Zahvalno euharistijsko slavlje predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua u zajedništvu sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, vojnim ordinarijem u RH mons. Jurom Bogdanom, potom umirovljenim, prvim vojnim biskupom Jurjem Jezerincem, predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, vrhbosanskim nadbiskupom i apostolskim upraviteljem Vojnoga ordinarijata u BiH Tomom Vukšićem, đakovačko-osječkim nadbiskupom Đurom Hranićem, riječkim nadbiskupom koadjutorom Matom Uzinićem, zadarskim nadbiskupom koadjutorom Milanom Zgrablićem, sisačkim biskupom Vladom Košićem, bjelovarsko-križevačkim biskupom Vjekoslavom Huzjakom, krčkim biskupom Ivicom Petanjkom, gospićko-senjskim biskupom Zdenkom Križićem, varaždinskim biskupom Božom Radošem, zagrebačkim pomoćnim biskupima Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim, đakovačko-osječkim pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem, kotorskim biskupom Ivanom Štironjom, generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjom-Frankopanom Velićem, generalnim vikarom Vojnoga ordinarijata don Markom Medom, generalnim tajnikom HBK preč. Krunoslavom Novakom, provincijalima, biskupskim vikarima, vojnim i policijskim dekanima i kapelanima.

Uvodni pozdrav prije mise uputio je biskup Bogdan. Istaknuo je da je u četvrt stoljeća ta personalna biskupija nastojala „visoko držati stijeg i ostati vjerna svojemu poslanju“. Izrazio je osobitu zahvalnost Svetoj Stolici i papi svetomu Ivanu Pavlu II. za priznanje Hrvatske i iskazanu blizinu koja je pokrenula val solidarnosti i međunarodnih priznanja, kao i za utemeljenje Vojnoga ordinarijata.

„Draga nam domovina Hrvatska, kojoj se okrutno trgala i rašivala haljina dostojanstva i časti, iznjedrila je u najbolnijim trenutcima svoje Kalvarije najodanije i najodlučnije, hrvatske branitelje koji su, zagledani u ideale vječite, pod vodstvom prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, omogućili toliko žuđeni mir i potrebnu slobodu. S posebnim osjećajima zahvalnosti sjećamo se danas svih poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, redarstvenika i vojnika u Domovinskome ratu i preminulih od posljedica rata, kao i svih civilnih žrtava. Za njihov pokoj molimo i u ovome euharistijskom slavlju“, rekao je vojni biskup.

Istaknuo je u tim vremenima nemjerljivu ulogu prvoga vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj mons. Jurja Jezerinca koji je najprije kao zagrebački pomoćni biskup bio određen za dušobrižništvo hrvatskih vojnika, redarstvenika i branitelja. Zahvalio je mons. Jezerincu za sve dobro u dugogodišnjemu služenju i pastirskoj brizi u Vojnome ordinarijatu.

Biskup Bogdan zahvalio je vojnicima, policajcima, vatrogascima, pripadnicima Civilne zaštite, Gorske službe spašavanja i drugih služba na svemu što čine u služenju Domovini i svojemu narodu: „Hvala vam dok danomice štitite pravni poredak, zakon, red i osiguravate mir i pružate sigurnost koja je osobito u naše vrijeme na mnogo načina ugrožena, pa i po cijenu ugrožavanja vlastite sigurnosti i života. Siromašne su riječi da izraze toliku ljubav i odanost. U raznim nevoljama i nepogodama, opasnostima i ugrozama, remećenju mira, oči su mnogih s pravom u vas uprte. Ali i vi poznajete granice i nosite iskustvo nemoći. Dok drugima pomažete, i sami ste potrebni pomoći i ohrabrenja. Iz ovoga svetišta uzdižu se naše osobne i zajedničke molitve. Iz ljudske ograničenosti i nemoći pohrlili smo u okrilje Božje svemoći“.

„Vrijeme je slavlja, ali u zahvalnosti, bez uzvisivanja i uznositosti. Neka nam se srce ne uznosi zbog dobra koje činimo ni zbog Božjega djelovanja i znakova ljubavi koja su iznad nas i nadvisuju nas u našoj ograničenosti. Radije smjerno molimo za poniznost i srce spremno odgovarati na poticaje Duha koji obnavlja lice zemlje. Molimo ujedinjeni i žarko za toliko potreban mir, osobni i zajednički, za snagu i ustrajnost u služenju općemu dobru, za vjernost u svakodnevnim životnim iskušenjima i tjeskobama. Svijet se, između sve brojnijih nevolja i prijetnji, danomice suočava s razornom moći prirode. Još nam je svježe iskustvo potresa u ovome dijelu Hrvatske, a kataklizmički prizori koji ovih dana obilaze svijet podsjetnik su da moramo jasno razlučiti bitno od nebitnoga, vrijednosti i nevrijednosti. Upućeni smo jedni na druge i potrebni drugih. Ali ni to nije dovoljno. O, kako nam je potreban čvrst oslonac i izvor snage! Bog je sigurna i čvrsta stijena, zaštitnik u nevoljama koji neka poštedi naše vrijeme i sačuva našu Domovinu i svijet od jahača apokalipse, ratova, potresa, požara, poplava i svih vrsta prirodnih katastrofa, ali i drugih zala“, kazao je vojni biskup.

Osvrnuvši se na 25 godina djelovanja vojno-redarstvene biskupije, mons. Bogdan rekao je „da su nastojali odgovoriti potrebama i izazovima s kojima smo se suočavali u služenju i duhovnoj skrbi koja nam je povjerena“. „Pokatkada smo, priznajemo, i sami bez jasnih odgovora, nijemi pred patnjama i tjeskobama, ali nikada bez nade i kršćanskoga i ljudskoga suosjećanja i blizine. Želimo nastaviti zajednički hod, dijeleći s vama prijašnje nevolje, trenutačne blagoslove i nejasnu budućnost. Svima navješćivati Radosnu vijest i donositi Krista, biti nositelji dobra. Molimo i sve učinimo da kao prepoznatljiv Kristov znak mognemo ostati uporišna točka na koju se uvijek možete osloniti, ispružene ruke koje okupljaju i grle sve željne Božjega milosnog lica i zagrljaja“, potaknuo je biskup Bogdan.

Nuncij Lingua u propovijedi je rekao da se s velikom radošću i zahvalnošću ove godine obilježava srebrni jubilej Vojnog ordinarijata koji je osnovan za dušobrižništvo katoličkih vjernika, pripadnika oružnih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske.

30. hodočašće Hrvatske vojske, policije i hrvatskih branitelja u Mariju Bistricu / Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL

Obraćajući se vojnicima, redarstvenicima i drugim hodočasnicima, nuncij je primijetio da oni i prije uspostave Vojnog ordinarijata, već 30 godina svake godine dolaze podno Marijinih nogu u nacionalno svetište u Mariji Bistrici, zahvaliti i izmoliti nove milosti.

„Lijepo je znati da imamo mamu koja nikada ne zaboravlja svoju djecu i lijepo je sresti zahvalnu djecu koja se ne srame reći ‘hvala’ svojoj mami. Da, ponekad smo sramežljivi u zahvaljivanju majkama jer mislimo da je ono što čine, ili su učinile, za nas njihova dužnost. (…) Majke sve rade besplatno, od djece nikada ne traže da plate račun, ne očekuju ni ‘hvala’, a koliko toga čine a da to nitko ne primijeti i ne cijeni! Takva je također i Majka Božja prema nama. Mnogo puta niti ne pomislimo da Ona bdije nad nama, nismo svjesni da nas diskretno prati i štiti. Koliko je važna zahvalnost! Biti zahvalan znači priznati da je čak i ono što je učinjeno ‘iz dužnosti’, učinjeno i ‘iz ljubavi’. (…) S tim osjećajima svake godine dolazite ovamo zahvaliti Majci Božjoj, reći joj da je sve ono što je učinila, čini se ‘iz majčinske dužnosti’, učinila prije svega iz ljubavi prema nama. I vi svoju službu živite kao ‘dužnost’, ali siguran sam da mnogi od vas, ako ne i svi, činite to i ‘iz ljubavi’. Iz ljubavi prema domovini, iz ljubavi prema zajednici kojoj služite. Lijepo je kada se susretnu ‘dužnost’ i ‘ljubav’. Ako se dužnost nagrađuje plaćom, ljubav se, naprotiv, nagrađuje zahvalnošću jer ljubav nema cijene. Kako je važno naučiti reći ‘hvala’“, kazao je nuncij Lingua.

Istaknuvši da uz osjećaje priznanja i zahvalnosti voli vezivati praštanje, ispričao je događaj iz života kada je nakon svađe s ocem doživio tešku prometnu nesreću.

„Bilo je to 10. rujna 1982. godine, prije 40 godina. Bio sam korak do susreta s onim što je sveti Franjo, čiji ćemo liturgijski spomendan slaviti za dva dana, nazvao ‘sestrica smrt’. U vašoj službi služenja domovini i vašoj braći, možda su se čak i mnogi od vas, a posebno dragi branitelji, našli korak do onih zadnjih vrata preko kojih ćemo svi jednog dana morati prijeći. Siguran sam da me razumijete. Bio sam bogoslov i bio sam kod kuće tijekom ljetnih praznika. Cijeli dan sam pomagao ocu na njivi i malo smo se posvađali. On je želio raditi na jedan način, a ja na drugi. Navečer, bez pozdrava, pomalo ljutit na njega, otišao sam obaviti kupovinu u grad. Sjećam se da sam bio u blizini biskupijskog svetišta posvećenog Majci Božje Providnosti i počeo sam moliti. Molio sam oproštenje za svoje grijehe i molio sam Majku Božju da mi pomogne ispraviti moje mane. U jednom trenutku, na mene je velikom brzinom naletio automobil. Odmah sam izgubio svijest i završio sam – kako će mi kasnije reći oni koji su mi priskočili u pomoć – sa smrskanim automobilom u potoku uz rub ceste. Stigla je hitna pomoć i odvezla me u bolnicu. Došao sam k sebi dok mi je svećenik, bolnički kapelan i moj profesor, dijelio sakrament bolesničkog pomazanja. Prvo što mi je palo na pamet bio je moj otac i, osim fizičke boli koju sam osjećao posvuda zbog brojnih prijeloma, osjećao sam i snažnu bol u duši pri pomisli da sam mogao zauvijek otići sa zemlje bez njegova oprosta. Bio sam svjestan da pred Boga ne možemo doći s osjećajima mržnje u našem srcu jer će nas Isus pitati, kao što je Vječni Otac pitao Kajina: ‘Gdje ti je brat tvoj? Gdje ti je otac, gdje su ti prijatelji? Pa čak i: Gdje su tvoji neprijatelji? Nisam li vam zapovjedio da sve ljubite? Nisam li vam dao primjer, moleći Oca da oprosti, čak i onima koji su me ubili?’ Jedva sam čekao da moj otac dođe, da ga ponovno vidim i zamolim za oproštenje! Moram priznati da nije bilo lako. Prošlo je dosta vremena prije nego što sam mu uspio povjeriti te osjećaje i iskreno ga zamoliti za oproštenje, za sve. Za traženje oprosta potrebna je velika snaga duha i puno poniznosti. Drugo o čemu sam razmišljao u toj bolnoj situaciji bila je, naravno, moja majka. Shvatio sam da sam mogao iznenada zauvijek otići, a da joj nisam rekao jedno iskreno, veliko ‘hvala’ za sve što je učinila za mene. Uvijek sam smatrao samo njezinom ‘dužnošću’ sve što je učinila za mene, a onda sam shvatio da je to, također i prije svega ‘ljubav’. Zahvaljujem Bogu što mi je omogućio da ostanem živ i što mi je dao vremena da zamolim oca za oproštenje i da zahvalim svojoj mami“, ispripovijedao je nuncij Lingua.

Primijetivši da vojnici i policajci ponekad moraju upotrijebite silu kako bi se poštovao red, obranila domovina, a posebno oni najslabiji, nuncij je pojasnio: „To je vaša dužnost, jer zlo, nažalost, postoji i potreban je netko tko je zadužen da se poštuju pravila. Međutim, dopustite mi da vam kažem, pazite da vašu dužnost uvijek prati ljubav prema svima. Prema onima koje branite, ali i prema onima koje ‘morate’ uhititi. Često je, naime, kriminalac od kojeg nas morate braniti i sam bio žrtva prije nego što je postao agresor. Mnogo puta je onaj tko se ponaša kao kriminalac, i sam bio zlostavljan, trpio nasilje. To nam govore statistike i nemojte to nikada zaboraviti. Stoga, ne zloupotrebljavajte ovlasti koje su vam dane. Kad god je to moguće, učinite sve da spriječite nered, bdijte, uvjeravajte, budite milosrdni, vodite dijalog. Dobro znamo da je bolje spriječiti nego liječiti“.

Osvrnuvši se na vrijeme proroka Habakuka koji je, poput nas, pred nasiljem koje je vidio sa svih strana, molio Gospodina da intervenira, ali Bog nije davao odgovora, nuncij je protumačio: „Vidimo da pravedni završavaju isto kao i nepravedni, vidimo da u ratu ginu nevini i oni koji su krivi, napadnuti i oni koji su agresori. To je ono što mi vidimo, ali za Boga stvari stoje drugačije. On zna što je u srcu svakog čovjeka. On intervenira i uvjerava: ‘Pravednik će živjeti od svoje vjere’. Ali pazite, on ne kaže ‘pravednik će pobijediti zbog svoje vjere’, nego ‘pravednik će živjeti’ od svoje vjere. Čak i ako mora umrijeti, on će živjeti. Ne pomišljajmo da će nam Gospodin pomoći pobijediti kada ga zazovemo. Prečesto ‘pravednici’ bivaju poraženi! Koliko puta ‘dobri’ gube! I sam je Isus, pravedan i nevin, bio ubijen! Gospodin ne daje da se ‘pobjeđuje’, Gospodin daje ‘živjeti’. (…) Oni koji su pali u ratu, kao i oni koji su poginuli nesretnim slučajem ispunjavajući svoju dužnost, nisu ‘kažnjeni’ zbog svojih nedostataka. Svi ćemo, prije ili kasnije, umrijeti. Tko god umre vršeći svoju dužnost, ako je u Božjim očima pravedan, živjet će i ako je umro darujući svoj život iz ljubavi, mi ga smatramo ‘mučenikom’“.

Podsjetio je pri tome na riječi biskupa Radoša s nedavno proslavljenog Dana hrvatskih mučenika na Udbini: ‘Kad ljudi mržnjom ugase život pravedniku, Bog ga ponovno upali i stavi na svijećnjak tako visoko da ga ljudi više ne mogu ugasiti – nego naprotiv, svijetli svima u Crkvi, u kući, u obitelji.“

Nuncij je pojasnio da se ne smije izjednačavati mučenika za domovinu ili iz drugog plemenitog cilja s mučenikom vjere jer samo je onaj tko umre za Krista i radi Krista, s njegovom ljubavlju u srcu, kršćanski mučenik.

Naveo je i riječima pape Franje, izrečenima u propovijedi na misnom slavlju u Havani na Kubi, 20. rujna 2015.: ‘Veličina jednog naroda, veličina jedne nacije, veličina jedne osobe, uvijek se temelji na služenju braći koja su u potrebi (…) Draga braćo i sestre, tko ne živi da bi služio, nije potrebno ni da živi.’

„Samo onaj koji istinski služi, ispunjavajući svoju dužnost iz ljubavi, taj živi punim životom, pa čak i ako se osjeća beskorisnim, jer ne vjeruje da je učinio nešto posebno osim ispunjavanja svoje dužnosti, Gospodin će ga nagraditi i učiniti da zauvijek živi. Primite naše iskreno ‘hvala’ za vaše služenje i ‘oprostite’ ako sam zlorabio vaše strpljenje“, zaključio je nuncij Lingua.

Na kraju mise nazočnima se obratio predsjednik HBK nadbiskup Puljić.

„Priključujemo se vama, poštovani članovi Hrvatske vojske, policije i branitelja, kao pobožni hodočasnici na ovome zborovanju kako bismo skupa zahvalili dragoj Gospi za sve što nam je učinila pred brojnim izazovima minulih stoljeća posebice u danima nedavnog Domovinskog rata. Vjerujući u njezin zagovor nismo se predavali niti gubili nadu, okupljali smo se u crkvama i u skloništima, vapili smo i molili, vjerovali i nadali se. S krunicom u ruci i oko vrata borili smo se protiv zla, mržnje i uništavanja. Biskupi, svećenici, redovnice i redovnici, umjetnici i pjesnici, vojska i policija, političari i kulturni djelatnici, svatko je htio dati svoj obol miru i zaustavljanju rata. I othrvao se narod upravo zahvaljujući vjeri u Boga i u vlastite snage. Uz Marijinu pomoć, u znaku krunice, mi smo prepoznali pravu snagu i osvojili slobodu. Obranili smo se i preživjeli zahvaljujući čudu solidarnosti naših ljudi u domovini i naših zemljaka u inozemstvu kao i običnih ljudi i vjernika diljem domovine i Europe. Okupljeni danas u Nacionalnom Marijinom svetištu pitamo se što bi bila Crkva bez Marije? Bez Marije nade čovječanstva, bez Marije zore naše svagdanje ljudi bi tonuli u gluhoj noći. Marija nije izmišljena utjeha već stvarno darovana nada. Ona je zvijezda naše povijesti i ufanje naše budućnosti. Zbog toga rado hodočastimo u njezina svetišta gdje se pjeva i moli jer ovakve Marijine oaze duhovnosti i kad su suzama zalivene ozdravljaju dušu čovjeka i donose okrjepu i blagoslov“, rekao je nadbiskup Puljić zahvalivši biskupu Bogdanu uime članova Hrvatske biskupske konferencije i drugih nazočnih biskupa na pozivu da sudjeluju u zahvalnom hodočašću.

Na hodočašću su sudjelovali predstavnici državne vlasti ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, državni tajnici i pomoćnici, načelnik Glavnoga stožera, glavni ravnatelj policije, glavni vatrogasni zapovjednik Hrvatske vatrogasne zajednice, ravnatelj Civilne zaštite, vjernici pripadnici Hrvatske vojske, policije, branitelja, vatrogasaca, povijesnih postrojbi, njihove obitelji i mnogi drugi.

Zapovjednik 30. hodočašća u Mariju Bistricu je brigadni general Ivan Raos, a zamjenik zapovjednika glavni policijski savjetnik Josip Bukvić.