“Kako je lijepo moći vjerovati!” Ovaj opis iskustva vjere izrečen usklikom hrvatskoga teologa Antona Tamaruta, naslov je njegove nedavno objavljene knjige u izdanju Kršćanskoga kulturnog centra i Kršćanske sadašnjosti.

Kao poticajno štivo, donosimo ulomak iz knjige koji je na neki način u vezi s kršćanskom vjerom i nelagodom koje istodobno proživljavamo u uvjetovanim okolnostima, razlučujući bolje i jasnije ono što nas sputava od onoga što bismo slobodno trebali birati i živjeti. 

Kako je lijepo živjeti u prijateljstvu tijela i duše, u vedroj i tihoj simfoniji duhovne i tjelesne stvarnosti

Niti je samo tijelo niti je samo duša. Čovjek je i duša i tijelo, jedinstvo tih dviju stvarnosti. Pod dušom ovdje ne mislimo isključivo u religijskom smislu na nutarnje, neotuđivo i neponištivo središte osobe, na utemeljujući, osobni i osnovni, neotuđivi i neprenosivi odnos s transcendentalnim, s Bogom. Pod tim pojmom mislimo također na čovjekovu širu, složenu i slojevitu duhovnu i inteligibilnu stvarnost; na njegov duh, intelekt i psihu; na njegovo duhovno jastvo ili sebstvo. Pod tijelom pak mislimo na čovjekovu voluminoznu, vidljivu i mjerljivu (s)tvarnost: na sve što je vanjsko, vidljivo i opipljivo, na motoričke, biološke, kemijske i fiziološke procese, na svekolike funkcije i sposobnosti ljudskoga tjelesnog organizma. Imajući takvo shvaćanje tijela i duše pred očima, kažemo da je zdravlje prijateljstvo tijela i duše, vedra i tiha simfonija duhovnog i tjelesnog u čovjeku. Ono je dar koji nam je povjeren da o njemu brinemo, čuvamo ga i njegujemo.

Da bi se osjećao dobro, čovjek treba jednako voditi brigu o svom duševnom i tjelesnom zdravlju, mora odgovorno brinuti o svome tijelu, kao i o svojoj duši; s jednakom pažnjom treba hraniti i njegovati razum, kao i svoje osjećaje. Onaj tko živi samo srcem, u zapadnjačkom shvaćanju simbolom tjelesnosti, odnosno osjećajnosti, ili pak samo glavom, simbolom duhovnosti, odnosno misaonosti, živi polovičnim životom i polovica svijeta za njega ostaje nepoznanicom. Takva je osoba osuđena na polovicu svoje povijesti, na polovicu života.

Ako bismo se samo služili svojim tijelom i dušom, a ne bismo ih redovito i uredno hranili i održavali, takvo bi iskorištavanje vrlo brzo dovelo do tjelesne i duševne iscrpljenosti, odnosno bolesti. Ili ako bismo polagali pažnju samo na tijelo ili pak samo na dušu, opet bismo naškodili sebi samima, nerazdjeljivoj, jedincatoj i nerastavljivoj cjelini, jer je nemoguće zanemarujući jednu polovicu sebe drugom polovicom nadomjestiti i ostvariti potpuno zadovoljstvo. U tom bi slučaju nesporazumi s tijelom značili tugu za dušom, i obrnuto; patnja duše bila bi izraz bola za zapuštenim tijelom.

Kada se njeguje kult tijela i zanemaruje duša, duša se počinje povlačiti u sebe te sve više blijedi i slabi. Počinje se ponašati čudno i nepredvidivo i postupno stvara sve češće i veće nelagode i neugode tijelu. Slično se događa kada se sva pažnja posveti duši, a zanemari tijelo. I ono se postupno povlači u sebe i slabi. Počinje otkazivati poslušnost i sve više uvlači dušu u svoje nezadovoljstvo. Dušu i tijelo treba ravnomjerno njegovati, i to upravo iz neodoljive potrebe duše za tijelom, odnosno tijela za dušom. To zajedništvo života ne podnosi povlastice i nejednakost jedno naspram drugome, a raduje se i sa zahvalnošću uzvraća pravednost i jednakost. (…)

Može se reći da nam je uglavnom jasno kako se ispravno odnositi prema svome tijelu, kako ga čuvati i njegovati. U tome nam kroz medije pomažu savjetima i brojni tjelobrižnici, da upotrijebimo takav izraz kao pandan poznatom, ali doduše sve manje korištenom izrazu dušobrižnik. Zdrava i redovita ishrana temeljno je pravilo u čuvanju zdravlja i u kulturi jela. Uz nju svakako dobro pristaje i narodna doskočica: Pij malo – pij dobro, odnosno Jedi malo – jedi dobro!

Da bismo ugodili tijelu ne smijemo se prejesti ili napiti, a to će reći: ne smijemo jednim obrokom pokušati zadovoljiti cjelodnevne potrebe našeg organizma. (…)

Osim urednom i redovitom ishranom, tijelo treba čuvati i njegovati redovitim i svakodnevnim fizičkim aktivnostima, radom u vrtu, hodanjem, igrom, vježbanjem, istezanjem. Nemoguće je sačuvati dobru tjelesnu kondiciju bez redovite i svakodnevne tjelesne aktivnosti. (…)

Tijelu trebamo zahvaliti ne samo urednim i redovitim uzimanjem hrane i pića, nego također i redovitim i urednim spavanjem. (…)

Na kraju, premda i ne manje važan, u brigu i pažnju prema tijelu spada također post: djelomično ili potpuno suzdržavanje od hrane i pića ili drugih tjelesnih užitaka na određeno vrijeme (dnevni, tjedni, mjesečni, godišnji post). Koliko god da se post na prvi pogled činio kao kazna za tijelo, djelo koje prema tijelu baš i nije prijateljsko, povremeni je post tijelu vrlo važan i koristan za metaboličke procese i nutarnje čišćenje. Povezan s duhovnom dimenzijom, post predstavlja važan segment samodiscipline, vladanja i nadzora nad sobom te pomaže jačanju i obnavljanju duhovne i tjelesne otpornosti i izdržljivosti.

Dok nam je donekle jasno kako se može i treba hraniti i njegovati tijelo, dotle, barem se tako čini, nismo sigurni čime i kako hraniti i njegovati dušu. Treba li se uopće za nju posebno brinuti? Čini nam se da ona možda i ne treba takvu i toliku brigu kao tijelo, kao da je ona od početka mnogo samostalnija i neovisnija te funkcionira na principu samoodržanja. No to je samo privid. Jednako kao i tijelo, i duša nam je povjerena da se o njoj redovito i odgovorno brinemo, uredno je hranimo i brižljivo njegujemo. Kako?

Što je za tijelo pretilost, to su za dušu napetost i žurba; takvo je vrijeme duši kao žulj i omča. Čovjek se okovao rokovima, pa i spava na rogovima. Rokovi su kao rogovi; stalno bodu. To je čovjek koji nema vremena; on pati od hiperproduktivnosti i stalno sebi spočitava nedovoljnu učinkovitost. Opija se radom i uvijek mu se čini da su drugi od njega marljiviji i uspješniji. (…)

Do duševne pretilosti dolazi kada ljudi misle da sve i svašta moraju pročitati, sve čuti, na svemu i u svačemu sudjelovati, o svemu biti informirani i poučeni. Takvi moraju svaki dan ako ne pročitati, a ono barem prolistati sve dnevne novine i internetske portale, radijske i televizijske stanice. Oni imaju i svoje tjedne, mjesečne i godišnje porcije časopisa, knjiga, filmova. Uvijek su u zaostatku. Osim svoje struke, jasno je da moraju imati i opće znanje i kulturu. Uče vještinu brzoga čitanja i selektivnoga gledanja, ali ipak ni uz to ne uspijevaju uhvatiti korak s brzinskim trakama brojnih nakladnika, filmskih i inih producenata. (…)

Do duševne pretilosti obično dođe kada se prestane redovito i uredno uzimati duhovnu i duševnu hranu, moliti i meditirati nad duhovnim sadržajima, kada se naprosto prestane redovito čitati (i pisati), kad se učestalo propuštaju liturgijska (euharistijska) slavlja, susreti i razgovori s obitelji i prijateljima, kada se počnu omalovažavati duhovna i kulturna događanja; kada se, dakle, počne sustavno zanemarivati okolina i ne vodi se briga o potrebama svojih bližnjih, već se sva pažnja usmjeruje na sebe samoga, kad se postane samodostatnim, kad se pokušava iz samoga sebe zadovoljiti sve svoje potrebe, a to je nemoguće jer čovjek je prvenstveno biće koje živi od primanja dara (ili uzimanja darovanoga). Hrani se i svoj život obnavlja i jača mislima i osjećajima drugih dragih ljudi, obogaćuje ga, štiti i usmjeruje iskustvima i doživljajima različitih osoba. (…)

Koliko je važno uživati u ukusnoj tjelesnoj hrani, polako je i umjereno uzimati, postupno je i temeljito sažvakati (usitniti), nije ništa manje važno uživati u ukusnoj duhovnoj hrani, u lijepim mislima i slikama; polako ih i umjereno uzimati, postupno i temeljito raslojiti i usvojiti. Kultura brze hrane kojoj danas svjedočimo dakako da ne pogoduje zdravlju tijela, kao što ni tehnika brzog čitanja, a još manje kultura lakih i opskurnih sadržaja ne ide na ruku zdravlju duše. Sve više svjedočimo razdvajanju i otuđenju duše od tijela. Duševne i tjelesne patnje sve su glasnije, a na dnu njihova trpljenja kriju se vrlo slični uzroci jer oboje djeluje po vrlo sličnim zakonitostima. I baš zbog toga danas još više treba zagovarati intimnu povezanost i prijateljstvo duše i tijela. U tom se jedinstvu nazire lijek mnogim, ne samo osobnim, nego i društvenim patnjama. 

Anton Tamarut

Kako je lijepo moći vjerovati

Uz ovo i druga poticajna štiva iz velike riznice izdanja Kršćanske sadašnjosti, svakidašnji poticaj potražiti se može i na društvenim mrežama.