Prvi svećenik zaređen po rukama biskupa Strossmayera

Ilija Okrugić rođen je 12. svibnja 1827. u Srijemskim Karlovcima. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom mjestu, a zatim se upisuje u đakovačko biskupsko sjemenište gdje 1850. završava bogosloviju. Za svećenika ga je zaredio biskup Josip Juraj Strossmayer.

Dana 6. listopada 1850. poslao je biskup Strossmayer svoga prvijenca za kapelana u veliku šokačku srijemsku župu Kukujevce. Tu je mladomisnik Ilija Okrugić svojom veselom naravi i sadržajnim propovijedima pridobio naš priprosti seoski puk za koji će živjeti, kome će pisati pjesme i skladati, sastavljati igrokaze i, osluškujući njegovo bilo, pisati novele.

Godine 1853. premješten je Okruglić iz Kukujevaca u Sot, gdje se zadržao samo nekoliko mjeseci i pošao za kapelana u Hrtkovce. Hrtkovci su tada bili još izrazito albanska župa sa župnikom Pavlom Đotićem, rođenim Albancem plemena Klimenti.

Okrugić mu je dodijeljen kao duhovni pomoćnik za brojne hrvatske doseljenike iz slunjskog kotara, mađarizirane Slovake iz Temerina i Nijemce iz Rume. Budući da u Hrtkovcima te godine nije bilo državnog učitelja, mladi kapelan, da škola ne bi prestala s radom, sjeda za katedru, spreman za sve svoje učenike.

Iz Hrtkovaca prešao je na kapelansko mjesto u Srijemsku Mitrovicu, gdje je proboravio godinu 1854. i uz nekoliko mjeseci kapelovanja u Vrpolju završio prvi dio svog svećeničkog života.

Prebendar i župnik

Biskup Strossmayer pozvao ga je 1855. u Đakovo i imenovao ga prebendarom. Ondje je stekao glas vrsnog propovjednika.

Ujesen 1862. postavljen je za župnika u Sarvašu kod Osijeka, a 1. studenog 1863. godine prelazi u župu Levanjska Varoš kod Đakova. Ondje je boravio do 1866. kada je premješten u Petrovaradin za župnika Župe sv. Jurja mučenika.

Godine 1881. Ilija Okrugić iz temelja obnavlja i proširuje glasovito svetište Gospe Tekijske, koje je od djetinjstva pohađao i volio.

Tridesetak godina svog svećeničkog života proveo je Okrugić uz tekijsko svetište privlačeći tisuće i tisuće hodočasnika svojim zanosnim i sadržajnim marijanskim propovijedima. Ovaj ljubitelj Srijema i apostol Marijine slave dobiva 1885. godine za svoj rad na crkvenom polju priznanje: blagoslovljen je za opata s naslovom svetog mučenika Dimitrija Srijemskog.

Foto: Svetište Gospe Tekijske

Ime Ilije Okrugića često ćemo uzalud tražiti po antologijama hrvatskih pjesnika i književnika. Njegovo se ime prešućuje, a djela mu se tendenciozno podcjenjuju. Iako naobražen, Ilija Okrugić ne piše pjesme ni proze za visoko društvo.

On isključivo stvara za puk, što znači da je pisao, pjevao i skladao za soj svijeta odnjihan uz tamburu i popijevku.

Svoju prvu pjesmu „Pozdrav Zori i braći dalmatinskoj“ objavljuje 1845. u Zadru.

Za ovom slijede druge pjesme objavljene u tadašnjim književnim listovima Vijencu, Dragoljubu, Bunjevačko šokačkoj vili, Slavoncu itd. Po vrsti i tematici to su uglavnom lirske pjesme: rodoljubne, šaljive i nešto ljubavnih u stilu starih gradskih pjesama. Okrugićeve budnice „Diži se, diži, mili rode moj!, Je li bolje, braćo draga?, Oj čujte, braćo Slavjani i Domovino, slatko milovanje“, još se i danas snažno doimlju.

Opjevao je ljepote Srijema, Fruške Gore i znamenitija srijemska mjesta. Zbog svojih ljubavnih inače sasvim bezazlenih pjesama, došao je na zao glas. Mnogi „askete“ nisu podnosili što se njegove pjesme, osobito tzv. gradske, pjevaju po krčmama i drugim javnim mjestima.

Okrugić je spjevao i nekoliko epova od kojih pоsebno treba spomenuti sljedeće: „Dojčin Petar“, prema narodnoj pjesmi „Vino pije Dojčin Petar“, varadinski ban, „Posestrimstvo“, „Slavoniji i Sokolu njenu“ (fra Luki Imbrišimoviću).

Njegov najduži ep „Sveti Ivan Kapistran“ naročito je važan zbog povijesnih bilješki u kojima Okrugić spominje nepoznatu Klovićevu minijaturu ovog borbenog svetog franjevca.

Od Okrugićevih novela naročito se ističe Lijepa Klementinka u kojoj je opisao naše katoličke Albance Klimente u Hrtkovcima i Nikincima, njihovu narodnu nošnju, običaje i odnose prema hrvatskom življu.

Dramska djela „Šokica“, „Varadinka Mara“, „Saćurica i Šubara“, „Grabancijaš đak“, „Seljanka ili pastirski razgovor“ i „Dojčin Petar“ spadaju među njegova najbolja djela.

Okrugić je kao pobožni svećenik odlično uspio približiti božićno otajstvo svojim vjernicima. O tome bjelodano govore njegove pjesme „Hajd’mo, hajd’mo svi Betlemu“, „Slava Bogu na visini gore nebeskoj“, „Vjerujem u Tebe, o Isuse mali, O Isuse poljubljeni, O Isuse, Ti sunašce“, što ih je spjevao još kao mlad svećenik svećen u godinama svoga kapelovanja i tiskom izdao u posebnoj brošurici 1857. u Zemunu. Njegove božićne pjesme sačuvali su uglavnom petrovaradinski orguljaši u usmenoj predaji tj. učeći jedan od drugoga bez nota.

Kao upravitelj tekijskog svetišta Okrugić je spjevao i niz marijanskih pjesama od kojih su se posebno rado pjevale „Oj Tekijska Gospo sveta“, „Sveta Anо i Marijo“, „Veseli se Gospo“,„Zdravo, Majko željena“, „Nek ori slave svijetom glas“ i „S Bogom ostaj sveta sliko“.

Pisao je i euharistijske pjesme: „Isuse, Bože moj“, „Spomeni se na onu noć“,„ Zapjevajmo pjesmu novu“. Koje je crkvene pjesme Okrugić još spjevao, ako ih je spjevao i dao im napjeve, nije se do danas moglo ustanoviti.

Kao dijete svoga vremena, Okrugić je pjevao i čisto svjetovne pjesme. Njegova je npr. poznata pjesma „Za jedan časak radosti“, za koju je uzeo napjev iz talijanske pjesme Per un momento di piacere pa je tako ta pjesma postala jedna od najpjevanijih gradskih pjesama. Dodatno ju je popularizirao film „Tko pjeva zlo ne misli“ (1970.).

Svim svojim pjesmama namijenjenim pjevanju Okrugić je „ishitrio“ i napjeve. Bio je glazben i znao je svirati.

Kao miljenik biskupa Strossmayera svojim je dramama i igrokazima Okrugić nastupio u Đakovu.

„Seljanka ili pastirski razgovor“ izdana je tiskom u Osijeku 1861. a „Saćurica i šubara“ u istom gradu 1864. Oba ova dramska djela bila su prvi put prikazana u đakovačkom biskupskom sjemeništu u izvedbi bogoslova.

Godine 1888. napisao je alegorijsku sličicu u po čast zlatomisničkom jubileju biskupa Strossmayera. Djelo je radi izvedbe predano časnim sestrama Svetog Križa u đakovačkom samostanu, ali ga je austrijska policija zaplijenila i uništila.

U Đakovu je 1885. objelodanjena Božićna i Trikraljevska koleda. Iz Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice, gdje je Okrugić osobno uvježbavao prve grupe koledara, raširila se ova omiljela božićna drama po svim hrvatskim katoličkim srijemskim župama, poznatija u puku pod nazivom „Betlemaši“. Posljednjih desetljeća ovaj je običaj ugašen pod izlikom „smetanja javnog reda i mira“.

„Šokica“ je drama najviše izvođena u poratno vrijeme po našim slavonskim, srijemskim i bačkim selima.

Zanimljivo je da uz ljubav katolikinje Janje i pravoslavca Pere pristaje katolički svećenik. Pero se bori u četama bana Jelačića za slobodu i samostalnost Hrvatske, a župnik poučava Janjina oca:

„Uz to pomisli, dragi Marijane, da Pero, iako je, što ti veliš, Vlah i druge vjere, ipak je sin jedne naše mile hrvatske domovine, za koje oslobođenje on radosno ide u boj!“

Ovakvim pisanjem i stavom kao i svojim osobnim djelovanjem Okrugić je bio prvi u ovim našim krajevima koji je zagovarao slogu između Hrvata i Srba.

Okrugića su nadživjele dvije rođene sestre Adela i Filipina. Filipina je svu pjesničku ostavštinu svoga brata u rukopisu – 127 rukopisa – predala na čuvanje Matici srpskoj u Novom Sadu.

Novosadsko i beogradsko kazalište dugo je držalo na repertoaru njegove drame Grabancijaš đak, Varadinka Mara i Dojčin Petar. Poznata i omiljela Saćurica i šubara održala se na repertoaru sve do danas. Zbog ovih djela i prijateljstva s istaknutim Srbima Okrugić je odlikovan srpskim Redom sv. Save i crnogorskim Redom Danilovim. Međutim, za hrvatsko općinstvo on je još uvijek nepoznanica.

Rodoljub

Svoju ljubav prema hrvatskom narodu Okrugić je pokazao ne samo u svojim pjesmama koje se pjevaju uz dobru srijemsku šljivovicu, nego naročito svojim uzornim svećeničkim radom u mjestima kamo ga je dovelo njegovo zvanje.

Hrvati u Srijemu i Bačkoj prihvatili su njegovo djelo, jer su u njemu našli ono što sami u sebi nose neuobličeno i neizraženo.

Za života je dosta putovao. Svoj odlazak u strane sredine često je koristio i za to da bi druge narode upoznao s kulturnom baštinom hrvatskog naroda i svojom domovinom. Tako je 1. srpnja 1874. prigodom otkrivanja Рetrarkina spomenika u Padovi, održao sjajan govor pred svjetskim auditorijem u obranu preziranog i potcjenjivanog „barbarskog“ hrvatskog naroda.

Posljednjih godina života Okrugić je dosta pobolijevao. Umro je 30. svibnja 1897. od upale porebrice u sedamdeset i prvoj godini svoga života. Slijedećeg dana sahranjen je, prema vlastitoj želji, s lijeve strane svetišta Tekijske Gospe.

Njegov lik ocrtao je prisutnom mnoštvu hrvatski grkokatolički svećenik i poznati pjesnik Jovan Hranilović. Na grob mu je postavljena spomen-ploča s osnovnim podacima iz njegova života, a zatim su dodani Hranilovićevi stihovi:

Svećeniče, pjesniče i druže,
Kakovi se ne rađaju često,

Dva plemena nad grobom ti tuže, Ponajbolji s tobom im je nesto.

Hrvatska naša mila mati
Ime će ti zlatom okovati.

Osim svih hrvatskih književnih novina i listova, prigodom pjesnikove smrti, o pokojniku su donijeli prikaze i srpski časopisi. Tako lijepih prikaza u njima ne možemo naći ni o jednom hrvatskom svećeniku ni prije ni poslije.

Martinović, I. (1978). Obljetnice: Ilija Okrugić – Srijemac. Sveta Cecilija, 48 (4), 107-109. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/240730