Tko je Miljenko Grasso i kako je tekao Vaš profesionalni put?

Miljenko Grasso je gospodin s već puno godina, s velikim iskustvom u radu, s puno staža i nažalost došlo je vrijeme da se Miljenko oprosti od svog profesionalnog rada.

Poslije vojske sam počeo raditi u audiološkom centru u KBC-u na Šalati. Bio sam zaposlen kao elektrotehničar na održavanju audio uređaja. Tu sam radio godinu dana, nakon kojih sam prebačen na drugo radno mjesto. Međutim, otišao sam nakon dvije godine. Okušao sam se u privatnim vodama, ali to nije išlo. Bilo je to teško razdoblje za privatnike.

Ubrzo sam se zaposlio u Jugotonu. Otvorilo se radno mjesto tonskog snimatelja u studiju. To me jako zanimalo jer sam tada svirao i imao band. Tamo sam radio skoro 19 godina kao tonski snimatelj. Posao je bio vrlo zanimljiv, radio sam sa zvijezdama poput Ćire Gašparca, Vice Vukova itd.

Surađivao sam s Igorom Savinom i Marijanom Makarom. Savin mi je jednom prilikom rekao: „Čuj, radim na opremanju Hrvatskog katoličkog radija. Bi li prešao tamo, naravno ako želiš, ako si katolik, ako smatraš da bi mogao to raditi?” I tako je krenula suradnja s HKR-om.

1997. godine, kada je uspostavljen HKR, pater Mataušić, tada ravnatelj HKR-a, zamolio me da snimim nekoliko jingle-ova. Radio sam jingle-ove, najave za emisije. Radio sam kao honorarac mjesec i pol, nakon čega su me zaposlili. I tako sam ja tada došao na HKR i ostao pune 22 godine.

INTERVJU Miljenko Grasso i Branimir Gubić

22 godine ste na HKR-u. Možete li nam ukratko reći što se sve događalo u tom razdoblju?

Dat ću vam jedan primjer. Došao je rujan 1997. godine i HKR je svake nedjelje trebao prenositi misu. Prvi prijenos mise bio je iz studija. Došao je prijedlog da se misa ne prenosi iz studija nego kapelice, minimalno kapelice.

Kako smo bili na Šalati, u sklopu sjemeništa, predloženo je da nedjeljna misa bude iz kapelice. Udaljenost je bila 120 metara. Kolega i ja svake nedjelje smo se ustajali u 6 sati i razvlačili 120 metara kablova, pospajali ih u kapelici, ozvučili harmonij, zbor, ambon, oltar. U 9 sati je krenula misa, trajala je do 10, a nakon što su svi otišli, ti Miljenko opet razvlači i skupljaj 120 metara kablova i spremaj do druge nedjelje. I tako smo to činili godinu dana. No, onda je ravnatelj rekao da to više nema smisla. Potegnuli su zračnu liniju kabla pa smo se oslobodili toga motanja kablova.

Miljenko na Šalati

Miljenko i Tanja Popec u Rimu

Miljenko na terenu-Livno

A danas?

Svako vrijeme nosi svoje. U ono vrijeme je meni posao bio vrlo zanimljiv i dinamičan. Strašno sam volio posao tonskog snimatelja. Nikad se nisam bunio oko motanja kablova. U potpunosti sam bio odan. Bio sam jako zadovoljan.

Sad je došlo drugo vrijeme. Prije skoro godinu dana preselili smo se  u nove, lijepe prostore. Tehnika je, Bogu hvala, otišla puno dalje. Ali ja kao stari lisac, stojim iza svojega, da digitalna tehnologija daje svoje kao i analogna. Istina je da je koji put lakše, a koji put teže.

Mnogo ste radili na terenu? Jeste li proputovali pola Hrvatske ili cijelu?

Uuuuuuuuuuu, da. Mislim da smo dva, tri puta od Iloka do kraja juga prošli Hrvatsku. Bili smo svugdje. To je dio posla koji nam je nosio sreću i zadovoljstvo.

Kako ste surađivali sa svojim kolegama u ove 22 godine rada?

O tome je vrlo teško pričati jer bih morao sebe hvaliti, a to ne mislim činiti.

Kolege me smatraju smirenom osobom, vrlo pedantnom i koju je teško izbaciti iz takta. Naravi sam da ću uvijek saslušati i pomoći. Smatram da u jednom takvom kolektivu treba biti suradnja i prijateljski odnosi. To prijateljstvo smo održavali i izvan radnog vremena. Nalazili smo se i znali štošta proslaviti i družiti se mimo HKR-a. Nastojali smo održavati prijateljstvo i učiniti ga što čvršćim i konkretnijim.

Miljenko s kolegom Davorom Senčarom

Surađivali ste s kolegama na svakodnevoj bazi, ali i s gostima. Kakva su iskustva s njima?

U 22 godine sam se nagledao i naslušao mnogo gostiju. Svaki gost je osoba za sebe. Ima ih koji vole puno pričati, ali i onih koji manje pričaju. Mnogi naši gosti rado dolaze na HKR jer ga vole i redovito slušaju. O gostima, kao i suradnicima mogu govoriti samo u superlativima. Nikad nije bilo konflikata, svi su mi dragi na svoj način. Nitko mi u lice nije rekao ništa loše. Dapače, svima sam ostao drag.

Odlazite u mirovinu. Radujete li se i kako ćete provoditi vrijeme?

A baš ne znam tko se raduje mirovini. Ljepše je biti mlad. Da mi je lako, i nije. 41 godina rada prošla mi je za čas. Beskrajno sam volio svoj posao.

Imam nekih planova i zadataka kojih ću se uskoro prihvatiti. Adaptirat ću jednu kućicu na Jadranu, tu imam dosta posla. U Slavoniji me čeka košnja trave, branje višanja, trešanja. Misim da ću kvalitetno provoditi vrijeme u mirovini.

Miljenko Grasso: A kaj ćeš me sad pitati?

Što poručujete svojim kolegama?

Želim im da budu još bolji, pedantniji, marljiviji. Na HKR-u ima jako vrijednih ljudi. Želim im, kao i HKR-u da ostanu postojani, ne samo 22 godine koliko sam ja ovdje bio, nego 7 puta 22.

I za kraj, zašto vjeruje Miljenko Grasso?

Navest ću vam jedan primjer. Bio sam na jednom terenu. I nikako nismo uspjeli ostvariti vezu za prijenos. I kažem Bogu: „Bože, hoćeš ti meni pomoći da ikako ostvarim tu vezu ili prekidamo s prijenosom?” I zadnji pokušaj je upalio. Veza je proradila. Bog me uslišao. Uslišao me i jer me poslao na ovo radno mjesto koje mi je drago, što me uvijek bodrio kroz život i što nikad nisam posustao.

Boga volim, poštujem i cijenim. Kako će mi uzvratiti? Do sada mi je uzvraćao, a ja ga molim da me i dalje čuva i da mi da zdravlje da budem pokretan i pun elana.

Cijeli intervju s  Miljenkom Grassom, prvim HKR-ovcem koji odlazi u mirovinu, poslušajte u petak 29. ožujka u 17.25 sati.

Dorica Barbić je emisiju „Kava s Doricom” posvetila našem Miljenku. Emisiju poslušajte ovdje: