvi, pretvorena od vina, zauvijek sačuvana za sve buduće naraštaje. Biti u takvoj blizini Krista neopisiv je osjećaj. Kad sam klečao na klanjanju, želio sam ostati u Njegovoj blizini, no znao sam da svemu jednom dođe kraj i da ću morati nastaviti na životnom putu. Po riječima svećenika koji je govorio prije klanjanja, euharistija je susret sa živim Kristom svake nedjelje i moramo ga držati u srcu, noseći ga svojim domovima gdje ćemo biti svjetlo ovoga svijeta.

Odlazak domovima bio je sasvim miran i ispunjen, s mnogo događaja i mnogo osjećaja koje sam prošao. Došavši svojoj kući, osjećao sam mir i želio ostati u tom osjećaju, a onda me je Bog kroz uvijek neobične načine podsjetio na prolaznost trenutka.

Foto: Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije

Sasvim sam slučajno, otvorivši YouTube, dobio prijedlog da pogledam jedan video isječak iz moje omiljene serije, koja prati odrastanje pet djevojaka i njihov rastanak pri maturi. Cijela je serija, zapravo, fokusirana samo na lijepe događaje u njihovom životu. Sretne su jer imaju jedna drugu, žive u jednom „raju”, gdje se ne događa ništa loše i negativno. Čak naprotiv, svaka nova epizoda je puna komedije, šala, pozitivnih poruka koje ispunjavaju srce i gledatelje uvlače u tu jednostavnost i čistoću međuljudskih osjećaja i odnosa.

Kroz dvanaest epizoda prve sezone i dvadeset i jednu epizodu druge sezone, nema nikakvih promjena u ovim pozitivnim porukama. Onaj koji gleda uvjeren je da se stvari neće promijeniti, no pri kraju druge sezone počinje shvaćati da svemu dolazi kraj. Naime, njihovo srednjoškolsko obrazovanje dolazi kraju, one više neće biti skupa svaki dan kako su do sada bile. Na kraju, cijela serija završava jednom gorko-slatkom notom. Njihova godinu dana mlađa prijateljica ostaje dok one odlaze u svoje živote. Ipak, u srcu i dalje nastavljaju nositi tu ljubav i prijateljstvo koje su imale jedna među drugom, svjesne da su jedna drugoj najveći dar i da uspjeh, bend, karijera i školovanje na kraju ostaju samo prolazne stvari.

Krist i ljubav prema bližnjima su trajne!

Gledajući taj kratak video isječak, podsjetio sam se na tu prolaznost. Zbližio sam se s braćom iz Exitusa, Slavenom i Markom. Hodočašće je bilo kao vrhunac cijelog programa, u kojem sam osjetio vrhunac te blizine i ljubavi. No ipak, drugi tjedan korizme je prošao. Još tri tjedna i susreti svakog tjedan postat će prošlost. Zajednička molitva svaki dan u koju se uključuju sva braća Exitusa diljem države više neće biti ovdje. Čitanje i razmatranje svakog jutra neće postojati, no ono što će nam ostati je srce koje je naučilo ljubiti, srce koje zna cijeniti braću, koje zna cijeniti Kristove darove u svakodnevnom životu. Hrana, tuširanje, video-igre, televizija, časopisi i sve ostalo što nam je odvraćalo pažnju samo su prolazne stvari. Karijera, uspjeh i novac su nešto što nam može služiti na ovom svijetu, no i one su prolazna stvar. Krist i ljubav prema bližnjima su trajne.

Foto: Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije

Kako je to rečeno u Bibliji: “Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce”.

Napokon, dolazimo i do evanđelja o Isusovu preobraženju. Dragi Petar, gorljivi Petar, onaj nama ljudski blizak Petar je tek poglavlje prije sa strahom Isusu govorio da ne odlazi u Jeruzalem. Isti taj Petar sad se s dvojicom braće, Jakovom i Ivanom, penjao na goru Tabor, gdje je susreo Isusa koji se preobrazio u lik Božji.

Pred njih je doveo i Iliju i Mojsija, najveće Biblijske proroke. Jasno je, s ljudske strane, razumjeti Petra koji se pred ovom veličinom osjećao toliko sretno da je želio ostati s njima. Petar je zasigurno uživao u ovoj ljepoti, u ovoj trajnosti i prijateljstvu. Zamislite taj osjećaj! Susrećete Božje odabranike i samog Krista u čijem se licu sjaji potpuna Božja prisutnost. Niti jedno blago, čast, nijedna ljudska ljubav i blizina nije ni blizu toj rajskoj potpunosti koju su Petar i učenici zasigurno osjećali u tom trenutku.

Foto: Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije

Kada gromki glas viče: “Ovo je sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” sigurno govori i o Isusovim  riječima. Naime, Petar pun miline govori: “Učitelju, lijepo nam je ovdje. Načinit ćemo tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu”. Čistoća kojom je ljubio Isusa jednostavno otapa srce, ta njegova ljudskost koja je više od svega željela samo biti uz Krista cijelu vječnost. Ipak, Isus govori da treba otići u Jeruzalem, gdje će podnijeti žrtvu za sve nas. I mi, na taj isti način, trebamo otići u naš Jeruzalem, naš život.

On je s nama do svršetka svijeta!

Kad osjetimo tugu i nostalgiju za stvarima kojih više nema, trebamo podići pogled i gledati u Kristove oči. Staza vječnog Života staza je puna trnja i suza. On nam obećava da ćemo kao i On biti odbačeni, izdani, povrijeđeni i u suzama. Govori nam da ćemo, čak i nakon predivne ljepote trenutka u životu pred nama, doživjeti tuge, razočaranja i boli. Ipak, obećava nam da je On s nama do svršetka svijeta. I kad nas svi odbace, i kad se križ čini pretežak, kao što je njemu Šimun Cirenac pomogao nositi križ, tako će i On na sebe uzeti naše križeve i pomoći nam da polako hodimo našim križnim putem, našim Jeruzalemom u kojem gubimo ovaj život da bi zaslužili onaj vječni.

Foto: Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije

Na kraju, hodočašća i program Exitusa završavaju kao i svi ti križevi i patnje. Kao i ružna, završavaju i  ona lijepa sjećanja. Srednjoškolska obrazovanja, jednostavnost odnosa i život bez bremenitih briga svakodnevice jednog dana moraju završiti. Eto, čak i susret trojice braće sa živim Kristom u kojem im nagoviješta Uskrsnuće je morao završiti. Ovaj svijet je propadljiv svijet, svijet koji će jednom zamijeniti blagoslov vječnog života. Na nama je da lijepa sjećanja čuvamo u srcu, kao Petar, Jakov i Ivan. Svi susreti s braćom, sva milina Isusove blizine na hodočašću, sva prijateljstva i ljubavi od ovoga svijeta jednom će postati trajna blaga u Nebeskom Kraljevstvu.

Život je težak, no uz Njega i lijepi i ružni trenutci postaju ispunjeni sigurnošću!

Stoga, eto, sebi i svima drugima želim blagoslov da uvijek osjećaju Kristovu blizinu. Život je težak, no uz Njega i lijepi i ružni trenutci postaju ispunjeni sigurnošću – sigurnošću da je kraj nas i kad nas svatko napusti te zahvalnošću jer nam i u prolaznosti ovog svijeta s puno ljubavi pokazuje trenutke Raja.

Foto: Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije