Njegov se lik nalazi na svim utvrdama i kulama, s izvanjske i unutar. strane zidina, nad glavnim grad. vratima i zgradama, na zastavi Dubrovačke Republike, službenim pečatima i novcu. Kroničar Milecije u lat. heksametrima bilježi da je 1026. nadbiskup bl. Vital (umro 1047) u Dubrovnik donio glavu sv. Vlaha:

„S njima se – nema dvojbe – našla i Vlahova glava, / Baš kad je tisuću dvadeset šesta godina tekla: / Tvorac stihova ovih, Milecije, tomu je svjedok“.  Prema drugom izvoru relikviju je donio neki Grk s Levanta, za što je nagrađen s petsto dukata, bilježi Leksikon Marina Držića.

1000. obljetnica prijenosa relikvije

Na trećoj tribini „Ususret svetom Vlahu“, prof. dr. sc. Ana Munk održala je predavanje „O relikvijarima sv. Vlaha“ povodom 1000. obljetnice prijenosa relikvije Parčeve glave u Dubrovnik.

Munk je pokazala izvorne stihove kroničara Milecija koji spominje relikviju glave sv. Vlaha koja je nađena na području Kotora a koja je u vrijeme dubrovačkog nadbiskupa Vitala prenesena u Dubrovnik, izvijestio je Dubrovački vjesnik.

U tom razdoblju je bilo uobičajeno da se relikvije prenose, jedan kroničar čak takve prijenose naziva „svetim krađama“. Nema pouzdanog podatka kako je relikvija Parčeva glava došla u Grad. No, u srednjem vijeku je bio običaj, vladala je takoreći potreba da se relikvija nađe.

Naime, ako je već postojala legenda da se sv. Vlaho ukazao i pomogao Dubrovčanima 971. i na temelju te legende se dubrovačka zajednica konstituirala, legenda je zaživjela kao ideja i vezala uz crkvu sv. Vlaha i sv. Stjepana, jednostavno je bilo potrebno naći tu relikviju.

U 10. i 11. stoljeću to nije bilo lako, relikvije su bile toliko čuvane, služile su i kao diplomatski poklon. Zadar je tako dobio tijelo sv. Anastazije kao poklon biskupu Donatu. No, to je bilo rijetko i teško pa se moralo pribjeći prijenosu, „svetoj krađi“, što nije ništa neobično.

Relikvijar je djelo venecijanskog zlatara Francisca Ferra koji se čak potpisao, a zabilježeni datum je 1694.

Relikvijar ruke sv. Vlaha, XII. st., relikvijar glave sv. Vlaha, XI–XII. st.,
Dubrovnik, riznica katedrale / Foto: leksikon Marina Držića

Riječ je o venecijanskom zlatarskom djelu koje je više manje rad iz 17. stoljeća. Međutim, bitne su emajlne pločice, Ferro je s nekih drugih stvari prenio tri seta emajlnih pločica, najvjerojatnije s tri različita predmeta. Pošto je bila Velika trešnja, vjerojatno ih je uzeo s oštećenih, stradalih predmeta.

Bio je osviješten o vrijednosti emajlnih pločica, emajl je u vrijeme Bizanta krasio izuzetno luksuzne predmete, a emajlne pločice treba pogledati detaljno kako bi se shvatio prvotni oblik relikvijara glave sv. Vlaha. Kad je relikvija prenesena u Grad 1026. odnosno u 11. stoljeću, bila je nezaštićena, a prvi put se spominje u 14. stoljeću u inventaru dubrovačke riznice u Katedrali. Prvotni izgled relikvijara je najvjerojatnije nastao u 12. stoljeću.

Navodi se pladanj koji se koristi i danas prilikom nošenja relikvijara glave sv. Vlaha, primjerice u procesiji.

Procesija sv. Vlaha u Dubrovniku / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Sadašnji relikvijar može podsjećati na krunu bizantskog cara ili na pravoslavnu mitru, ali podvukla je Munk više puta da mu to nije bilo značenje. Na engleskom se prevodi kao „kotlasti“ oblik, a ovaj oblik nema nikakve veze s kotlom ni s bizantskom carskom krunom. Izvorno te simbolike nije bilo. Krajem 13. stoljeća bizantske krune poprimale su oblik koji je moguće povezati s oblikom relikvijara glave svetog Vlaha.

Predavačica je naglasila da simbolika bizantskih careva nikad nije korištena o opisu svetačkih relikvijara.

„Ako govorimo o krunjenju svetačkih glava, onda jedino Krist krunama mučeništva kruni 40 mučenika iz Sebaste, to nema nikakve veze s bizantskom imperijalnom krunom“, kazala je Munk.

„Glava sv. Ivana Krstitelja i sv. Jurja došle su na pladnjevima, a imale su polukružni metalni poklopac da bi se tako zaštitile. Ne spominju se bizantske krune. Relikvija glave svetog Jakova nema poklopca, kao ni relikvija svetog Simeona. Relikvije su se izlagale polugole da bi se vidio natpis jer on govori o porijeklu, on im daje autentičnost. Recimo, relikvija sv. Mamasa se pak uklopila u bistu. Biste bi se mogle otvoriti i to je dio zapadne tradicije. Bizant nikad nije razvio taj antropomorfni oblik relikvije. Relikvijar glave svetog Jakova s kraja 11. stoljeća koji se čuva u Zadru ima bizantski oblik.“

Na relikvijaru glave svetog Vlaha je 20 emajla, a mogu se podijeliti u tri skupine.

Izrada emajla je bila vrlo skupa, tražila je znanje, korištene su visoke temperature u izradi, trebalo je doći do pigmenata, proces je bio vrlo složen…

„Nema podataka o tome da su se bilo gdje u Dalmaciji izrađivalo, radilo u emajlu. Pretpostavka je da je Dubrovnik imao radionicu emajla jer oni na relikvijaru glave svetog Vlaha nisu ni grčki ni bizantski, mogli su nastati samo na Zapadu. Nema grčkih natpisa, a svaki bizantski, grčki emajl ima pločicu, ima svoj natpis. To govori o tome da su emajli na relikvijaru svetog Vlaha nastali na Zapadu. Zapadni vjernik prepoznaje sveca po atributu, a natpisi pored lika sveca vrlo su rijetki. U grčkim prikazima svetaca ima vrlo, vrlo malo atributa jer natpis govori o kojem se svecu radi“, usporedila je Munk.

Pored brojnih svetaca, tu su i četiri dekorativna medaljona.

Na drugoj skupini emajla ima natpisa koji su ispisani beneventanom (srednjovjekovno latinsko pismo), a prikazani su: arhanđeo Mihael, sveti Vlaho, sveti Zenobije, sveti Petar, sveti Andrija, sveti Ivan Krstitelj, sveti Ivan Evanđelist te Krist na prijestolju… Sveti Petar je prikazan s ključevima, što je vrlo rijetko kad se govori o bizantskim emajlima. Sve tri grupe emajla koji su na relikvijaru glave svetog Vlaha nastali su na Zapadu, možda u Dubrovniku, možda u Italiji.

Na trećoj skupini su emajli na kojemu su prikazani sv. Vlaho, sv. Matej, sveti Jakov i Petar, a emajle je Ferro skinuo s relikvije desne ruke svetog Vlaha. Ferro se poveo za jednom venecijanskom tradicijom gdje se recikliralo, dosta su se reciklirale emajlne pločice jer su bile neopisivo vrijedne.

Kad se govori o relikvijaru ruke sv. Vlaha, profesor Joško Belamarić je dokazao da se radi o kraljevskoj radionici emajla u Palermu, a naručili su ih Dubrovčani.

Procesija sv. Vlaha u Dubrovniku / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

U kontekstu relikvija, jedino u dubrovačkoj riznici ima brojnih replika oblika kalote. Munk pretpostavlja kako je izvorni oblik relikvijara glave svetog Vlaha imao cilindrični poklopac, bio je na pladnju, najvjerojatnije je imao emajlne ukrase. Vjerojatno je Ferro emajlne ukrase uspio spasiti s prvotnog relikvijara glave svetog Vlaha koja je nastala u 12. stoljeću te ih prenio na današnji.

Relikvije su pored vjerske, imale političku i društvenu funkciju.

One su bile instrumenti samoreprezentacije kasnosrednjovjekovnih zajednica. Hodočasnici su procjenjivali, odmjeravali i uspoređivali brojnost i kvalitetu relikvija s kojima su se susretali na putu u Svetu Zemlju.

O relikvijama se pričalo putem ondašnjih „društvenih mreža“: nastala su brojna svjedočanstva o relikvijama s kojima bi se hodočasnici susretali jer bi posjećivali riznice, prenosili bi to dalje, glas o relikvijaru glave sv. Vlaha tako se proširio hodočasničkim krugovima i prije nastanka službenog inventara dubrovačke riznice. Brojem relikvija, relikvijara i zavjetnih darova mjerila se ekonomska moć neke sredine, a u 15. stoljeću je dio diplomatskog rituala bio obilazak riznice.

Tribine „Ususret svetom Vlahu“ organizira Dubrovačka biskupija. Munk je inače redovita profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Relikvijarom glave sv. Vlaha se bavila dvaput u posljednjih 10 godina u svojim znanstvenim radovima.

Tribina Ususret sv. Vlahu / Foto: Tea Kuzek Marević Dubrovačka biskupija