Radoholizam je vrlo složen problem današnjice koji rezultira brojnim negativnim posljedicama. Sam pojam skovao je 1971. ministar i psiholog Wayne Oates, koji je opisao radoholizam kao “prisilnu ili nekontroliranu potrebu za neprestanim radom”. 

Dunja Lačan, psihoterapeut i supervizor, istaknula je da se pojam radoholizam upotrebljava kad je netko pretjerano usmjeren na rad. Naglasila je „da to nije ljubav prema radu nego svojevrsna kompenzacija za neke svoje emocionalne potrebe, nezadovoljene potrebe i onda se rad koristi kao sredstvo za bijeg od stvarnost i od sebe“. Gledajući na radoholizam u negativnom kontekstu, Lačan je naglasila da da označava unutarnja prisila, unutarnji nemir, perfekcionizam te da se često javlja osjećaj krivnje i visoka razina samokritičnosti. 

Drago Pavlek iz konzultantske tvrtke „Logička matrica“ koja je prije pet godina uvela četverodnevni radni tjedan, istaknuo je da manji broj radnih dana tjedno, utječe na produktivnost zaposlenika. „Ta dva sata duže što četiri dana radimo ne zvoni telefon, nema klijenata i u tom vremenu napravimo više nego što bismo možda napravili taj peti dan da radimo osam sati na radnom mjestu“, naglašava Pavlek koji se u poslovanju vodi mišlju „dobar zaposlenik je zadovoljan zaposlenik“.

Radoholizam nije povezan isključivo s poslom koji se plaća, već se može odnositi i na samostalna zanimanja kao što su sport, glazba, umjetnost i znanost. 

Ipak, važno je istaknuti da se radoholizam ne smije miješati s jednostavnim provođenjem neumjerenog vremena radeći. Također, treba razlikovati radoholizam od radnog angažmana. Često ćemo ćuti od osoba koje puno rade i angažirane su u svom poslu da će za sebe reći da su radoholičari. Međutim, očigledna razlika leži u tome da ti ljudi uživaju u onome što rade, vole svoj posao i motivirani su. Primjer takve osobe je i Davorim Štetner, poduzetnik i ulagač. 

„Radoholizam apsolutno smatram pozitivnim, jer bez radoholizma svijet se ne bi toliko pomicao naprijed, ali je u svemu potrebna izvrsna organizacija.“ Smatra da zaposlenici moraju imati dobre uvjete, jer ako im je nametnut radoholizam onda to ne može biti dobro.

Štetner je s dvadeset godina otvorio prvu tvrtku s razlogom da bude samostalan. „U početku je bilo teško, pogotovo jer sam radio više stvari istodobno“ te naglašava da se smatra radoholičarom, da takve stvari podržava i da sam to živi.  „Danas, kao obiteljski čovjek, samo treba sve uravnotežiti i dobro se organizirati, sretan sam i zadovoljan“. 

Smatra se da su u podlozi radoholizma zapravo tjeskoba, nedostatak kontrole, nisko samopoštovanje, slabije emocionalne vještine i problemi s intimnošću. Također, radoholičari imaju često problem s delegiranjem radnih zadataka drugima što ima zapravo veze s time da nisu dovoljno asertivni ili izbjegavaju potencijalno odbijanje odnosno neugodne emocije drugih ljudi. 

„Pri rješavanju problema s radoholizmom nije dovoljno samo odmaknuti se od posla, uzeti kraći predah ili godišnji odmor već se treba pozabaviti i uzrocima koji su doveli do razvijanja ovisničkih ponašanja“, ističe Lačan. „Generalno ne postoji recept koji će kod svakoga djelovati na jednak način jer trebamo uzeti u obzir osobu sa svim njenim posebnostima te individualno promatrati svaki slučaj, istražiti i osvijestiti što je u pozadini radoholizma“. 

Ipak, postoje neke smjernice koje mogu pomoći kada primijetite da vas je posao toliko obuzeo, da remeti vaš privatni život, da ne možete prestati razmišljati o poslu i kad niste na poslu, da ste pod stresom te pritom niste ni produktivni ni zadovoljni: potražite pomoć, otkrijte izvor radoholizma, isplanirajte svoje slobodno vrijeme, postavite granice, odredite sebi da s posla odlazite primjerice u 17 sati i da posao ostavljate u uredu, ne nosite posao kući i naučite podijeliti posao.