Dragi prijatelji, danas, 21. ožujka, obilježavamo Svjetski dan osoba s Down sindromom.

Pozdravljajući sve drage prijatelje s Down sindromom i čestitajući im današnji dan, sve nas želim pozvati na veće uvažavanje njihovih potreba, poštivanje njihovih prava i zalaganje da se poboljša kvaliteta njihova života i života njihovih obitelji. Odgovornost za to nemaju samo nadležne državne institucije i organizacije civilnog društva – kojima zahvaljujem za veliki angažman na ovom planu – nego je to odgovornost svih nas.

Osim potpore države i društva, odnosno adekvatne zdravstvene i socijalne skrbi, osobe s Down sindromom trebaju našu potporu i u onim svakodnevnim i običnim životnim situacijama koje njima ponekad postaju teške jer se, zbog svoje različitosti, još uvijek susreću s predrasudama i neprihvaćanjem. Dok je za mnoge od nas integracija u društveni život – počevši od škole, preko svijeta rada pa sve do samostalnog načina života – nešto po sebi razumljivo, za mnoge od njih to su teško ostvarivi ili čak nemogući ciljevi zbog nedovoljne potpore, društvenih predrasuda i niskih očekivanja. I to treba mijenjati, počevši od svakoga od nas i nadilaženja onih predrasuda koje imamo o njima zato što su drugačiji od nas.

„Nismo rođeni da bi bili usamljeni… nismo rođeni da bi bili odbačeni od društva jer smo drugačiji… nismo rođeni da bi nam drugi ukazivali samo na naše neuspjehe. Trebamo ljubav, trebamo prijatelje, trebamo poticaj, trebamo osjećaj da nismo sami!“ Ovo su riječi jedne mame čija djevojčica ima Down sindrom. One se mogu primijeniti na svakoga od nas. Svi imamo iste potrebe. Iste te potrebe su i potrebe osoba s Down sindromom. Biti drugačiji, različit, zato ne smije biti razlog da zadovoljenje tih potreba nekome bude uskraćeno. Nitko se ne bi trebao sramiti ili biti tužan zato što je drugačiji, različit.

U konačnici, svi smo različiti. I to je ono što ovaj naš svijet i čini vrijednim. Bez tih naših međusobnih različitosti naš bi svijet bio dosadan. Naše međusobne razlike čine ga ljepšim i bogatijim. Iz prihvaćanja naših međusobnih razlika kao nečega što je normalno i poželjno, može se dogoditi susretljivost, blizina, prijateljska ruka koje svaku, a posebno tešku situaciju, čine lakšom i podnošljivijom. Prihvaćanje različitosti može biti potpora i pomoć drugima. To je za nas izazov, ali i i prilika da i sami postanemo bogatiji.