Kada je Lovas okupiran 1991. godine, moj stariji sin Željko imao je 29, a mlađi Darko 25 godina. Bili su jako daroviti dečki – Željko je bio nadaren za glazbu, znao je raditi s drvetom i gvožđem, dok je Darko bio nadaren za slikanje. Bili su takvi da ni mrava ne bi zgazili. Svi su ih u selu voljeli. Obojica su imala lijepu dugu kosu. Njih dvojica nisu htjeli nikamo iz Lovasa kada je počelo pucanje. Željeli su braniti svoju Hrvatsku. Obojica su te godine kratko bili u inozemstvu, ali su se vratili. Željko je otišao u posjet ocu Juri u Njemačku jer je u svibnju 1991. dobio moždani udar, ali se vratio kući iako su ga svi od toga odgovarali. Mlađi sin Darko bio je kratko na radu u Švedskoj, međutim i on se vratio kući. Inače, i prije nego što je počeo rat naša je obitelj bila »obilježena«.

Moj muž Jure radio je u Njemačkoj. Jugoslavenske vlasti proglasile su ga »ustašom« jer se tamo družio s našim svijetom, Hrvatima. Svaki put kada bi dolazio kući iz Njemačke, morao je na razgovor u Općinu (Vukovar) i u Policiju. Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić (bio je vozač Ljubana Devetaka) došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo.

Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena. U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti.

Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvjer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! Za Božić 1991. godine otjerana sam iz Lovasa. Otišla sam u Njemačku i pridružila se bolesnom mužu.

U Lovas smo se vratili 1998. godine. Živjeli smo u jednoj sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo u godinama koje su slijedile obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi. Obojica su sahranjeni 21. ožujka 1998. na lovaskom groblju, zajedno s ostalim Lovaščanima ubijenim 1991. godine. Samo je starijem sinu Željku kasnije priznat status hrvatskog branitelja.

Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana.

Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe.

Svjedočanstvo Ruže Pavlić izadak je iz knjige „Krvava istina (Novome životu ususret)“. Đakovačko-osječka nadbiskupija i Općina Lovas organiziraju predstavljanje memorijalne knjige “Krvava istina (Novome životu ususret)”, skupine autora. Predstavljanje će se održati u srijedu, 16. siječnja 2019. u dvorani Župe Svih svetih u Đakovu, Strossmayerov trg 1 s početkom u 18 sati. Knjigu će predstaviti nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki mons. dr. sc. Đuro Hranić, prof. dr. sc. Milica Lukić, Tanja Criba dipl. novinar, prof. Mirko Čurić i glavni urednik Stjepan Pančić. Moderator predstavljanja je Sanja Rogoz-Šola. Knjiga donosi svjedočanstva preživjelih, do ruba smrti mučenih i iz svojih domova protjeranih stanovnika Lovas i Opatovca 1991.