Don Ante Radić rodio se u Šibeniku 3. srpnja 1897. godine, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio kao pitomac splitskoga sjemeništa u Splitu, a teologiju u Zadru. Za svećenika je zaređen u Šibeniku 26. listopada 1919. godine, u dobi od 22 godine. Kao mlad svećenik bio je predviđen za tajnika novozaređenome biskupu dr. Jeronimu Mileti (Šibenik,1871.-1947.), koji je bio posvećen u Rimu 26. veljače, a ustoličen u Šibeniku 2. travnja 1922. godine. Don Ante Radić je već tada bio posvećen radu s omladinom: sa štampom, a bio je i tajnik Pučke Stranke za cijelu Dalmaciju i urednik Narodne Straže koja je izlazila u Šibeniku.
U ono vrijeme bio mu je ideal don Luigi Sturzo (1871.-1959.), sicilijanski svećenik, sociolog, koji je nakon Prvoga svjetskog rata utemeljio talijansku Pučku Stranku (Partito Popolare), koji je pod pritiskom fašizma morao 1924. napustiti Italiju. Don Ante se za vrijeme studija spremao za svećenika koji će biti ne samo svećenik u crkvi, nego i izići iz sakristije, kako je papa Lav XIII. preporučio. Bio je odgajan u Katoličkom pokretu i bio je predsjednik bogoslovske mladeži u Zadru, a počeli su izdavati i knjige. Željeli su kao odgojeni ljudi preuzeti razne funkcije na gospodarskom, ekonomskom i kulturnom polju da spase naš narod. Nakon Mlade Mise bio je uz kanonika Milića, rodom iz Supetra na Braču, koji je neko vrijeme bio i rektor Bogoslovije u Zadru, i koji je umro na glasu svetosti. Don Ante Radić je s kanonikom Milićem pokrenuo sve katoličke akcije iznova. Išli su od kuće do kuće i oca bi ako želi priključili katoličkim muževima, majku katoličkim ženama, te učenice i omladinke. Imali su problema s Jugoslavenima, tzv. „batinašima“, dočekali bi ih na Poljani u Šibeniku i pretukli.
Kao mlad svećenik don Ante Radić osnovao je 1919. Svećeničku Uzajamnost i bio član pokrajinskog seniorata u Splitu. Bio je aktivan u domagojskom društvu, jer ga je veselio katolički rad. Uzor mu je bio biskup dr. Antun Mahnić. Čitao je njegovu Luč i Hrvatsku stražu. Osnovao je u Šibeniku Savez Orlica. Mladost je prihvatila Orlovstvo. Vođe su bili Ivan Merz (1896.-1928.) kao ideolog i Ivan Protulipac (1899.- 1946.) kao organizator.
Don Ante Radić bio je kateheta u osnovnoj školi Benediktinki sv. Lucije u Šibeniku, zatim u mješovitoj gimnaziji a onda u ženskoj gimnaziji sve do 1941. godine. Bio je kancelar u Kuriji te urednik i administrator tjednika Katolik, zatim je bio duhovnik u svim katoličkim organizacijama. Radi ugleda Crkve morao je biti, kao predsjednik ili tajnik, u nacionalnim društvima: Napredak, Školska glazba, Hrvatski Radiša. Kao predsjednik Matice skupljao je s istomišljenicima pomoć u Gradu i dijelio je siromašnijima. Osnovao je đačku menzu i tako su đaci dobivali za 450 dinara mjesečno doručak i ručak. Poslije, do 1941., pučka kuhinja je priređivala 300 obroka, i to je bila zimska pomoć. Seljačka stranka 1938.-1941. imenovala ga je u socijalni općinski odbor, iako nije bio izabran. U sporazumu s Općinom i Hrvatskom Banovinom spremao se otvoriti u Šibeniku dom za napuštenu djecu.
Don Ante Radić
Doznavši da će ga talijanska okupacijska vlast internirati iz Šibenika u Italiju, početkom srpnja 1941. u dogovoru s šibenskim biskupom Jeronimom Miletom, bježi u Zagreb i pruzima duhovno vodstvo Velikog Križarskog sestrinstva, kao zamjenik glavnog duhovnika mons. dr. Milana Beluhana, kao i Suradnica Krista Kralja, koje je napustio o. Stjepan Poglajen, koji je bio premješten (morao pobjeći pred nacistima) iz Zagreba u Split (koji je bio pod talijanima). Tako je don Ante došao u bliski kontakt i suradnju s nadbiskupom dr. Alojzijem Stepincem. Preuzeo je duhovno vodstvo i Malih Križara i Križarskoga Sestrinstva te Križarskog Sestrinstva kućnih pomoćnica.
Aktivno je sudjelovao na četirima križarskim tečajevima: u Požegi 1941., u Vinkovcima 1942., u Koprivnici 1943. i Brezovici 1944. godine. Uz predavanja držao je u crkvi duhovnu egzortu, održavao je duhovne vježbe, napose za djevojke, zatima za žene i majke, te za križarski tečaj u Suhopolju (zagrebačka nadbiskupija), u Bjelovare, u Sunji, u Kutini, u Pakracu itd. Organizirao je i vodio tečaj za voditeljice Malih Križarica u Zagrebu. Surađivao je svojim člancima o raznim aktualnim pitanjima u glasilu križarica Za vjeru i dom.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, po nalogu nadbiskupa Stepinca i Karitasa, išao je po župama zagrebačke nadbiskupije i od bogatijih vjernika sakupljao hranu i slao je u pasivne krajeve da ne stradaju od gladi. Preko (od talijana) okupirane Rijeke je otpremio 22 vagona hrane na Pag i u Dalmaciju (preko Zadra, Šibenika, Splita u Hvar). To je bilo vrlo opasno, na mjestima su se vodile borbe, vagone su minirali a trebalo je isposlovati i propusnice. Po nalogu i uz izdašnu novčanu pomoć nadbiskupa Stepinca pomagao je svećenicima logorašima, posjećivao ih i nosio im pakete. U tom poslu svesrdno su mu pomagale Suradnice Krista Kralja.
Nadb. Stepinac ga je imenovao voditeljem Pastoralnog Instituta u Zagrebu. On je tada formirao svoj odsjek od ljudi svih struja: za studente odredio je provincijala dominikanaca dr. o. Anđelka Fazinića, za studentice kard. dr. Franju Šepera, za srednjoškolce isusovca Ribinskoga, za srednjoškolke franjevca o. Jozu Viskovića, za radnike salezijanca o. dr. Gržišnika, za radnice o. Pija Polonija, za seljake jednog franjevca s Kaptola, za seljanke trećoredca dr. Gregova. Od svjetovnjaka uzeo je domagojce prof. Krčmara i studenticu Ciko, za Križare dra. Lava Žnidarčića i za Križarice Maricu Stanković. U Pastoralnom Institutu su se redovito sastajali i dobro radili do hapšenja hrabrog don Ante Radića, 19. svibnja 1947. godine. Nakon toga dana Pastoralni Institur su onda odmah raspuštili.
Don Ante je bio duhovnik Zajednice Suradnica Krista Kralja do 19. svibnja 1947., kada je završio u komunističkom zatvoru, a duhovno vodstvo preuzeo je isusovac p. Ivan Kozelj. Kao prvooptuženi u grupi s Maricom Stanković osuđen je na 5 godina zatvora i odslužio ih je u Staroj Gradiški. U zatvoru je bio u samici 60 dana, štrajkao je glađu (17 dana bez jela i pića) iz prosvjeda što su mučili i ubijali zatvorenike, i sam je bio mučen (bio u “dezinfektoru” 48 sati) i odveden u umobolnicu, gdje je liječen i peživio Božjom intevencijom, kako sam svjedoči (u: F. Veraja: Svjedok jednog vremena…).
Nakon izlaska iz logora u Staroj Gradiški, zadržao se u Zagrebu nekoliko ljetnih mjeseci 1952., a onda se vratio u Šibenik. Biskup Ćiril Banić ga je imenovao kanonikom katedralnog Kaptola. Budući da je biskup Banić bio protiv svećeničkih Udruženja komunističke vlasti su i njega proganjale, osobito tijekom pastoralnih pohoda, tako da je dobio moždani udar 1952. i bio dva dana u nesvijesti. Kad je biskup Banić došao k sebi imenovao je don Antu Radića upraviteljem biskupije “sede impedita”. Biskup Banić je naglo umro 3. veljače 1961.
Don Ante Radić uvijek je bio revan svećenik u službi Crkve. U biskupiji je obnašao razne dužnosti: bio je voditelj biskupskog gospodarstva, potpredsjednik Međupomoći svećenika Splitske metropolije, upravitelj sjemeništa i svećeničkog doma. Bio je dekan Stolnog Kaptola.
Prigodom zlatne mise 1969. dobio je papinsko odlikovanje “Prelat Njegove Svetosti”. Dijamantnu misu slavio je u krevetu i spremao se za smrt. Umro je 12. kolovoza 1980. Pokopan je na groblju u Šibeniku. Mons. Fabijan Veraja priredio je knjigu Svjedok jednog vremena. Iz uspomena don Ante Radića., a izdala Crkva u svijetu i Šibenska biskupija, 2013.