Iz Vijenca br. 660

U iščekivanju proglašenja svetim – katolički, hrvatski i moj Stepinac (III. dio)

Stepinac ostaje u Hrvatskoj

Piše Gojko Berić

Kardinal Alojzije Stepinac preminuo je u Krašiću 10. veljače 1960, a njegove su posljednje riječi bile: Fiat voluntas tua – „Neka bude volja Tvoja“. Poslije njega ostala je Stepinčeva Crkva, koja se odlikovala velikom privrženošću Svetoj stolici, konzervativizmom u najboljem smislu riječi i dubokom povezanošću s nacijom, kojoj je katoličanstvo važan element njezina bića

Svi postupci nadbiskupa Stepinca izazivali su bijes u ustaškim redovima, pa je Pavelić, kako piše Aleksa Benigar, pred svojim suradnicima više puta rekao: „Kako može biskup braniti Srbe i Židove?“, iz čega se može zaključiti da poglavnik nije imao pojma što je to kršćanstvo prema onoj biblijskoj: „Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe.“ Svjestan da je potpuno nevin kao čovjek i nadbiskup, Stepinac nije nakon sloma NDH napustio Hrvatsku kao što su to učinili sarajevski nadbiskup Ivan Šarić i ljubljanski nadškof Gregorij Rožman, pa je nakon što su komunisti zauzeli vlast izgledalo kao da će biti postignut neki modus vivendi između države i Crkve, na čemu je radio jedan od svećenika koji su se pridružili partizanima, msgr. Svetozar Rittig, koji je čak bio ministar u vladi vodećega hrvatskoga komunista Vladimira Bakarića. Prema knjizi Ćirila Petešića Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941–1945. u partizanima je bilo ili su aktivno pomagali njihov pokret 118 hrvatskih i slovenskih katoličkih svećenika, od kojih su njih 43 ubili ustaše, četnici, Talijani ili Nijemci.

Josip Broz Tito u prvim je susretima s visokim klerom Zagrebačke nadbiskupije vrlo slatkorječivo govorio o mogućnostima djelovanja Crkve u narodu, ali to je bila jedna od njegovih vještih finta. Tito je nakon toga dva puta razgovarao s nadbiskupom Stepincem, koji mu je iznio podatke o zlostavljanju crkvenih ljudi i onemogućavanju rada Crkve kao institucije, što je novi vlastodržac samo primio na znanje i ništa nije poduzeo da se uklone i najmanje poteškoće. Najbezobrazniji zahtjev maršala Tita bio je da Stepinac odijeli Katoličku crkvu u Hrvata od Vatikana, da stvori nekakvu hrvatsku nacionalnu crkvu, što je nadbiskup odbio bez i jedne riječi. Komunistički režim je nakon kratke stanke poslije zauzimanja vlasti poveo protiv Katoličke crkve pravi rat, ukinuvši sva prava njezina djelovanja u javnosti. Crkva se htjela stjerati u sakristiju i time osuditi na postupno odumiranje.

U Pastirskom pismu Episkopata od 13. rujna 1945. hrvatski biskupi nisu tražili ništa drugo nego ono što im je bilo zajamčeno već postojećim zakonima zemlje i civiliziranoga svijeta, ali pismo je naišlo na oštro reagiranje komunističkih vlasti, koje su organizirale demonstracije protiv Crkve i Stepinca, na uobičajeni način, karakterističan za diktature. Komunistički napadi na Crkvu naišli su i na negativna reagiranja u javnosti i medijima slobodnog svijeta, ali to jugoslavenske vlastodršce nije zanimalo, oni su svoju državu pretvorili u kopiju Sovjetskog Saveza, bili su staljinisti gori od Staljina. I danas takvih ima u Hrvatskoj, ne mnogo, ali ih ima.

Inscenirani proces protiv nadbiskupa Stepinca

U Zagrebu je 30. rujna 1946. počeo proces protiv nadbiskupa Stepinca u inscenaciji komunističkog krivosuđa kao i u nekim drugim zemljama. Spomenimo samo procese protiv mađarskog kardinala Mindszetyja i poljskog primasa Wyszynskog. U skupinu optuženih ubačen je i ustaški pukovnik Erih Lisak, kako bi se naglasila povezanost Katoličke crkve s ustaštvom. Javni tužilac bio je Jakov Blažević, koji je poslije postigao veliku karijeru u komunističkoj nomenklaturi. Poučno je spomenuti da je Blažević, ženinom zaslugom, pokopan na kršćanski način, a misu zadušnicu služio je kardinal Kuharić. I Josipu Brozu Titu održana je misa zadušnica u zagrebačkoj katedrali nakon što je preminuo u Ljubljani, kad su zazvonila zvona naše najpoznatije crkve. Tako se oprašta kršćanski.

U dvoranu na suđenju Stepincu puštani su samo odani pristaše režima, koji su pljeskali svim ispadima tužitelja Blaževića. Optužnica je glasila: suradnja s okupatorom i ustaškim režimom, izdaja domovine, djelovanje protiv naroda, službovanje na dužnosti vojnog vikara NDH, rovarenje protiv države nakon oslobođenja i stavljanje Nadbiskupskog dvora u službu ustaša i njihovih obitelji itd. Nadbiskup se uglavnom branio šutnjom. Istražitelji ga nisu uspjeli slomiti kao što su to učinili u bezbroj slučajeva u Jugoslaviji temeljem iskustava sovjetskih istražitelja. Sud nije dopustio obrani da dovede svoje svjedoke, među kojima su bili Židovi i Srbi koje je nadbiskup spasio. Stepinčev branitelj bio je jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ivo Politeo, koji je – što je kuriozum – jednom branio Josipa Broza u staroj Jugoslaviji. Posao je obavio savjesno, ali od toga nije bilo nikakve koristi. Kao što je poznato: kazne u komunizmu za visoko rangirane optuženike određivala su najviša partijska tijela. Glavna krivnja zagrebačkog nadbiskupa bila je u tome što nije pristao na Titov prijedlog da Crkvu u Hrvata odvoji od Rima. To je izričito priznao tadašnji visoki komunistički funkcionar Milovan Đilas u razgovoru s kiparom Ivanom Meštrovićem: „To je sigurno čovjek velikog karaktera, bez prigovora, stalan u svojim uvjerenjima. Da je on popustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradan oslobođen. Njegov nam hrvatski nacionalizam nije mnogo smetao. Da je samo proglasio hrvatsku crkvu, odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli“, rekao je Đilas. No Stepinac nije popustio i time je postao jedan od najvažnijih velikana hrvatske povijesti u 20. stoljeću. Stepinac je bio osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od šesnaest godina te gubitak građanskih i političkih prava u trajanju od pet godina.

Stepinčevo tamnovanje u znaku vjere i ljudskog dostojanstva

Stepinac je otpremljen u Lepoglavu, u kojoj je bio podvrgnut djelomično suptilnim, djelomično vulgarnim zlostavljanjima, koje je nadbiskup zagrebački kršćanski ponizno trpio. Postoji velika vjerojatnost da su Stepinca zatvorske vlasti postupno trovale, što je bio jedan od uzroka njegove teške bolesti. Stepinac je odbio podnijeti molbu za pomilovanje kako su htjeli komunisti, poslavši mu na pregovore čak Vladimira Bakarića. Nadbiskup je bio potpuno izoliran od vanjskog svijeta, tako da nije znao koliko je njegov slučaj uzbudio ne samo Katoličku crkvu nego i cijeli slobodni svijet. Petog prosinca 1951. Stepinac je „pušten na uslovni dopust“, koji je trebao trajati do isteka kazne. Prebačen je u rodni Krašić, zapravo u kućni pritvor. Svi pokušaji vlasti da ga privole na odlazak u inozemstvo završili su neuspjehom. Nije otišao u Rim ni 1952, kad ga je papa Pio XII. imenovao kardinalom, dobro znajući da bi mu jugoslavenske vlasti spriječile povratak u Hrvatsku. Govorio je: „Iz Krašića samo mrtav“. Premda su mu bile uskraćene mogućnosti susretanja s ostalim biskupima i svećenicima, pronalazio je način da djeluje u hrvatskoj Crkvi. Posebno se odupirao upisivanju svećenika u udruženja pod kontrolom države, što mu je u Hrvatskoj uspjelo, ali ne u Bosni i Hercegovini. Komunističke vlasti pooštrile su nadzor nad njim i sve ga više izazivale raznim pritiscima, ali kardinal je ostao nepopustljiv u svojim idejama i u svome djelovanju. Sve više je patio od nekoliko bolesti, očito je to bila kombinacija tjelesnih i duševnih tegoba. U inozemstvu se saznalo za njegove bolesti pa su mu slali strane stručnjake, no nitko mu u domovini nije mogao pomoći. Liječenje su mu nudili u Americi, ali Stepinac je kao uvjet za putovanje tražio poništenje sramotne kazne; traženje amnestije bilo bi priznanje krivnje. Kardinal Alojzije Stepinac preminuo je u Krašiću 10. veljače 1960, a njegove posljednje riječi bile su: Fiat voluntas tua – „Neka bude volja Tvoja“.

Stepinac kao uzor ne samo katolicima

Ne samo katolici u Hrvatskoj i svijetu nego i mnogi drugi vjernici i nevjernici bili su potreseni njegovom smrću, koja je bila završetak njegova mučeništva. Komunističke su vlasti najprije odlučile da ga se pokopa u Krašiću, a onda je Vladimir Bakarić ipak bio razumniji od ostalih čvrstorukaša pa je dopustio pogreb u zagrebačkoj katedrali, gdje se i danas nalaze zemni ostaci velikog kardinala. Katolička crkva proglasila je Stepinca 3. listopada 1998. blaženim. Alojzije Stepinac nije bio političar, ali je kao natpastir Crkve u Hrvata morao djelovati u izrazito političkim prilikama svoga naroda u trima državama, od kojih ni jedna nije bila po narodnoj volji. Svetim životom i mučeničkom smrću bio je uzor mnogim katolicima, ali i drugima. A budući da su Hrvati s gotovo devedeset posto katolici, i nacija je kao politički subjekt, da tako kažemo, profitirala od Stepinčeva djelovanja. Stvorena je Stepinčeva Crkva, koja se odlikovala velikom privrženošću Svetoj stolici, konzervativizmom u najboljem smislu te riječi i dubokom povezanošću s vlastitom nacijom kojoj je katoličanstvo jedan od važnijih elemenata njezina bića. Većega čovjeka Hrvati u svojoj Katoličkoj crkvi nisu imali u 20. stoljeću.

KRAJ

Izvor:  Vijenac br. 660 od 20. lipnja 2019.