Među brojnim volonterima koji neumorno pomažu na potresom pogođenim područjima Sisačko-moslavačke županije svoja srca za Banovinu ostavili su i Ivan Vukoja i Dane Lozušić iz Zagreba koji su u programu Hrvatskog katoličkog radija podijelili sa slušateljima svoje dojmove i iskustva nakon svakodnevnog volontiranja.

Sve je, kako kažu, krenulo dosta brzo: „Potres me je zatekao na radnom mjestu i vrlo brzo sam kontaktirao Ivana. On je napravio prvi korak te smo se preko društvenih mreža i lokalnog portala odmah organizirali, napravili stranicu i organizirali dežurstvo i prikupljanje humanitarne pomoći… Imali smo fantastičan odaziv, iako nismo znali što nas čeka. Prijatelj je imao kombi i sve je strahovito brzo krenulo, ljudi su se sami javljali i u nekoliko sati napunili smo četiri kombija hrane, odjeće i higijenskih potrepština“, pojašnjava Dane Lozušić.

U svega sat vremena imali su 20-30 ljudi spremnih na sve, na odlazak na teren, spremnih sa svojim vozilima, vremenom i voljom. Sve je bilo puno adrenalina i iščekivanja, jer pri prvom odlasku nisu znali što će tamo zateći. A zatekli su, kažu, veliku tugu i doživjeli šok. „Prvo veće mjesto u koje smo ušli bila je Glina koja me podsjetila na Vukovar; blatne ulice, srušene zgrade, tužni ljudi, velika tuga“, svjedoči Ivan, a Dane nastavlja: „Bilo je zaista bolno, ali kad osjetiš to zajedništvo na terenu, kad gledaš mladog hrvatskog vojnika kako srčano pomaže, gledaš te ljude koji su iznimno pošteni, moralni i vrijedni, ma čista ljubav i čisti altruizam; i onda si ponosan što pripadaš tom narodu. Ova tragedija koja nas je zatekla prerasla je u nešto duhovno, nešto više, jednostavno si ponosan što si tamo.“

U cijelu priču, pojašnjava Ivan, krenuli su dosta spontano, nisu znali što ih čeka niti što će tamo raditi. Krenuli su s dostavom pomoći, no kad su vidjeli stanje na terenu, porušene kuće, porušene krovove, nastavili su svaki dan dolaziti pitajući ljude što im treba, popravljati krovove, dimnjake… Spominje i kako se u njihovu akciju pomoći uključio velik broj ljudi, od veterana NK Ponikve do Bad Blue Boysa iz Gajnica, Stenjevca, Vrapča… „Baš sam ponosan i sretan što sam dio te ekipe; vraća vjeru u ljude vidjeti kako su se ljudi homogenizirali i zauzeli za svoj narod.“

Iako je uključen u sve događaje na terenu i izvan njega, a njegov broj odlazaka na teren je skromniji od Ivanovog, Dane je naglasio kako su zahvaljujući Ivanovim poznanstvima, sposobnostima i organizaciji uspjeli tako kvalitetno i brzo osigurati ljude. Posebno su ih se dojmila trojica mladih volontera koji su ih nakon prvog dana pomaganja na terenu uvečer primili u svoj šator i nahranili toplim gulašem, dok je za njih ostala još samo jedna porcija koju su zdušno podijelili iz istog tanjura. „Ta slika zajedništva i prijateljstva mi se osobito urezala“, svjedoči Dane.

Iako su tog prvog dana na terenu mogli osjetiti dosta straha među ljudima, bilo je, kažu, i onih koji su, iako pogođeni potresom, pomagali drugima u nevolji. Iz tog razloga rodila se u njima nova misao – pomoći onima koji pomažu – te su odlučili obnoviti kuće dviju braniteljskih obitelji koje su potpuno srušene. Za to će im trebati i dobrih majstora, građevinskog materijala, dobrih savjeta i puno dobre volje, stoga poručuju: „svi su dobrodošli, svi mogu pomoći!“

„Nakon prvog dana na terenu prolazile su mi misli kako trebamo ustrajati u dobru, ne smijemo se svi potrošiti misleći ‘dali smo danas sve materijalno što smo imali’. Ova akcija se mora nastaviti, tim ljudima mi moramo dati nadu da ostanu na Banovini. Mi se danas moramo boriti da svaka ta obitelj koja je živjela na Banovini ima oslonac i da ne želi napustiti svoj dom. Moramo pomoći da oni zadrže svoj dom, kroz materijalnu i duhovnu pomoć, moramo im biti potpora, ova akcija ne smije prestati!“, zaključio je Dane Lozušić.