Odvajanjem od matične župe Ivanjska godine 1921. nastala je samostalna kapelanija Šimići, koja se od 1930. vodi kao župa. Prva župna crkva na lokaciji “Pod Lisinom” sagrađena je 1925. Kad je postala premalena i trošna, donesena je odluka da se gradi nova, na povoljnijem mjestu, na uzvisini blizu puta. Gradnja nove crkve na sadašnjem mjestu počela je 1970. Nedovršena, dugo je služila svojoj svrsi. Upravo kad je gradnja okončana ekstremi Srbi teško su je oštetili, opljačkali i devastirali 1995. Sada je u sklopu crkve obnovljena samo kapelica koja služi malobrojnim preostalim vjernicima, stoji na službenim stranicama župe.

Iako u Šimićima žive rijetki, sjećanje na ovo mjesto koje je mnogima kolijevka vjere i usvajanja životnih vrijednosti ne smije izblijediti.

Povijesni pregled

Prva župna kuća sagrađena je “Pod Lisinom” 1922., ali je ona 1950. pod nerazjašnjenim okolnostima izgorjela. Druga je sagrađena na istome mjestu tek desetak godina poslije. Sadašnja župna kuća građena je uz novu crkvu tijekom 1970. i 1971., a desetak godina poslije je obnovljena. U posljednjem desetljeću u njoj su boravile srpske izbjeglice, a župnik je samo spletom sretnih okolnosti preživio napad vatrenim oružjem. Nesretnim slučajem gotovo je posve izgorjela 2004., ali je iste godine temeljito obnovljena.

Rat je svoje učinio, ali se za sv. Iliju okupi približno 1000 vjernika.

Foto: Župna arhiva/ Župna crkva

Prije rata u selu Mičije postojala je područna crkvica posvećena sv. Anti. I ona je bila jako oštećena, a sada je obnovljena. Osim toga u župi je bilo još sedam grobljanskih kapelica u mjestima Javorac, Jurkići, Kose, Novi Šimići, Srednji Šimići, Stari Šimići i Užari. Sve su one u “ratu bez rata” opljačkane, teško devastirane ili posve srušene. Dosada je obnovljena samo kapelica u Starim Šimićima.

31. prosinca 2005. župa Šimići imala je samo 28 katoličkih obitelji.

U župi Šimići od 28. studenoga 1981. do 1995. djelovale su dvije sestre Klanjateljice Krvi Kristove, sve dok nisu prognane. Župom Šimići upravlja dijecezanski svećenik, a pripadaju joj ova naselja: Javorac, Jurkići, Kose, Mičije, Šimići (Stari, Srednji i Novi) i Užari. Od nekoć velike župe u njoj živi samo nekoliko desetaka uglavnom starijih vjernika.

Foto: Župna arhiva/ Župna crkva za vrijeme rata

Prema podacima Šematizma Banjalučke biskupije iz 1960. godine u župi Šimići navode se ova naselja: Šimići Stari (798 katolika), Šimići Srednji (420), Šimići novi (410), Kose (275), Mičije (615), Torlak (348) i Užari (192). 31. prosinca 2005. župa Šimići imala je samo 28 katoličkih obitelji. Broj katolika po naseljima bio je ovakav: Šimići Stari (8 katolika), Šimići Srednji (1), Šimići Novi (15), Kose (4), Mičije (13) i Užari (7). Ovakvo katastrofalno stanje broja katolika Hrvata u župi Šimići posljedica je njihova nasilnog iseljavanja i protjerivanja koje je provodila ekstremna srpska politika između 1991. i 1995. te nakon toga.

Sadašnja župna kuća građena je uz novu crkvu tijekom 1970. i 1971., a desetak godina poslije je obnovljena. U posljednjem desetljeću u njoj su boravile srpske izbjeglice, a župnik je samo spletom sretnih okolnosti preživio napad vatrenim oružjem.

Okupljanje povratnika

Iako je ova župa posvećena sv. Petru i Pavlu, svake se godine mnogi bivši stanovnici ovog mjesta okupljaju kako bi proslavili spomendan sv. Ilije proroka. Tim smo povodom za portal Hrvatske katoličke mreže razgovarali sa nekadašnjom župljankom ovog mjesta, Janjom Gligorić i sa svećenikom Sisačke biskupije vlč. Franom Bijelićem, čiji roditelji potječu iz Šimića.

Foto: Župna arhiva/ Kapela na groblju

Gospođa Gligorić pojasnila je kako se o proslavi sv. Ilije u Šimićima okuplja i starija i mlađa populacija te istaknula: “Rat je svoje učinio, ali se za sv. Iliju okupi približno 1000 vjernika.” Pojasnila je i kako je proslava omiljenog im sveca prilika za zajedničke susrete, ali i prisjećanje na ljepša vremena. Ohrabrila je i mlađe generacije te istaknula kako bi trebali biti ponosni na svoje korijene gdje god se nalazili. “Trebali bi se okupljati i gajiti zajedništvo te ne zaboraviti svoje rodno mjesto”, kazala je.

Vlč. Frano Bijelić posvjedočio je kako ima smisla čuvati svoju tradiciju i sjetiti se svojih korijena jer je to naš identitet. “Svatko od nas je drugačiji na svoj način, ali svakako ne treba raditi razliku u toj sredini gdje smo došli, ali poštovati i držati se tradicije je najvažnije”, naglasio je.

U tom smislu Ilijino vrijeme je vrlo slično današnjem pa nam je taj starozavjetni svetac itekako može biti uzor i putokaz kako se boriti za očuvanje vjere i istinskih vrijednosti.

Posebno je naglasio kako narod u BiH slavi sv. Iliju kao zaštitnika. “Njegov život je obilježen naizgled oprečnim, ali zapravo vrlo povezanim stvarnostima. S jedne strane dubokom kontemplacijom i pustinjačkim, samačkim životom te predanjem Bogu, a s druge strane izričitom borbenošću i aktivnom zazuzetošću protiv nametanja poganske vjere predvođene kraljem i kraljicom Ilijina vremena koji su progonima i ubijanjima htjeli istisnuti vjeru u pravoga Boga. U tom smislu Ilijino vrijeme je vrlo slično današnjem pa nam je taj starozavjetni svetac itekako može biti uzor i putokaz kako se boriti za očuvanje vjere i istinskih vrijednosti”, dodao je vlč. Bijelić.

Nadalje, dotaknuo se iseljavanja mještana Šimića za vrijeme rata i istaknuo: “Kao što Šimićani vole reći ’najljepše je tamo odakle si’. Rat je učinio svoje i ljudi koji su morali otići sa svojih ognjišta, pogotovo nakon svetkovine Velike Gospe 1995., svjedoče kako im je bilo teško napustiti svoje ognjište i naviknuti se u novoj sredini”.

Vratili su se oni koji su bili vezani za svoju rodnu grudu.

Vlč. Frano Bijelić istaknuo je da su se u Šimiće vratili najveći optimisti. “Vratili su se oni koji su bili vezani za svoju rodnu grudu. I ono malo što se vratilo na početku je svako malo nailazilo na poteškoće življenja tamo i Šimićani žive od onoga što imaju, a ono što ih zajedno drži je crkva koja je centar događaja u mjestu gdje se okupi šačicu vjernika i drži zajedno. Znaju se nakon svete mise sastati u župnoj kući malo popričati i podružiti se. Najživlje je u mjestu za vrijeme blagdana i svetkovina pogotovo na Petrovo i Pavlovo te na Ilindan gdje dođu rođaci i prijatelji iz drugih krajeva iz Hrvatske i inozemstva”, istaknuo je.

Iako u Šimićima žive rijetki, sjećanje na ovo mjesto koje je mnogima kolijevka vjere i usvajanja životnih vrijednosti ne smije izblijediti, zaključili su naši sugovornici.