"Već 1051 godinu se ništa u Dubrovniku i okolici, na kopnu i na moru, ne započinje i ne dovršava bez zaziva sv. Vlaha. Naš Parac svoj Grad drži pored srca, pomno nas motri, čuva i blagoslivlja s tvrđava i bastiona, barjaka i slika u crkvama i kućama”, riječi su proglasa Feste sv. Vlaha koju je svečano otvorio biskup Roko Glasnović na Svijećnicu 2. veljače 2023.
„Kao što Isus spaja nebo i zemlju, sv. Vlaho nas i Grad, tako i mi budimo mostovi jedni prema drugima i gradimo mostove dobra prema svima, a osobito prema osobama u potrebi“, poručio je dubrovački biskup Roko Glasnović i nastavio: „Ne zaboravimo da zajedništvo otvara prostor rastu, uzajamnom služenju i darivanju u ljubavi, iskrenom dijalogu i sudjelovanju. U otvorenosti Dobru i činjenju dobra drugima, u izlaženju iz sebe i svoje zatvorenosti, postajat ćemo hrabriji u gledanju drugih Božjim pogledom ljubavi, posebno osobe s invaliditetom, strance, starije i bolesne te sve one koji su potrebni naše velikodušne pomoći i nesebične ljubavi. U takvoj otvorenosti i prihvaćanju drugoga neminovno će zaživjeti mir u srcima ljudi, mir koji je toliko potreban našemu vremenu.“
Kao što Isus spaja nebo i zemlju, sv. Vlaho nas i Grad, tako i mi budimo mostovi jedni prema drugima i gradimo mostove dobra prema svima.
Maja Nodari, povjesničarka umjetnosti, konzervatorica i članica Društva prijatelja dubrovačke starine u razgovoru je za HKM istaknula: “Po legendi, od 971. godine traje zaštita sv. Vlahe. Po povijesnim dokumentima možemo ga smatrati zaštitnikom od 12. stoljeća i ta Festa do danas je zadržala svoje tradicionalne i prepoznatljive odlike i vrsnoće izražaja (…) U staro vrijeme festa je trajala sedam dana. Prvo je bilo trodnevlje, a tako je i danas kada vrsni propovjednici drže nadahnute homilije u crkvi svetog Vlaha. Nakon toga nastupa Svijećnica i tada je otvor Feste. Festa svetoga Vlaha je jedan prekrasan milenijski kontinuitet, ali je kroz stoljeća doživjela mijene u svojoj stalnosti. Ovo što vidimo danas na Festi je scenografija iz 1938. kad su prvi put na Sponzu došli trubljači i kada su poletjele bijele golubice. Moramo reći da nije bilo jednako slaviti Kandeloru kad je bila državna Festa, kad se slavilo pod nenarodnim, okupatorskim režimima, uključujući i komunistički. Posebno je revitalizirana i na dostojanstven se način slavi otkad smo dobili svoju državu jer je Festa svetoga Vlaha, kao i nekad, ušla kao proslava u Statut grada Dubrovnika. To je najveći i najsvečaniji dan grada Dubrovnika kada se dodjeljuju nagrade. To je slavlje i festa ki dohodi nami jedamput na godište, ako ćemo se držati Gundulića.”
Festa do danas je zadržala svoje tradicionalne i prepoznatljive odlike i vrsnoće izražaja.
Otvaranje Feste uvijek je svečano, tako su i ove godine djevojčice u narodnim nošnjama, trznice, prinijele biskupu plodove zemlje kruh, vino, ulje, voće i svijeće, koje je on blagoslovio, a potom je, prema tradiciji, iz košare na slobodu pustio bijele golubice što su svi okupljeni popratili radosnim pljeskom.
Festanjuli 1051. Feste sv. Vlaha pomorac Vlaho Milićević i obrtnik Mato Konsuo, podigli su na stup Parčev barjak dok je Mješoviti katedralni zbor s drugim pjevačima pod vodstvom Petre Potrebica predvodio pjevanje Himna sv. Vlahu i gradski barjaci u svečanom stavu pozdravljali Parčev barjak. Pjevanju zanosnog himna pridružili su se svi okupljeni. Dubrovački trombunjeri u gradskom portu su ispalili svečane plotune, a sudionici ceremonije otvaranja nagrnuli su u Parčevu crkvu na grličanje.
Podsjećamo, povratkom u Grad iz Gorice na kojoj će se proslaviti sv. Vlaho, zatvorit će se 5. veljače, 1051. Festa sv. Vlaha.
Gorica svetoga Vlaha jedan je poseban dubrovački topos. Naime, to je prva crkva izgrađena parcu izvan zidina. Kako je rekao pokojni dubrovački biskup Mato Vodopić ‘s toga mjesta puca pogled na predivni Dubrovnik i na sve četiri strane svijeta’. U toj crkvi se, dakle, slavi završnica Feste.
“Na Gorici svetoga Vlaha lapadski župnik crkve svetog Mihaela služi misu i cijela ta povorka ljudi se vraća istim putem u grad. To sve mora biti obavljeno do podne kada se svi vrate pred crkvu svetoga Vlaha gdje ih dočeka dragi, sjajni rektor don Toma Lučić sa svojim festanjulima. Skine se barjak svetoga Vlaha, paž ga dobije složenog na plišani jastučić i tako barjak čeka sljedeću Festu. Tada je narod dubrovački zadovoljan i Vlasići završavaju. Vlasići je stari naziv za Festu od početka trodnevlja do Gorice. Onda ostaje priprema cijele Dubrovačke biskupije za iduću godinu.” ističe Maja Nodari.
“Sveti Vlaho Dubrovčanima jako puno znači. Mi smo to osjetili nejdirljivije i najbolnije u vrijeme Domovinskoga rata kad su nam svi likovi i svi kipovi svetoga Vlaha bili zastrti jer su bili kulturna dobra. Mi smo znali da iza tih vreća, da iza tih zastora stoji on i njegova nebeska zaštita. Mi smo mu se molili iz utroba skloništa i on je i u Domovinskom ratu učinio čudo nad Dubrovnikom jer njihova čizma nikada nije kročila na bijeli kamen Straduna. Jest da je okolica stradala, jest da smo dobili tone čelika i granata, jest da je izvršen neoprostivi kulturocid nad tim gradom, ali zaštita našega parca nas nikada nije ostavila”, zaključila je.
Mi smo mu se molili iz utroba skloništa i on je i u Domovinskom ratu učinio čudo nad Dubrovnikom jer njihova čizma nikada nije kročila na bijeli kamen Straduna.