„Čovjek je tup kad vidi količinu kostiju koja su naslagana kao drva, bez ikakvog kraja. Oko njih su ležali predmeti, zubala, štake, komadi opreme koje partizanski pljačkaši s njih nisu uspjeli skinuti“, prisjetio se Mladen Kuka trenutka kada je 1989. otkrio jamu Jazovku kod Sošica. Prije pet godina ondje su ekshumirani posmrtni ostaci 814 žrtava, a 23. kolovoza 2025. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama, bit će dostojanstveno pokopani u zajedničku grobnicu.
Postojao je zid šutnje
Mladen Kuka, istraživač i speleolog, otkrio je jamu Jazovku i toj je temi posvetio pola stoljeća svoga života, a o čemu je više ispričao u programu HKR-a. Priča je započela još 1975. godine, kada je kao mladi stručnjak tragao za speleološkim pojavama na području Žumberka.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
„Tada sam, čekajući autobus u Sošicama do Krašića, razgovarao s jednim mještaninom koji je spomenuo ‘gadnu jamu o kojoj se ne smije govoriti’. Tvrdio je da je tu ubijeno mnogo ljudi, ali vrlo ‘zamotano’ je o tome pričao“, prisjeća se Kuka.
Isprva je na takve priče gledao s rezervom jer su ljudi često znali mistificirati jame i špilje. No, ubrzo je shvatio da oko Jazovke postoji zid šutnje. Mještani su nerado govorili, bojeći se posljedica jer su, kako mu je rečeno, „one koji su se raspitivali komunisti su i batinali“. Uz to je i sama lokacija bila teško pristupačna zbog guste vegetacije.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
Njegova priča trajala je sljedećih 14 godina, a Kuka je uporno pretraživao teren. „Centimetar po centimetar smo pretraživali, pomicali kamenje, slušali proturječne priče – da je ulaz zatvoren, da su ga kamuflirali. S druge strane ceste našao sam nekoliko špilja, ali hvala Bogu, bez tragova zločina.“
Početak, otkriće, spoznaja…
Prekretnica je došla 22. siječnja 1989. godine, okupio je ekipu i krenuo u potragu. Njegovi suradnici već su počeli sumnjati da će išta pronaći, ali Kuka je bio uporan.
„U jednom trenutku sam se zapuhao, probijajući se kroz trnje i gustu vegetaciju. Sjeo sam da predahnem i pogledao u jednu točku, a to je bila Božja volja, jer inače bih to opet promašio. Sigurno sam barem pedeset puta prošao pored tog mjesta“, govori Kuka.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
Tad je ugledao pukotinu iz koje je strujao zrak. „Bacao sam kamenčiće i čuo kako udaraju o stijene u dubini. Vidio sam i da je jedan veći kamen na otvoru navaljen, nije stajao prirodno.“
Pokušao ga je maknuti, no nije išlo. Spustio se po ekipu, lomio grančice da zapamti put i zajedno su pripremili opremu. „Spustili smo ljestve na drvo iznad jame, ne znajući još da je to uopće Jazovka, i počeli se spuštati. Kolega je došao do kraja ljestvi i povikao da nemamo više opreme. Drugi je rekao: ‘Dajte, ja sam lakši, pustite me na uže, ako je još samo dva-tri metra.’“
Spomen pohod na Jazovku / Foto: Župa Krašić
No, ni on nije mogao procijeniti dubinu, jer tada nisu imali LED rasvjetu nego acetilensku, koja daje široko svjetlo, ali ne prodire duboko. Nakon prvog pokušaja izašli su van i dogovorili se da će se vratiti s više opreme, još uvijek ne sluteći da su pronašli upravo jamu Jazovka…
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
Osjećaj tupila koji nikad nisam doživio
Kuka opisuje kako se za tjedan dana odnosno 29. siječnja vraćaju na isto mjesto, ovaj put s dovoljno opreme i već stečenim iskustvom. Spuštanje je išlo glatko i vrlo brzo su došli do dna jame. Ono što su tamo zatekli, kaže, bilo je nezamislivo.
„To je bila strava i užas, osjećaj tupila kakav nikad prije nisam doživio, a nadam se da neću nikad više“, prisjeća se. Kao gorski spasilac navikao je na prizore ranjenih i mrtvih, ali ovo je bilo drukčije. „Čovjek je tup kad vidi količinu kostiju koja su naslagana kao drva, bez ikakvog kraja. Oko njih su ležali predmeti, zubala, štake, komadi opreme koje partizanski pljačkaši s njih nisu uspjeli skinuti.“
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
U tim trenucima, govori, sekunde su se činile beskrajno dugima. „Prekrižio sam se, izmolio Očenaš i rekao da nijedan čovjek na svijetu ne zaslužuje ovakav kraj. Kosti su bile razmrskane, a navodno su ih pri bacanju još ‘popravljali’ i s eksplozivom.“
Na izlasku iz jame urezao je na drvetu iznad ulaza oznaku „SOD“ – Speleološki odsjek Dubovac, što je, kako ističe, bio prvi pisani trag o Jazovki.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
Prvi molitveni obred u jami Jazovka
Vlč. Ivan Vučak, župnik u Krašiću i upravitelj župe sv. Marije Magdalene u Oštrcu, pod koju spada i mjesto Sošice, prisjetio se kako su on i Mladen Kuka 2019. odlučili zajedno sići u Jazovku i pomoliti se za sve žrtve. To su i ostvarili 14. kolovoza 2019., na blagdan sv. Maksimilijana Kolbea.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
„Pomolili smo se, napravili smo taj prvi molitveni obred, a uz pomoć kamermana uspjeli smo i sve snimiti. Ono što je uslijedilo je bio zaista plod tog našeg silaska“, kaže vlč. Vučak.
Tijekom molitve u jami primijetili su mnoštvo smeća, bačenih lampiona, boca i zastava. Nakon toga Općina Krašić zaštitila je jamu staklenim zvonom kako bi se spriječilo daljnje bacanje otpada. Već sljedeće godine, na tradicionalnom spomen-pohodu 22. lipnja 2020., vlč. Vučak je pred okupljenima istaknuo kako su on i Kuka bili u jami te da je „krajnje vrijeme nešto poduzeti“.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
Nije prošlo ni deset dana, a javili su se iz Ministarstva hrvatskih branitelja izrazivši želju da provedu ekshumaciju i dostojno pokopaju žrtve. „Želja je bila napraviti spomen-područje, kosturnicu i zajedničku grobnicu, i da se žrtve dostojno pokopaju, da bude svečana misa i obred sprovoda“, prepričava vlč. Vučak.
Na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, u subotu 23. kolovoza, u 10 sati u Sošicama bit će služena sveta misa za žrtve bačene u jamu Jazovku, nakon koje slijedi obred ukopa posmrtnih ostataka 814 ekshumiranih žrtava.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
„Dobro se poklopilo što će to biti upravo na Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarističkih režima, i fašizma, i komunizma i nacizma. Lijepa je podudarnost i što su Sošice blizu Krašića gdje je umro naš mučenik blaženi Alojzije Stepinac.“
Goli i bosi bili su vođeni do jame…
Govoreći o važnosti spomen-područja kod jame Jazovke, vlč. Vučak naglasio je kako se još devedesetih godina ondje postavljalo križeve s bodljikavom žicom kao skroman prikaz patnje žrtava. Objasnio je da je „bodljikava žica označavala kako su ti ljudi bili vezani, goli i bosi vođeni do jame, gdje su ih ubijali i bacali polužive u provaliju“. Danas je područje uz cestu ograđeno, iskopana je velika zajednička grobnica i kosturnica u koju će biti položeni posmrtni ostaci.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
„U tu grobnicu ide 341 lijes“, pojašnjava Vučak, „a budući da ih je nemoguće sve unijeti u jednom danu, dio je već unutra, a dio će simbolički biti vani.“ Naime, 16 lijesova bit će složeni u četverored, „onako kako su ih i vodili“, prekriveni hrvatskom zastavom. Nakon obreda i molitve, i ti lijesovi bit će položeni u zajedničku grobnicu koja će se potom zapečatiti.
Na ulazu u spomen-područje dominira veliki križ, „simbol Kristove muke, smrti i otvaranja raja“, a uz njega stoji i bijela kamena golubica na spomeniku, s natpisom koji podsjeća na događaje koji su se ondje zbili.
Mladen Kuka i Ivan Vučak na HKR-u / Foto: HKM
Zna li itko imena tih ljudi?
Prije pet godina ekshumirani su posmrtni ostaci 814 žrtava, ali nažalost nisu poznata sva njihova imena. „Mogu reći da su bile sigurno nekoliko stotina“, navodi Kuka, objašnjavajući da su mu se često javljali ljudi s pitanjima poput: ‘Je li moj djed tu? Je li moj stric tu?’ Žrtve su dolazile iz različitih krajeva, među njima su bili bogoslovi, ranjenici sa Svetog Duha, časne sestre i mnogi drugi.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
Kuka ističe da je problem u tome što su zločinci imali vremena uništiti arhivu koja bi sadržavala popise. „Nažalost, dok smo prelazili iz socijalističke Jugoslavije u demokratsku Hrvatsku, oni su uspjeli uništiti kompletnu arhivu.“
Dodaje kako je kasnije rađeno prebrojavanje – 1999. je po nalogu Sabora pokušan popis, ali to je bilo gotovo nemoguće napraviti na tako malom prostoru samo sa lubanjama koje su bile smrskane i u fragmentima. Konačan broj dobiven je „po sistemu prebrojavanja bedrenih kostiju“. Naglasio je da je najvažnije da se žrtve napokon dostojno sahrane, jer je jama godinama „bila nezaštićena i pretvarala se u smetlište“.
Spomen-pohod na Jazovku / Foto: župa Krašić
Istaknuo je da ga je posebno ganulo kada su vršili ekshumaciju – van su išle kosti i predmeti, neki stari i tridesetak godina, poput jednih štaka. No, nijednog predmeta više nije bilo, niti jednog zubala gdje se vidjelo tih plemenitih metala.
„Odgovorno tvrdim da je došlo do pljačke grobišta. To je težak krimen ove države, bez obzira na vlasti koje su se mijenjale tijekom ovih 30-ak godina. To mjesto nije bilo zaštićeno. Tisuću ljudskih duša bilo je na vjetrometini, dostupne svakome da radi što hoće.“
Spomen-pohod na Jazovku / Foto: župa Krašić
Broj od 814 žrtava nije moguće smatrati konačnim. „Teško je to za reći“, kaže Kuka, jer postoje različite procjene i okolnosti: u Krašiću je, prema pretpostavci, bila veća skupina od oko 220 – 230 ljudi, a bilo je i onih koji su padali i umirali putem. Ističe da su mnoge žrtve bile „strašno izmučene i izmrcvarene“, a na ekshumaciji su pronađene i žice kojima su bili vezani, koje su im se doslovno „urezivale u kosti“.
Dodaje da nije poznato koliko posmrtnih ostataka ima još u okolnim vrtačama ili na području Svetog Ivana, pa je i nova grobnica napravljena s prostorom „za eventualna nova otkrića, kojih bih ja najradije da nema, ali realno je očekivati“. Prema njegovim istraživanjima i svjedočenjima mještana, egzekucije nisu završile odmah nakon rata.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
„Čovjek iz Sošica ispričao mi je da selo pamti još smaknuća iz 1962. godine, ne više u autobusima, a i masovno, nego po nekoliko ljudi, kad bi se nekoga htjeli riješiti. Uvijek je to bilo uz priču: gdje je Stipe, gdje je Jure? Otišao u Argentinu. A zapravo su završili u Jazovki.“
Kuka naglašava da ne želi od Jazovke praviti spektakl: „Spektakl se radi u sportu, a ovo je mjesto ljudske žrtve, viktimološko mjesto pijeteta, gdje se dolazi pomoliti i izraziti duboko poštovanje. Tu nema mjesta politiziranju ni mitinzima kakvih je, nažalost, bilo.“ Dodaje da se ovim pitanjem bavi već pola stoljeća i da će ga pratiti do kraja života:
Jazovka za mene nije nije cilj, nego misija – da ti ljudi konačno imaju grob kako Bog zapovijeda.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
Zato je, kaže, podnio zahtjev da se to područje i službeno proglasi mjestom pijeteta i spomen-područjem, uz dostojanstveniji i kulturniji pristup nego što je bio dosad.
Koliki bi bili očevi, majke, djeca i unučad?
Pred Božjim licem, potiče vlč. Vučak, uvijek moramo imati Isusa na križu i njegove riječi: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“ Kao kršćani, kaže, pozvani smo tražiti istinu, moliti za nevine žrtve, ali i za njihove progonitelje. „Ne smijemo se umoriti od pronalaska istine, a Božja pravda je na onome svijetu, no želimo da se istina sazna i ovdje“, dodaje.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
Pozvao je svećenike, časne sestre i vjernike na sutrašnju misu u Sošicama u 10 sati i obred sprovoda koji treba proteći u miru i bez podjela.
Neka svatko tko dođe dođe kao vjernik i čovjek, da se pokloni žrtvama. Ne idemo na nikakva sudišta ili povijesno istraživačke činjenice, to ćemo ostaviti političarima, povjesničarima, istraživačima. Mi želimo sutra moliti se i tim žrtvama dati dostojanstven ukop nakon toliko godina.
jama Jazovka / Foto: Privatni arhiv
Dodaje i kako su žrtve bile mladi ljudi, najstariji 35 godina, pa je to i pitanje demografije: „Koliki bi bili očevi i majke, koliko djece i unučadi… Danas, nakon osam godina službe župnika, ne znam kada sam zadnji puta imao vjenčanje i krštenje u toj župi.“
Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predvodit će u subotu 23. kolovoza u 10 sati kod jame Jazovke u Sošicama misu zadušnicu za sve žrtve bačene u tu jamu.
Nakon misnog slavlja uslijedit će obred ukopa zemnih ostataka 814 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz jame Jazovke.
Prijenos misnog slavlja bit će moguće pratiti na programu Hrvatske televizije te u programu Hrvatskoga katoličkog radija, Radio Marije i Prvom programu Hrvatskog radija.
Cijelu emisiju možete poslušati u arhivi HKR-a.