To putovanje za njega nije tek fizički izazov, nego osobno i duhovno vraćanje korijenima. Letnica zauzima posebno mjesto u njegovu identitetu jer ondje su isprepleteni njegovo djetinjstvo, obiteljska povijest i snažna vjerska povezanost.

Upravo je svetište Majke Božje Letničke središnja točka njegova hodočasničkog puta.

„Tamo sam rođen. Za vrijeme rata smo izbjegli u Hrvatsku dok sam bio dijete, ali Letnica je ostala u meni. Prvo me veže crkva i vjera u Boga. Ta crkva ima ogromno značenje za nas jer je upravo ondje Majka Terezija osjetila poziv da postane časna“, ispričao je Matić u programu HKR-a.

Iako je želja za ovim hodočašćem u njemu tinjala godinama, tek prošle godine uspio ju je ostvariti. Financijske okolnosti dugo su ga sputavale, no dodatni poticaj dao mu je primjer starijeg hodočasnika – Vinka Darojkovića – koji je istu rutu prošao u 71. godini.

Ovog puta ne ide sam, pridružuju mu se još dvoje hodočasnika, a poziv je otvoren svima koji žele hodati barem jednu dionicu.

Mene pokreće vjera. Hodanje mi daje vrijeme za molitvu – samo hodaš i moliš. Pozivam ljude da nam se priključe makar na jedan dan. Ne moraju cijeli put, jedan dan je dovoljan.

Kreću na Čistu srijedu – 18. veljače – iz Đulovca. Prvi dan hoda očekuje ih ruta od 21 kilometra ne potezu Đulovac – Daruvar.

Prve dionice su priprema za napornije etape koje slijede, a svaki dan hoda posvećen je određenoj molitvenoj nakani. 

Kako izgleda ruta?

Nastavljaju preko Pakraca, Lipika, Okučana i Nove Gradiške, gdje prelaze granicu i ulaze u Bosnu i Hercegovinu. Put ih dalje vodi kroz Laktaše, Banja Luku, Jajce i Tomislavgrad, uz planirani posjet Međugorje.

Posebna dionica vodi ih rutom prema Dubrovniku, gradu iz kojeg potječu Hrvati s Kosova, gdje ih očekuje i susret s biskupom – događaj koji doživljavaju kao veliku čast.

Put zatim nastavljaju kroz Crnu Goru: Herceg Novi, Budva i Bar, sve do graničnog prijelaza kod Skadra, gdje će odati počast hrvatskim mučenicima pokopanima na tom području.

Nakon toga nastavljaju prema Đakovici, ulaze na Kosovo, prolaze kroz Janjevo, a završna etapa vodi ih do Letnice – njihova konačnog odredišta i cilja hodočašća.

Plan je stići oko Cvjetnice, no iskustvo ga uči da hodočašće uvijek ima vlastitu dinamiku. Ove godine imaju logističku pratnju, što će im lakše omogućiti sudjelovanje na nedjeljnim misama.

Ruksak na leđa i hodaj – tako je bilo lani. Sada imamo vozilo u pratnji pa možemo stati, otići na misu i vratiti se na mjesto gdje smo prekinuli hod. To nam puno znači.

Dnevno planiraju prelaziti između 30 i 40 kilometara, uz prosjek od gotovo 39 kilometara. Tijelo se, kaže, s vremenom prilagodi, ali pravi izazovi nisu samo fizički.

Prošlogodišnje iskustvo pamti po snažnim kušnjama – od bolova i iscrpljenosti do neugodnih susreta i neočekivanih situacija.

„Đavao ne želi da idemo za Bogom i pokušava nas zaustaviti. Najteži dan kad su noge već bile uništene, tada su krenule i najgore uvrede na društvenim mrežama.

Ali bilo je i znakova pomoći – ostali smo bez hrane i vode, a jedini auto koji je prošao imao je burek i piće za nas. Čovjek kaže: ‘Bog me poslao vama.’“

Put je, kod Gornjeg Vakufa, donio i susret s vukom koji ih je samo mirno promatrao.

No vrhunac dolazi na samom kraju, pri dolasku u Letnicu.

Zadnjih dvanaest kilometara imam osjećaj da ne hodam nego letim. Kad ugledamo tornjeve crkve, suze same idu. Kad stanemo pred tablu Letnice – na svim fotografijama vide se naše suze.