Donosimo opširniji razgovor Josipa Granića, pročelnika Hrvatske gorske službe spašavanja za HKM. 

Što je HGSS?

Hrvatska gorska služba spašavanja je, kako piše u Statutu, “nacionalna, neprofitna, dobrovoljna, humanitarna i apolitična organizacija”. Registrirani smo kao udruga i kao takvi djelujemo već 70 godina. Mi smo volonterska organizacija s nekih 1000 redovitih, uz 200 do 300 potpornih članova. Svi članovi Službe su volonteri, osim četrdesetak članova Službe za administrativno djelovanje. Služba ima svoj osnovni cilj i ispunjava ga u ime Republike Hrvatske. To znači da smo služba s javnim ovlastima.

Naš zadatak je spašavanje i zbrinjavanje u teško pristupačnim planinskim i brdskim situacijama i u svakoj situaciji kad je potrebno primijeniti specijalističko znanje i opremu kojom raspolažemo.

Kako je koncipiran rad Službe?

Prosjek intervencija proteklih godina, a tako će očito biti i ove godine, je između 900 i 1000, odnosno 1100 intervencija godišnje, što znači da svakoga dana u godini imamo dvije do tri intervencije. Statistički, imamo manje poraste u vrijeme poplava ili u vrijeme velikih snježnih padalina te početkom i krajem turističke sezone. Znači, mi se pripremamo za razdoblje koje dolazi, bio to snijeg, poplave, turisti ili bilo što slično.

Što se tiče terenskog rasporeda, 25 stanica djeluje na području Republike Hrvatske i svaka ima svoj broj članova koji joj odgovara za određeno područje i specijalizira se za one zadatke koji su najzanimljivije na tome području.

Recimo, stanice u Slavoniji nemaju nikakvih visokih brda ili velikih speleoloških objekata, ali imaju jako puno potraga i puno djelovanja na vodama, prvenstveno u poplavama, pa se oni malo više specijaliziraju za to. Primjerice, stanice Zadar, Split, Makarska ili Rijeka, koje su ili uz skijališta ili nekakva penjališta i visoka brda, te stanice se više specijaliziraju za stijensko spašavanje.

Foto: Hrvatska gorska služba spašavanja

Svaki član HGSS-a koji dođe do zvanja gorskog spašavatelja, a to je barem dvoipogodišnji do trogodišnji ciklus školovanja, dobiva istu razinu obuke, neovisno iz koje stanice. To znači, svi naši članovi, bilo da su u Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Splitu ili Dubrovniku, svi imaju istu razinu obuke, a daljnja specijalizacija ovisi o prioritetima područja na kojemu žive.

Koliko volonterima treba da se okupe i krenu na mjesto intervencije?

Pozive za akciju dobivamo od policijskoga Operativno-komunikacijskog centra, od građana ili preko državnog centra 112. Odmah radimo analizu informacija koje smo prikupili i procjenu hitnosti, jer nisu sve akcije hitne ali najčešće, nažalost, jesu. Vrijeme naše intervencije ovisi i o području na kojem se djeluje i što možemo očekivati. Možemo reći da je vrijeme izlaska na teren od 10 do 15 minuta nakon poziva. S obzirom da sada imamo dobar dio članova koji se svakoga dana kreću prostorima stanice, često izlazimo na teren istog trena po zaprimanju poziva.

Oglas HGSS-a

Najveći dio naših članova su zaposleni i moraju izaći sa posla. Zakonom o HGSS-u njima je omogućen izlazak s posla, s tim da se onda poslodavcu nadoknađuje šteta koja je eventualno nastala zbog izostanka djelatnika. Međutim, to je moguće samo manjem dijelu članova jer se s posla ne može izvući doktora s operacije ili čovjeka koji u nekoj tvornici radi na traci. Takve onda nadoknađujemo većim brojem članova pa uvijek možemo računati na određeni postotak od ukupnog članstva.

Može li se samo doći u HGSS i prijaviti za članstvo?

Do članstva u HGSS-u se dolazi tako da postojeći gorski spašavatelji preporučuju osobu. Znači, to bi trebali biti ljudi koje mi znamo. Ne moramo ih osobno poznavati, ali znamo ih iz krugova u kojima se krećemo. To su uglavnom nama interesantne skupine – planinari, speleolozi, alpinisti, skijaši, ronioci, piloti, doktori… Zapravo, sva ta specijalistička znanja koja nam trebaju. Međutim, sada je obujam posla sve veći i veći, pa trebamo i medijske i informatičke stručnjake, potom ljude koji mogu odraditi logistiku, kuhare…, tako da u HGSS-u ima mjesta za sve.

Foto: Hrvatska gorska služba spašavanja

Imali smo situacije kada ljudi dođu i doslovno pokucaju na vrata ili nazovu da bi htjeli poslati članovi. Svima kažemo da mogu, dapače, ali naglasimo im da moraju ispuniti određene preduvjete za članstvo u HGSS-u: završiti planinarsku, speleološku, alpinističku ili sličnu školu, imati određeno bazično znanje i biti član Hrvatskoga planinarskog saveza. Tek tada mogu postati naši članovi. A kada se s tim dođe u stanicu HGSS-a, postoji još i probni rok od barem šest mjeseci u kojem je osoba na promatranju. Nakon toga se može uključiti u redovni proces edukacije i s vremenom postati gorski spašavatelj.

S čime se najčešće susrećete na intervencijama?

Djelujemo prvenstveno u brdima ili speleološkim objektima. Međutim, spomenuo sam da se odazivamo i u svim situacijama kad je potrebno primijeniti to naše specijalističko znanje i opremu. To jednim dijelom uključuje i more odnosno priobalni pojas, jer smo potpisnici ugovora s Ministarstvom mora. Tada vršimo traganje i spašavanje na teško pristupačnim područjima, čamcima i manjim brodovima, uz obale otoka i i slično. Generalno, naš core business, i ono od čega mi potječemo, su brda. U tome smo vrhunski i tu nam nema premca. Možemo reći da su brda i planine definitivno opasnije područje jer su vremenske promjene jako brze.

Foto: Hrvatska gorska služba spašavanja

Sama priroda po sebi je opasna do određene mjere, međutim, najčešće su greške koje nastaju one subjektivne koje čovjek napravi. Vezano uz turističku sezonu, to bude ono što stalno imamo, te nesretne japanke u kojima krenu u planinu ili nešto slično. Glavni razlog naših intervencija su neadekvatna pripremljenost i neadekvatna oprema i to dovodi do posla za HGSS, ali prvenstveno u brdu.

HGSS je neprofitna organizacija i svoje izlaske ne naplaćuje. Kakva su iskustva drugih zemalja?

Većina zemalja na svijetu ne naplaćuje spašavanje. Profesionalne službe djeluju samo na nekim malim područjima u svijetu, dok volonterske službe rade manje-više istu stvar kao mi. Niti jedne niti druge ne naplaćuju svoj angažman. Naplata se vrši na mjestima koja su super uređena, poput skijališta. Tamo imate zaposlene koji brinu o sigurnosti posjetitelja a imate i sve preduvjete da posjetitelj ne napravi nekakvu bedastu grešku s kojom bi trebao spašavanje. Međutim, ako napravi grešku i prekrši nešto od propisanog, onda mu se naplati određeni dio spašavanja, ili čak kompletno spašavanje.

Što se tiče Gorske službe spašavanja u inozemstvu, malo gdje se spašavanje naplaćuje ili se naplaćuje samo određeni segment, poput leta helikopterom ili utrošene medicinske opreme.

Tko spašava HGSS-ovce ako im zatreba pomoć?

Imali smo nekoliko akcija u kojima smo spašavali svoje članove i to obično vrše članovi HGSS-a. Mi u Hrvatskoj često imamo loše mišljenje sami o sebi.

Kao pročelnik HGSS-a, bez imalo skromnosti, mogu reći da je HGSS u samom svjetskom vrhu što se tiče spašavanja i malo tko bi, osim naših kolega iz inozemstva, mogao nama pomoći.

Ali imamo toliki broj članova da nama to, realno, nije potrebno. A ako nam baš jako treba pomoć, onda nam samo dragi Bog može pomoći, jer iznad nas stručnijih osoba u ovom trenutku – nema.

Vaš tim za informiranje na društvenim je mrežama pravi hit. Tko stoji iza toga?

Izabrali smo humorističan način pristupa javnosti, stručnoj i široj. Humor dopire do svakoga i svatko ga može shvatiti, no humor skriva i jako ozbiljne poruke. Kad se mi šalimo i s vodom i s japankama i s burom i čime god, siguran sam da i vas i svakoga tko to pročita podsjetimo da bura stvarno može napraviti veliki problem na moru ili u brdu i da treba ponijeti vodu, napuniti mobitel i sve ostalo.

Foto: Hrvatska gorska služba spašavanja

Ako tu poruku damo na šaljiv način, tada ona ima jako veliki odjek u javnosti. Mi smo se jednostavno odlučili za takav pristup i on se proteklih nekoliko godina pokazao jako uspješnim. To nam priprema ekipa unutar Komisije za informiranje i analitiku, stručnog tijela unutar HGSS-a, čiji je jedan od zadataka i komunikacija prema javnosti.

Što najčešće savjetujete građanima i turistima, domaćima i stranima?

Osnovna stvar je znati gdje želite ići, reći nekome kad planirate doći gore, kad se planirate vratiti i pobrinuti da imate pun mobitel – bez obzira na postojanje signala. Ponesite i dovoljno vode, pogotovo u ljetnim uvjetima i uzmite adekvatnu opremu, odnosno adekvatnu obuću i odjeću. Bez obzira na ljetne vrućine, uvijek ponesite sa sobom i dugačke rukave, primjerice jaknu pa čak i kapu ili kapuljaču jer nikada ne znate što se može dogoditi. Možda ćete morati provesti noć u planini koja sigurna nije baš topla, tako da je važno uvijek dobro isplanirati svoj put i ponijeti dovoljno potrepština. U potrebi se uvijek može nazvati broj stanice područja na kojem se nalazite ili broj 112.