Bratovština čudotvornog raspela nakon nekoliko stoljeća revitalizirana je u Rijeci 18. ožujka 2016. godine. Osnovana je 1656. godine sa zadatkom štovanja Čudotvornog raspela i promicana pasionske baštine. Za Hrvatsku katoličku mrežu, razgovarali smo s članicom odbora i vjeroučiteljicom Ines Turković.

O povijesnoj priči “Čudotvornog raspela” koje se nalazi u katedrali sv. Vida, naša sugovornica je naglasila sljedeće:

“Čudotvorno raspelo je najznačajniji umjetnički spomenik što ga posjeduje Rijeka iz srednjeg vijeka. Predstavlja lik raspetog Krista, koji je u mukama na drvu križa izdahnuo i priklonio glavu dok mu se tijelo savija u koljenima. Raspelo je izrezbareno u drvu prije 1300. godine u nekoj umjetničkoj radionici u Njemačkoj i izloženo je bilo na javnom mjestu i čašćeno je stoljećima. Postavljeno je ispod trijema pred crkvicom sv. Vida gdje je bila i javna loža (zaštita od suna i kiše), a riječka povijest pamti godinu 1296. kada su ispod tog trijema neki dokoni građani kartali te je jedan od gubitnika Petar Lončarić vjerojatno u pijanstvu teško opsovao i svetogrdno se nabacio kamenom na raspetog Krista. Tamo gdje je kamen udario drveno raspelo, ono je prokrvarilo, a bogohulnik je nestao.”

Čudotvorno raspelo/Foto: SpeedyGonsales-wikimedia

Gradski kapetan Rauber je sakupio u krv koja je potekla iz raspela, u tri ampule. Jedna se čuva u galeriji katedrale sv. Vida, druga se nalazi u Puli jer je to tada bilo središte biskupije, a treća je negdje u Rimu.

O bogohulniku Petru Lončariću ostaju priče koje ne umanjuju važnost činjenice da se taj događaj dogodio.

“Propao je u zemlju, zemlja se rastvorila i progutala ga je. Kažu da je iz zemlje ostala viriti samo njegova ruka koja je bacila kamen. Je li ruka ostala jer su je odsjekli ili je ona ostala kad je Lončarić potonuo u zemlju, ne znamo. Jedino što nije upitno jest taj događaj”, napomenula je.

Kada čujemo riječ “Bratovština” odmah pomislimo na bratstvo, brašćinu, skulu ili fratiju. Kojim god nazivom se poslužili, svatko će pomisliti na društvo bratima-muškaraca. “Rijeka je specifičan grad”, naglasila je Turković i objasnila da je povijesno ime grada Rijeke “Rijeka svetog Vida”.

“Rijeka nikada nije bila neko trgovačko središte ili glavni grad već vojno uporište. Zato u srednjem vijeku Rijeka je grad s dva lica. Najprije je građanska komuna sa župnom crkvom sv. Marije ili Velom crikvom (danas crkva Uznesenja BDM) i feudalni posjed koji je bio smješten u kaštelu i imao je svoju dvorsku kapelu sv. Vida. Gradom je upravljao feudalni namjesnik, riječki kapetan, a kapetani su svoje obitelji uključivali u društveni i crkveni život”, rekla je naša sugovornica.

Kapetani su dolazili sa svojim obiteljima iz različitih krajeva gdje je postojala veća angažiranost  žena u društvima poput Bratovštine o kojoj govori Turković. Posljedica dolaska žena plemenitog roda značilo je da su obrazovane, stoga je logično da su u Bratovštini postojale i žene odnosno sestre.

“To zasigurno znamo stoga što su imale svoj Statut, a koristile su molitve u zapisima, kao i molitvenik. Tako je bilo sa Brašćinom svetog križa ili Bratovštinom od agonije koja je utemeljena 1656. godine. U to vrijeme Rijeka je imala desetak bratovština. Zanimljivo je da su imali Statut napisan na hrvatskom jeziku i to na čakavštini, a kasnije i izdan i tiskan u Ljubljani kada se je u Rijeci pojavio o. Nikola Hermon, isusovac koji je bio rođeni Riječanin, a kasnije je i umro u svom gradu. Članovi Bratovštine koristili su molitvenik koji je o. Hermon nazvao Brašno duhovno tj. Hrana duhovna. U njemu su se nalazile sve molitve koje je Bratovština molila tijekom svog postojanja, a danas će iste molitve mole novi članovi. Od 32 člana polovica su sestre”, istaknula je ova vjeroučiteljica.

Bratovština čudotvornog raspela poznata je i pod povijesnim nazivima: Brašćina svetog križa ili Brašćina od agonije. Turković je rekla da su agonija, pasija ili muka, istoznačnice onog vremena. Tijekom razgovora o revitalizaciji Bratovštine shvatili su da su riječi dobile drugu konotaciju, stoga su u dogovoru s ocem nadbiskupom odlučili kao sljednicu prijašnjih bratovština novu nazvati Bratovština čudotvornog raspela.

Aktivnosti koje su obilježile rad Bratovštine kroz povijest, bile su usmjerene na vrijeme korizme odnosno od Pepelnice do prve nedjelje po Uskrsu.

“Bile su podsjetnik pučanstvu na najvažnije vrijeme crkvene godine; muka, smrt i uskrsnuće našega Spasitelja s naglaskom na Veliki tjedan u kojem su se zbili najvažniji događaji potrebni za naše spasenje. Danas se Bratovština više angažira i u lipnju o blagdanu sv. Vida koji je zaštitnik grada i u čijoj se katedrali nalazi Čudotvorno raspelo. Obveza članova nekad i danas je moliti Litanije Čudotvornom raspelu svaki petak, u dane kvatre i treću nedjelju u mjesecu. U trenutku kada je osnivana Bratovština je okupljala vjernike laike, a jedan od istaknutijih članova bio je tadašnji kapetan Rijeke i Trsata Pietro Baroneo deArgenta.”, naglasila je naša sugovornica.

Iako se prve bratovštine javljaju na istočnoj obali Jadrana u 12. stoljeću, zlatnim dobom smatra se period od 15. – 18. stoljeća. U tom periodu osnovana je i Brašćina svetog križa. Ljubav koju Ines Turković gaji prema svojem gradu i primorskom kraju, rodila je projektima s ciljem vračanja Rijeke na kartu pasionske baštine.

“Prije desetak godina počela sam proučavati sakralnu baštinu našega kraja i strašno me je pogodila činjenica kada su 1509. godine Mlečani napali Rijeku i sravnili je sa zemljom. Potpuno su je opljačkali i pobili tisuće ljudi pod vodstvom kapetana Trevisana koji je u izvještaju zapisao kako su gradom tekli potoci krvi te da će se samo spominjati da je tu nekada bila Rijeka. Sakralna baština nikada nije vraćena, ali grad se oporavio. I onda sam pokrenula jedan projekt u školi Sacro Ri koji je preuzeo i Katehetski ured s riječkim vjeroučiteljima te ga proširio u smislu da ga ponudi kao novi projekt Rijeka-Europska prijestolnica kulture 2020”, prisjetila se Turković.

Primijetivši da su 360. godina od osnivanja Bratovštine i 720 godina od oskvrnuća Čudotvornog raspela odlične poveznice, Turković je krenula u projekt revitalizacije.

“Poznato je da je ista Bratovština djelovala u Zagrebu i Varaždinu, ali nemam saznanja da je revitalizirana”, istaknula je vjeroučiteljica i objasnila da se revitalizacija dogodila iz želje da se osim industrijske baštine grada koja je važna pokaže povijesna sakralna baština. Veliku je ulogu igrala i želja da se Rijeka vrati na kartu pasionske baštine, jer je u Rijeci postojalo desetak bratovština vezanih uz crkve kojih danas nema.

“Nema crkve sv. Barbare, sv. Tri kralja, sv. Roka… Problem je bio taj što zbog gradskih zidina rušilo unutar grada sa željom da se napravi nešto novo, ali nažalost zbog ratova ili pomanjkanja novaca to se nije dogodilo. Pri samoj katedrali djeluje i Bratovština žalosne gospe, ali po riječima rektora katedrale mislim da je živa još jedna starica”, rekla je Turković.

Bratovština je duhovni sindikat u kojem se moli za sve sadašnje i pokojne članove; štuje se i širi pobožnost Čudotvornom raspelu.

Prošle je godine Bratovština osnovala i Udrugu „Terra sancti Viti“- Zemlja sv. Vida kojoj je cilj relativizirati sakralnu baštinu i očuvati postojeću s naglaskom na pasionsku te promicati kršćansku kulturu i duhovnost.

“Terra sancti Viti daje izvorno primorski identitet i osjećaj duboke ukorijenjenosti vjernika u povijest grada. Članstvo se dijeli na redovite, podupiruće i počasne, a kandidata trebaju preporučiti barem dvije osobe. Udrugu odnosno Bratovštinu smatram „elitnom“ jer je spremna moliti za obraćenje svih nas”, zaključila je.