Četrdeset osmogodišnja Marijana Petra Šebelić Prigorka je, živi u Zagrebu te je supruga i majka šestero djece (21, 17, 16, 13, 10 i 6 godina). U razgovoru za HKM rekla je kako je dugo bila s djecom kod kuće te je razmišljala što bi mogla raditi kad oni malo porastu. “Htjela sam im biti tu, prisutna i pri ruci, a da u isto vrijeme budem korisna i da nešto zaradim”, rekla je.

“Gleč kaj sem ti naheklala”

Marijani je ručni rad blizak odmalena. “Heklala je moja baka i otkad znam za sebe, gledala sam kako nastaju razni tabletići i stolnjaci od tankog pamučnog konca bijele boje ili bež tj. ‘drap’ – kako je to moja baka tad zvala.

Baka je imala pet sestara i u posjet se uvijek nosio ručni rad, pažljivo umotan u bijeli „pak-papir“, uz svečano odmotavanje i najavu: ‘Gleč kaj sem ti naheklala.’ – na što je nastalo opće divljenje i traženje mustre. Pa, tko onda ne bi poželio isto tako nešto lijepo napraviti?”, prisjetila se naša sugovornica.

Ipak, Marijana je najprije naučila plesti i to još u nižim razredima osnovne škole, zatim vesti, a tek onda heklati neke jednostavnije stvari, poput odjeće za lutke i šalova. “Mustre su bile iz velike tetine knjige o ručnim radovima, s privlačnim ružičastim tvrdim koricama”, rekla je.

Za naše čitatelje koji nisu toliko upoznati s heklanjem moramo objasniti kako su mustre ogledni primjerak vašeg budućeg rada odnosno pisane upute prema kojima ga radite.

Obitelj Šebelić / Foto: Privatna arhiva

Na pitanje hekla li koje njezino dijete, Marijana je rekla kako njezina djeca za sada još ne znaju heklati, iako je bilo više pokušaja učenja. “Druga su sad vremena i drugi su dječji interesi”, kaže.

Druga su sad vremena i drugi su dječji interesi.

Dodala je kako je u njezino vrijeme u školi postojao predmet na kojem se učilo vesti. “Mislim da bi bilo jako dobro da se to opet uvede, kao i neki ozbiljniji predmet na kojem će svako dijete naučiti pripremiti nekoliko jednostavnih obroka, koji će mu osigurati preživljavanje. Isto tako, bilo bi dobro da nauče neke osnove funkcioniranja kućanstva. Moje tri najstarije kćeri sad već znaju kako bi preživjele i kako bi brinule o mlađima, da se meni nešto dogodi.”

Marijana nam je otkrila kako je u nekoliko navrata zbog zdravstvenih razloga morala strogo mirovati te je počela heklati kako bi si skratila vrijeme. “A onda je prijateljica zaželjela krsnu košuljicu i svijeću za krštenje svoje kćeri, pa su kasnije nastale neke heklane torbice i razne sitnice, a onda sam išla na jednu radionicu na kojoj sam naučila napraviti 3D zvečku, jer su mi se jako sviđale heklane igračke.”

Ručnim radom protiv stresa

Marijana kaže kako je heklanje jedna stvaralačka vještina koja se uči i usavršava uz jako puno rada, strpljenja, mašte i fine motorike. “Rekla bih – idealna aktivnost za introverta kao što sam ja. Oduvijek sam voljela odlutati mislima, otići u neki ‘svoj svijet’, i u tim trenucima je uvijek nešto nastajalo. Ili poezija ili proza ili neki ručni rad koji bih onda poklonila”, rekla je.

Oduvijek sam voljela odlutati mislima, otići u neki ‘svoj svijet’, i u tim trenucima je uvijek nešto nastajalo.

Objasnila nam je i što je ono što ručnom radu daje posebnu dimenziju i vrijednost: “Ono što ručnom radu daje jednu posebnu stvaralačku i doživljajnu vrijednost jest ljubav koja je u njega utkana; posebno ljubav prema osobi koja će ga dobiti, a onda i zadovoljstvo koje obje osjetimo – i osoba koja tu umjetninu prima i ja koja sam ju izradila. To mi daje poseban ‘vjetar u leđa’, jer znam da je moj rad vrijedan i da ljudima puno znači.”

Ono što ručnom radu daje jednu posebnu stvaralačku i doživljajnu vrijednost jest ljubav koja je u njega utkana…

Moglo bi se reći da heklanje pripada nekom drugom vremenu, ali baš zato ono bi moglo biti upravo ono što nam danas treba. Marijana kaže kako je u današnje vrijeme sve na klik, instant, na dohvat ruke, u paketu s dostavom – po mogućnosti sad i odmah. S heklanjem nije tako. Za izradu jednog unikatnog heklanog predmeta potrebno je vrijeme, znanje, vještina, mir i koncentracija.

Sv. Elizabeta Zaharijina / Foto: Privatna arhiva

“Ako želite pobjeći od svakodnevnog stresa, uzmite u ruke ručni rad, bilo koji, i stvarajte. Vidjet ćete kako ti ritmični pokreti donose mir, a pred vašim očima nastaje nešto novo, što možda niste ni sanjali da će tako lijepo ispasti. Kad završite i vidite što ste stvorili, preplavi vas radost i zahvalnost što se baš vi to napravili. To vam je idealan trenutak za molitvu zahvale Bogu na zdravim rukama, očima, talentu, volji i želji za radom Njemu na slavu”, poručuje.

To vam je idealan trenutak za molitvu zahvale Bogu na zdravim rukama, očima, talentu, volji i želji za radom Njemu na slavu.

Od zebre do Gospe

Pitali smo našu sugovornicu kako je došla na ideju heklanja upravo svetaca. “Kad sam došla s radionice na kojoj sam naheklala svoju prvu zvečku zebru, sjela sam, pogledala u nju i pomislila: ‘Kaj bum ja sad heklala zebre?’

Današnja djeca imaju sve. Zebre super hekla moja učiteljica s radionice – tko ih želi, neka ih naruči kod nje. Što današnjoj djeci nedostaje?”, pitala se Marijana i naposlijetku dosjetila – igračka sveca zaštitnika.

“Neka od prvih dana života imaju svog sveca u obliku igračke kao mazilicu, nek se s njim upoznaju, nek im postane najdraža igračka. Kao što sad imaju nekog plišanog medvjedića, zeku, lavića, zebru za tješilicu, zašto ne bi imali Gospicu, sv. Antu, sv. Petra, sv. Josipa, sv. Anu…”

Gospa Lurdska / Foto: Privatna arhiva

Tako je nastala prva zvečka Gospa. Fotografiravši je i podijelivši je na društvenim mrežama, istog trena javila joj se jedna mama želeći takvu unikatnu zvečku za svoju bebu koja se još nije ni rodila. “Sljedeća je Gospa otišla na jedno krštenje, nakon kojeg je nastala doslovno lavina u mom inboxu – svi su htjeli razne heklane svece!”, prisjetila se Marijana početaka svog obrta i rekla kako su narudžbe stizale i u gluho doba noći: “Bilo ih je toliko da ih nisam uopće stizala naheklati i od tada ih uvijek ima. Tako je nastao i Paulum.”

Danas Marijana može reći da je napravila više od osamdeset različitih svetaca, a sve zahvaljujući maštovitim željama naručitelja.

Bl. Alojzije Stepinac / Foto: Privatna arhiva

Marijana izrađuje heklane lutke i samostojeće heklane kipiće u dvije veličine – manja je od 15 do 17 cm, a veća je iznad 18 cm – ovisno o detaljima (neke imaju krunu pa su više, neke nemaju pa su niže). “Nekad napravim red dva više ili manje i odmah je i visina drugačija. Zato su svi unikati”, rekla je.

Zvečke su manje, oko 14-15cm, imaju glavu i dršku te obilježja sveca u manjem obliku.

Zvečke / Foto: Privatna arhiva

Dio raznolikog asortimana su i heklane desetice s malom Gospom i heklane vezice za dudu s još manjom Gospom, “tako da si ih dječica mogu držati u ručici dok se umiruju”.

U ponudi su i heklane krsne košuljice te razni setovi Paulum proizvoda prigodnih za krštenje, npr. krsna košuljica, heklani svetac, vezica za dudu ili desetica, ovoisno o željama kupaca.

Kompletić za krštenje / Foto: Privatna arhiva

Jaslice / Foto: Privatna arhiva

Posebno mjesto među Marijaninim projektima zauzimaju unikatne jaslice, ali za koje, kako kaže, ne voli primati narudžbe budući da zahtjevaju puno posla koji u današnje vrijeme nije moguće naplatiti.

Proces izrade sveca zahtjeva puno vremena, rada i truda. Budući da je svaki svetac poseban, Marijana mu posvećuje i posebnu pažnju. “Prvo proučim što ima o tom svecu napisano, njegov život, po čemu je poseban, s kojim se detaljima prikazuje u umjetnosti i zašto, a posebno volim pogledati ikone. Onda odlučujem koje ću boje koristiti i kako ću ga izvesti u heklanom trodimenzionalnom obliku”, rekla je i objasnila kako izrada lutke traje većinom po dva radna dana. Jedan dan izrađuje samu lutku na način da najprije napravi potrebne dijelove koje zatim spaja. Drugi dan izrade rezerviran je za oblačenje lutke i dodavanje detalja.

Paulum proizvodi rađeni su od 100% pamučnog konca i antialergijskog punila za igračke hrvatske proizvodnje dok su zlatni i srebrni detalji rađeni od konca za zlatovez.

Sveci kao najbolji “frendovi”

“Svetac zaštitnik, po kojemu smo dobili ime, koji nas je ‘uzeo pod zaštitu’ od rođenja, trebao bi nam biti najbolji prijatelj”, ističe Marijana.

Osim što bi nam trebali biti prijatelji, kaže Marijana, sveci nam daju i primjer kako trebamo živjeti. “Bez obzira što su živjeli prije tisućljeće ili dva, one osnovne vrijednosti su uvijek na cijeni i mislim da od svog sveca možemo puno toga naučiti, a ne samo izmoliti.”

Najbitnije od svega je da nas određeni svetac upućuje na nasljedovanje Krista, na djela milosrđa, čitanje Božje riječi i sakramentalni život jer sveci su upravo tako živjeli.

Istaknula je: “Najbitnije od svega je da nas određeni svetac upućuje na nasljedovanje Krista, na djela milosrđa, čitanje Božje riječi i sakramentalni život jer sveci su upravo tako živjeli. Ima li boljeg uzora u životu?”

Sv. Rita / Foto: Privatna arhiva

Sugovornica nam je posvjedočila kako cijela njezina obitelj njeguje sakramentalni život. “Moja djeca su od svojih prvih dana života u crkvi – čim sam mogla stajati, nekih desetak dana nakon poroda”, rekla je.

Moja djeca su od svojih prvih dana života u crkvi – čim sam mogla stajati, nekih desetak dana nakon poroda.

Svih šestero djece para Šebelić nosi ime nekog od svetaca s kojima su i vrlo povezani. Paulina je dobila ime po sv. Pavlu i sv. Paulinu Nolanskom.

“Marija Elena je izmoljena na Mariji Bistrici i zato je prvo ime dobila po Majci Božjoj Bistričkoj, a drugo ime po sv. Jeleni Križarici”, podijelila je Marijana.

Svete zaštitnice Katarine su sv. Katarina Aleksandrijska i sv. Katarina Sijenska.

“Nakon nje smo čekali jednog malog Petra, koji je imao tešku srčanu anomaliju i nije preživio trudnoću. Sad je on naš mali zagovornik kod Gospodina”, rekla je Marijana i dodala: “Onda sam molila 15 Brigitinih molitava i u toj godini je i začeta i rođena Brigita. Njoj zbilja treba jedna zaštitnica mističarka, kakva je bila sv. Brigita Švedska.”

Sad je on naš mali zagovornik kod Gospodina.

Nakon Brigite došao je Ivan Pavao, koji, kako nam kaže njegova majka, jako voli svoga svetog Papu, a ima i njegovu lutkicu, koja je već bila posvuda. “Imao ju je kraj sebe na krevetu, pod jastukom, pod krevetom, u igračkama, u pranju, svašta je taj preživio i još je čitav.”

Sv. Antun Padovanski / Foto: Privatna arhiva

Najmlađi sin u obitelji Šebelić je Josip, a izmoljen, pogađate, od sv. Josipa, rođen je na sami početak srijede – u 00:53h. “Sv. Josip mu je najbolji ‘frend’. Kad je bio manji, jako puno se igrao da ‘popravlja’ kao sveti Josip, pa je alata bilo po cijeloj kući; raznih čekića, odvijača, čavala i vijaka. Kad je počeo čekićem raditi rupe po zidovima i kad je razmontirao ventilator i dijelove pobacao kroz prozor, mama je samo pokupila sav alat i pospremila u podrum. Nema više!”, prisjetila se Marijana samo jedne od brojnih anegdota.

Sv. Josip mu je najbolji ‘frend’.

Kaže kako je Josip sada u fazi kad ga jako zanimaju crkvena zvona, kako se ona izrađuju i kako funkcioniraju. Osim toga igra se i da je svećenik i da slavi svetu misu, a u pomanjkanju liturgijskog ruha, oblači se u bijele stolnjake.

“Josip još čeka da nađem vremena za njegovog sveca, ali ima malog Isusa koji je isto prošao putanju Ivekovog Pape – na krevetu, pod jastukom, pod krevetom, u igračkama, u vešmašini pa opet pod jastukom. Malo je spljošten, ali još uvijek najdraži”, rekla je.

Dodaje kako je Josip najveća obiteljska maza te se često uspavljivao u majčinu naručju dok je ona heklala svece.

Marijana i sin Josip / Foto: Privatna arhiva

Marijana kaže kako, osim svetaca po kojima smo dobili ime, tijekom života nam se mogu dogoditi neke životne situacije u kojima se možemo povezati baš s nekim određenim svecem. Može nas inspirirati neki detalj iz njegovog života i počnemo mu se moliti.

“Rođena sam u Petrovoj na Petrovo, ali sam po rođenju dobila ime Marijana. Kad sam se krstila, s 13 godina, dodala sam ime Petra. Trebam li reći da znam biti tvrdoglava i nagla kao sv. Petar?”, rekla je.

Tijekom života susrela se s više svetaca koji su joj u određenom trenutku bili zanimljivi. Bili su tu sv. Franjo, sv. Klara, sv. Ivan Pavao II., sv. Josemaria Escriva, “ali najviše sam se povezala sa sv. Josipom”.

Sv. Josip / Foto: Privatna arhiva

Posvjedočila je kako je prije osam godina počela moliti tridesetodnevnu pobožnost sv. Josipu i “nema te nakane koja nije bila uslišana, onako kako je bilo u skladu sa Božjom voljom”.

“Tako smo dobili malog Josipa, veći auto sa sedam sjedala, riješili stambeno pitanje, a na poseban način bih izdvojila jedno čudo s krovom.
Kad su odlučili preseliti u kuću gdje sada žive, trebali su urediti potkrovlje.

Sigurna sam da je to jedno od čuda sv. Josipa.

“Krov je bio star i trebalo ga je promijeniti. Molila sam tridesetodnevnicu na tu nakanu, jer je trebalo posložiti financije i naći majstore. Krov je bio gotov oko blagdana sv. Josipa 2020. godine”, rekla je Marijana i dodala kako je tri dana kasnije bio je prvi zagrebački potres te da krov nije bio obnovljen, sigurno bi bilo štete. “Ovako se ni milimetar nije pomaknuo, sve je sačuvano. Sigurna sam da je to jedno od čuda sv. Josipa.”

Maleni za malene

Marijana je svojim obrtom spojila svoje dvije velike ljubavi – ljubav prema ručnom radu i ljubav prema Bogu. Na pitanje na koji način su vjera i odnos s Bogom utjecali na njezin privatni, ali i poslovni život odgovorila je: “Bog je kao zrak, bez njega ne možemo živjeti. Sve što radim, radim s Bogom i za Boga. On je centar mog života. Sve ostalo dođe i prođe, a On je uvijek tu.”

Sve što radim, radim s Bogom i za Boga.

Rekla je kako bez Boga ne ide ni u novi dan, ni u sljedeći projekt: “Sve što bez Boga počnem i mislim da mogu sama, to propadne.”

Sv. Veronika / Foto: Privatna arhiva

Marijanin obrt je također jedan plod molitve. “S obzirom da sam redoviti trajni klanjatelj na Jordanovcu, tamo, pred Presvetim je došla snažna želja da ovaj hobi pretvorim u posao”, ispričala nam je.

“Tad sam bila u intenzivnijoj molitvi Presvetom Srcu Isusovu, koje je jedina prava, istinska Ljubav. Baš sam osjećala bliskost s Njim. I u molitvi mi dođe… nisu to bile riječi koje bih čula, nego kao da sam u duhu ‘vidjela’ puno male djece s  heklanim svecima u rukama, sa velikim svecima oko njih kao u krugu koji ih štiti”, podijelila je s nama Marijana poticaj koji joj je došao u molitvi.

Želim da budeš malena.

Čitajući jedno razmatranje u kojem je Isus govorio sv. Margareti Mariji Alacoque, pojavila se u njoj jedna spoznaja; odzvonio je u njoj jedan unutarnji glas: „Želim da budeš ‘malena’. I sveci su bili ‘maleni’. A ti ćeš ih davati malenima.“

Tako je Marijana odlučila svoj obrt nazvati Paulum što na latinskom znači maleni.

Uzdanje u Božju pomoć drži je na površini

Ni u Marijaninu životu izazova ne manjka, a kaže kako je Božja podrška tu svakodnevno: “Koliko god izazovno bilo raditi od kuće i imati na oku sve što se kod kuće događa, uzdam se u Božju pomoć i to me drži na površini.”

Suočivši se ove godine i s nekoliko hospitalizacija djeteta, Marijana je heklala posvuda – u čekaonicama, u autu dok muž vozi i u javnom prijevozu. “Heklam gdje god se nađem”, kaže Marijana objašnjavajući kako to može činiti u početnoj fazi, prije spajanja lutke, “ali kad radim detalje, trebam biti zaista koncentrirana, jer ako pogriješim jedan milimetar, mene to bode u oči”.

Foto: Privatna arhiva

Zbog Marijaninog perfekcionizma, ljudi čekaju. Rekla je: “Ne volim dati nekom u ruke heklanca s kojim nisam zadovoljna. Radije to ne bih naplatila. Napomena mojim klijentima koji već imaju heklance: ako treba bilo što popraviti, javite mi se.”

Radite za Boga!

Marijana poručuje mladim poduzetnicima da je svaki početak  težak, pa tako i početak poslovanja obrta. Troškovi su jako visoki i nije lako svaki mjesec za njih zaraditi. “Ali kad radite za Boga, sve se u nekom trenutku otvori. Netko napravi narudžbu točno u iznosu vaših trškova. Netko drugi točno u iznosu tvojih režija. Naravno, dođu i nepredviđeni izdaci, moraš svaki dan u bolnicu djetetu, nešto se pokvari u kući i sl.

Ali treba ostati ustrajan, vjerovati Bogu, moliti i raditi. Ja napravim što ja mogu, a Bog doda ono što ja ne mogu”, rekla je i podsjetila na svetopisamske retke: “Jer onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ (Iz 40,31), te „S Bogom svojim preskačem zidine!“ ( Ps 18,30b)

Ja napravim što ja mogu, a Bog doda ono što ja ne mogu.

Naglasila je kako je njoj osobno vjetar u leđa dala udruga katoličkih poduzetnica „Poduzetništvo s povjerenjem“ unutar koje je imala priliku sudjelovati na sajmovima, konferencijama i duhovnim obnovama, a “uskoro će naš ženski dio (Catholic Cro women) dobiti pojačanje u muškom obliku (Catholic Cro men)”.

“Baš je dobro biti dio jedne ovakve priče gdje se držimo zajedno i svi skupa se držimo najčvršće za Isusa, jer s Njim je sve lakše. On nam je sve”, poručila je Marijana za kraj.

Kako biste vidjeli više Marijaninog rada, posjetite njezinu web-stranicu paulum.hr ili Instagram profil.