Približavaju se izbori. Već je samo po sebi jasno da ta činjenica izaziva nervozu u mnogih javnih, posebice političkih, djelatnika, a to je, uistinu, dosta dobar štof i za medije. Oni, naime, žive od proizvodnje vijesti koje često preprodaju kao napetosti, sukobe i senzacije, a pojedini političari daju im više nego dovoljno povoda i poticaja. U taj koloplet kao po nekom receptu redovito se uvlači i Crkva. Stoga sam svojevremeno javno bio pledirao da se, ako već moraju, naši biskupi kao i BK u cjelini, o pitanjima izbora izjasne ne u izbornoj godini već načelno i mnogo prije. Jer štogod da reknu i kako god da formuliraju svoje priopćenje ili izjave – sve će biti rastezano prema političkoj agendi koju već pojedine stranke i lobiji imaju. U svakom slučaju – već je počelo.

Što je gotovo redovito u fokusu političkih (politikantskih?) bavljenja Crkvom u predizborno vrijeme? Prije svega to je – što iz lijevog spektra redovito povuku kao „krunsko“ pitanje – vjeronauk u školama. Zatim su na redu ugovori između Svete Stolice i RH u cjelini ili djelomično i, naravno, financiranje Crkve iz Državnog proračuna. Ističu se „privilegiji“ Crkve na čemu se žele steći politički poeni, barem onih glasova koji su tradicionalno naklonjen ljevici (ako ona još postoji?), a pritom se koriste neprimjerene sintagme poput, primjerice objede, da Crkva parazitira na račun građana.

No, ni desni političari nisu baš nevini. I oni imaju neke svoje načine da se „umile“ Crkvi, odnosno da pokažu kako su oni za nju, kako je štite, pomažu i kako joj pripadaju pa slijede naslikavanja, donacije i tome slično. Već smo mogli steći prilično iskustvo da bismo bili naivni i ljutili se na jedne, a bespogovorno hvalili druge. I jedna i druga strana voljela bi manipulirati Crkvom. U tu se svrhu obilno služe medijima, odnosno mediji se, već prema svojoj vlasničkoj strukturi i političkim agendama, svrstavaju na neku od strana – uglavnom je to, kad su mediji u pitanju, uvjetno nazvana ljevica – pa se često upravo u izbornim godinama crkveni ljudi nađu u metežu. Ostati istinoljubiv i neovisan više je no evanđeoski postulat baš u takvim okolnostima.

Riječ je, naime, o tome da je trebalo urediti naslovnike onih kojima Država vraća oduzetu imovinu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Budući da su, primjerice, nestali ili su bili dokinuti i ugašeni neki naslovnici kao što su bratovštine i druge pravne osobe poput katoličkih izdavača, a da su neki promijenili i ime, sada Crkva treba odrediti komu treba vratiti tu imovinu.

U nas je već počela predizborna nervoza; barem se to tako može zaključiti prema sve učestalijim akcijama oporbe, ali i po sve brojnijim otvaranjima cesta, industrijskih pogona, mostova ili nabrajanjima uspjeha vladajućih. Sve u svemu: predizborna matrica se ponavlja. Je li bila sretna okolnost da se baš 14. prosinca prošle 2023. godine potpiše Sporazum o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, ostaje otvoreno pitanje. No, on je potpisan i odmah su se te teme uhvatili mediji. Tako Nacional svoj tekst naslovljuje „Privilegirani predizborni sporazum Malenice i Kutleše otvara pitanje povrata židovske imovine otete u NDH“[1]. Autor ili uredništvo vrlo tendenciozno upliću Židove u naslov kao da su zaboravili da je činjenica potpisivanja međudržavnih ugovora između Svete Stolice i RH zapravo bila povod da sve vjerske zajednice, pa tako i ona židovska, urede svoje odnose s državom. A znamo kakvu su larmu dizali kad su potpisani ti ugovori. Mnogi vike nizašto, rekao bi mudri Shakespeare! Riječ je, naime, o tome da je trebalo urediti naslovnike onih kojima Država vraća oduzetu imovinu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Budući da su, primjerice, nestali ili su bili dokinuti i ugašeni neki naslovnici kao što su bratovštine i druge pravne osobe poput katoličkih izdavača, a da su neki promijenili i ime, sada Crkva treba odrediti komu treba vratiti tu imovinu. Eto, to je taj privilegij, najkraće rečeno. Nije sporno da Država treba i želi vratiti imovinu Crkvi, no ona katkad ne zna komu vratiti ono što je nekad pripadalo sada nepoznatoj pravnoj osobi Katoličke crkve. I zbog čega bi tu bila zakinuta židovska zajednica? Ona ima sve instrumente kao i KC pa neka izvoli pregovarati!

Kad smo se obratili Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine s pitanjem znaju li što je sve vraćeno Crkvi i koliko još eventualno treba vratiti dobili smo sljedeći odgovor: „Poštovani, vezano na Vaš upit o vraćenoj imovini Katoličkoj crkvi koja je oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine odgovaramo u nastavku. Postupci povrata imovine Katoličke crkve oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vode se u prvom stupnju kod Županija, a kao drugostupanjsko tijelo nadležno je Ministarstvo pravosuđa i uprave. Slijedom navedenog, Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine ne raspolaže podacima o vrijednosti imovine koja je pravnim osobama Katoličke crkve oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kao niti koliko je te imovine temeljem Zakona o naknadi oduzete imovine za vrijeme komunističke vladavine vraćeno pravnim osobama Katoličke crkve.“

Iz glasnogovorništva HBK dobili smo sličnu obavijest: „Hrvatska biskupska konferencija ne raspolaže podatkom o ukupnom broju nasilno oduzete imovine Katoličkoj Crkvi u vrijeme komunističke vladavine, niti koliko je te imovine vraćeno od osamostaljenja Republike Hrvatske. Naime, svaka pravna osoba Katoličke Crkve, među kojima su pojedine župe, nad/biskupije te muške i ženske redovničke zajednice, vodi pojedinačne postupke za povrat svoje nasilno oduzete imovine pred nadležnim državnim tijelima.“

Zastupnica GLAS-a predlaže da Sabor donese zaključke kojima zadužuje Vladu da krene u pregovore o izmjenama sva četiri ugovora Hrvatske sa Svetom Stolicom.

Da bi se to pitanje, u kojem još uvijek postoje brojna potraživanja sa strane Katoličke crkve, ali i cijeli niz nižih razina koje o tome neuralgičnom pitanju trebaju donositi odluke, potpisan je gore spomenuti Sporazum. On naprosto želi biti pomoć u vraćanju pravde. Nitko tu nije diskriminiran nego, ako se išta pomakne ovim Sporazumom, bit će i ti koji su sada možda u status quo stanju, u situaciji da i sami mognu nešto pokrenuti. Uostalom, nije li tako bilo i s potpisivanjem ugovora između Svete Stolice i RH?

Međutim, vjeronauk u školama i tzv. Vatikanski ugovori stalno svrbe, posebice lijeve, političare. Tako je ta tema redovito na ustima zastupnici GLAS-a Anki Mrak Taritaš. Ona od vremena do vremena tu temu perpetuira i postavlja u pitanje njihovu opravdanost, ako ne baš u cijelosti, a ono u detaljima. Rasprava o reviziji ugovora sa Svetom Stolicom prvi put je u Saboru bila 2019. godine kada ju je također pokrenuo GLAS. Na svoje je Mrak Taritaš došla i kad je 29. studenoga 2023., nakon što je trideset zastupnika podržalo njezinu inicijativu da se u Saboru raspravlja o reviziji tih ugovora, ta tema morala doći na red[2]. Zastupnica GLAS-a predlaže da Sabor donese zaključke kojima zadužuje Vladu da krene u pregovore o izmjenama sva četiri ugovora Hrvatske sa Svetom Stolicom.

Problem je, smatra, što je jedna strana – u ovom slučaju Hrvatska – ugovorima preuzela na sebe „sve i svašta“, a druga strana – Sveta Stolica – nema nijedne obaveze. Ne postoji nikakav reciprocitet prava i obaveza. Ukratko, riječ je o popisu privilegija jedne vjerske zajednice i to treba promijeniti. Zastupnica GLAS-a smatra da su se i gospodarski i društveni uvjeti uvelike promijenili od prije 27, odnosno 25 godina, kada su ugovori potpisani. Ona (i oni) problem vidi u tome što je došlo do promjena u samoj Hrvatskoj te je broj vjernika prema popisu stanovništva pao na 79% (naravno nije se uvažila činjenica da je popis bio konfuzan te da su se mnogi zbunili prvim pitanjem o tome jesu li kršćani te da u kasnijem pitanju jesu li katolici naprosto nisu više odgovarali ili ako su odgovorili komisija je uvažila prvi odgovor, što je na koncu priznao i sam Državni zavod za statistiku) pa bi trebalo revidirati sva četiri ugovora. Tako je u Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture najsporniji dio o nastavi katoličkog vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama te predškolskim ustanovama, prenosi faktograf.hr njihov stav i nastavlja.

„’Vjeronauk ne smije biti u školama, nego ga treba vratiti u crkve’, smatra Mrak-Taritaš. U suprotnom, riječ je o kršenju ustavnih sloboda građana, pluralnih načela građanskog društva i načela odvojenosti crkve i države. Jedna od posljedica takvog ugovora je neravnopravan položaj djece koja ne idu na vjeronauk, jer nemaju alternativni predmet.“ Taj argument je na vrlo klimavim nogama jer se navode nekakve ustavne slobode koje nitko ne dovodi u pitanje, a da se Ministarstvo i same škole trebaju pobrinuti za alternativnu nastavu, to je valjda i vrapcima na granama poznato. Taj rigidni sekularizam, na brzaka preinačen iz prijašnjih uvjerenja,  previđa stečevine europske i zapadne civilizacije i ne želi vidjeti da je vjeronauk u školama naprosto činjenica koju ima većina zapadnih zemalja u svojim zakonodavstvima i praksama. Njih, međutim, jako zabrinjava što vjeroučitelji dobivaju plaću iz državnog proračuna. Vjeroučitelji bar nešto rade pa zato i trebaju biti plaćeni, za razliku od onih koji u vjeroučiteljima vide problem, a upitno je što rade, ali dobivaju tri puta veće plaće od njih! Ta gospoda zaboravljaju činjenicu da je Crkva = narod. A taj narod je najvećom većinom katolički i taj narod plaća i škole i saborske zastupnike pa zar bi onda bilo upitno da pomaže i sam sebi u nekim crkvenim ustanovama i crkvenim službama?

Problematično im je i to što vjeroučitelji u javnim školama dobivaju mandat od biskupa, bez mogućnosti utjecaja nadležnih državnih institucija. Taj argument proizlazi iz uvjerenja da su „nadležne državne institucije“ te koje bi trebale imati arbitrarnu ulogu da, bez struke, određuju tko će, primjerice, pjevati u zboru, igrati za nogometnu reprezentaciju… Istovremeno, tvrde oni, vjeroučitelji plaću dobivaju od države a ona u njihovom izboru ne može sudjelovati. Zagovara se, dakle, državni intervencionizam. Je li po srijedi relikt komunizma ili prosvjetljenog apsolutizma? Manje je važno, no potvrđuje nevjerojatnu aroganciju i isključivost tih naših sekularista. Tvrde da država novcem svih poreznih obveznika financira i udžbenike za katolički vjeronauk, što je notorna izmišljotina. Iz proračuna je, eto, izdašno financiran i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i njegove podružnice u Đakovu, Makarskoj, Rijeci i Splitu, što su opet notorna nepoznavanja činjenica. A zaboravljaju ta gospoda tko nam je osnovao prve gimnazije i prva sveučilišta i koja je uloga u tome bila Katoličkoga bogoslovnog fakulteta… Crkvi je ostavljena mogućnost da osniva i druge fakultete i institute bez ograničenja njihovog broja koje bi, također, trebala financirati država, prenosi faktograf.hr. Dobro bi bilo da se malo informiraju bilo gdje na Zapadu.

Za riječ o tome pitanju javljaju se mnogi. Tako Marko Vučetić na portalu tris.com.hr[3] pod naslovom „Crkva je od civilne udruge postala zaštićeni sveti entitet koji od društva uzima ali mu ne polaže račune gdje novac troši“. Nemam namjere polemizirati s dotičnim gospodinom jer je većina njegovih tvrdnji rezultat dojma, a manje potkrijepljena činjenicama, no prema nekim informacijama nije Crkva bila baš tako uskogrudna prema obitelji Vučetić, uključujući i samoga Marka, budući da nekolicina njih radi u crkvenim ustanovama.[4]

Kako Crkva može parazitirati na račun građana kad je više od 80% njih vjernika katolika koji plaćaju poreze? Dakle, oni plaćaju da bi od toga svi, pa i oni sami kao vjernici, imali koristi. Ili je samo po sebi razumljivo da ti građani-vjernici trebaju financirati i stranke koje ih ne podnose?

Crkvene se ustanove, kada je u pitanju financiranje iz Državnog proračuna, financiraju iz raznih ustanova i nitko ni iz Države i nadležnih ministarstava koje sam kontaktirao ni iz Crkve ne zna sveukupnu točnu sumu koja se isplaćuje Crkvi. Istina je da ono što se iz Ministarstva financija uplaćuje na račun HBK za uzdržavanje klera, za gradnju i obnovu sakralnih objekata i za karitativni rad HBK jednom godišnje tome ministarstvu podnosi izvještaj. Prema podacima objavljenima u Narodnim novinama iz Ministarstva financija na račun HBK je u 2022. godini isplaćeno 45.472,694,41 €, u izvršenju za 2023. godinu naznačeno je 47.423.608 €, a za 2024. godinu naznačena je svota od 51.369.120 €. Za dosadašnje izvršenje proračuna redovito su jednom godišnje davana izvješća nadležnome Ministarstvu. Iz drugih izvora, bilo da je riječ o Ministarstvu znanosti, Ministarstvu obrane, Ministarstvu kulture ili Ministarstvu zdravstva na jednome mjestu ne postoje podaci i kome god smo se obratili dobivali smo općenite i jedva upotrebljive odgovore.

Na kraju valjalo bi se zapitati: Kako Crkva može parazitirati na račun građana kad je više od 80% njih vjernika katolika koji plaćaju poreze? Dakle, oni plaćaju da bi od toga svi, pa i oni sami kao vjernici, imali koristi. Ili je samo po sebi razumljivo da ti građani-vjernici trebaju financirati i stranke koje ih ne podnose? Zašto se, primjerice, isto pravilo koje se sa strane pojedinih stranaka zahtijeva za financiranje Crkve ne postavi i za njih: Gospodo, neka vas financiraju vaši članovi! Zašto bi jedni kriteriji trebali vrijediti za stranke – jer da su one društveno korisne?!? – a drugo za Crkvu i njezino djelovanje (jer ono, eto, nije korisno! Ma nemojte, molim vas!). Pravo je, dakle, pitanje, parazitiraju li, primjerice, stranke na račun građana? Treba nam odmjerenosti i staloženog i neostrašćenog argumentiranja, a ne ideologizirane isključivosti i vulgarnoga vokabulara kakve gledamo od Predsjednika do većine stranaka i nepodnošljivih njihovih „rasprava“ u nekad časnome Hrvatskome saboru. Nisu li upravo aktualni zastupnici taj časni Dom pretvorili u „špilju razbojničku“, od čijih „rasprava“ bi trebalo zaštiti djecu i mlade, ali i sve čestite uši?“

Ugovore koji su sklopljeni između Republike Hrvatske i Svete Stolice ne treba poimati i cijeniti štetnima za druge vjerske zajednice. Naprotiv, oni u konačnici mogu služiti kao primjer za pripadnike drugih vjerskih zajednica

Povijest je pokazala i dokazala da je Crkva u našem narodu uvijek bila stabilizirajući čimbenik i u najtežim povijesnim trenucima. Nije li Crkva bila ta koja je tijekom svih stoljeća ovome narodu značila onaj duhovni i moralni oslonac na kojem se gradilo i narodnosno zajedništvo? Čemu onda njezino korisno djelovanje stalno dovoditi u pitanje? Stoga bi na kraju valjalo podsjetiti na riječi koje je 12. svibnja 2022. godine u Hrvatskome saboru na proslavi 25. obljetnice potpisivanja Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske izrekao državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin:

„Kao što znate, pravni i diplomatski odnosi između Hrvata i Svete Stolice povijesno su uspostavljeni već tijekom 7. stoljeća, odnosno od samog dolaska Hrvata na ove prostore. Oni su se razvijali u različitim razdobljima, u različitim kontekstima i teritorijalno-političkim okvirima, pa ih je nemoguće okarakterizirati i razumjeti samo s jednog gledišta. No, bez obzira na ove evidentne povijesne i konceptualne varijabilnosti, moguće je izdvojiti stalne značajke tih odnosa, odnosno njihov neprekinuti tijek kroz stoljeća (čak i pod različitim oblicima totalitarizma), a to su iskrenost, međusobna posvećenost i funkcionalnost, međusobno razumijevanje, ali prije svega – a to želim posebno istaknuti u ovoj svečanoj prigodi 25. obljetnice stupanja na snagu međunarodnih ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice – povezanost Hrvata i Petrove Crkve…

Bilo bi pogrešno misliti da su se u prošlosti sporazumi sklapali samo zato što su države bile kršćanske: Sveta Stolica je uvijek s vladarima i vladama, pa i nekatoličkim ili nekršćanskim, nastojala pregovarati o konkretnim uvjetima života Crkve

Ugovore koji su sklopljeni između Republike Hrvatske i Svete Stolice ne treba poimati i cijeniti štetnima za druge vjerske zajednice. Naprotiv, oni u konačnici mogu služiti kao primjer za pripadnike drugih vjerskih zajednica, primjerice za prihvaćanje identičnog modela i kriterija financiranja vjeronauka u državnim školama te analognu primjenu koncepta koji se u Katoličkoj Crkvi naziva ‘kanonski mandat’, za priznavanje u pravnom poretku Republike Hrvatske građanskih učinaka životnih zajednica koje su uređene državnim Obiteljskim zakonom i sklopljene po pravilima vjerske zajednice i pred njezinim svećenikom, za pravila o povratu imovine oduzete za vrijeme totalitarnih režima, i tako dalje. Ugovori između Republike Hrvatske i Svete Stolice razlikuju se od ovih analognih aranžmana na državnopravnoj razini isključivo stoga što imaju status međunarodnog prava, a ne zbog svog pravnog sadržaja. A budući da je Republika Hrvatska država u kojoj se građani većinski izjašnjavaju katolicima, normativni obuhvat ugovora sa Svetom Stolicom u odnosu na one na koji se oni odnose i broj obuhvaćenih pravnih pitanja bit će širi, ali ne zato što ti ugovori uvode drukčija pravno relevantna pitanja …

Bilo bi pogrešno misliti da su se u prošlosti sporazumi sklapali samo zato što su države bile kršćanske: Sveta Stolica je uvijek s vladarima i vladama, pa i nekatoličkim ili nekršćanskim, nastojala pregovarati o konkretnim uvjetima života Crkve. Čak i tijekom stoljetnih stalnih mijena u europskoj povijesti, prilikom crkvenog raskola i tijekom Reformacije, Sveta Stolica je nastojala uspostaviti najbolje moguće odnose s civilnim vlastima zemalja, bez obzira je li se ili nije radilo o katoličkim zemljama.

Stoga se danas, kao i u prošlosti, sporazumi između Svete Stolice i država pokazuju korisnima za reguliranje života Crkve i za osiguravanje njezine neovisnosti usprkos željama vladara i vlada da se miješaju u život i organizaciju Katoličke Crkve. Čak i u kontekstu društava koja su duboko povezana s katoličanstvom, pokazalo se nužno uspostaviti pravila da bi se spriječila iskušenja civilnih vlasti da se upliću u poslove Crkve i obrnuto.“

[1] https://www.nacional.hr/privilegirani-predizborni-sporazum-malenice-i-kutlese-otvara-pitanje-povrata-zidovske-imovine-otete-u-ndh/ Tom se tematikom bave i ostali mediji prepisujući jedni od drugih. Tako Slobodna Dalmacija donosi naslov „Novi Sporazum između Hrvatske i Crkve kanonsko pravo postaje važnije od zakona RH. Sve je obavijeno velom šutnje“. A gotovo identičan tekst i čak isti naslov teksta prenose i drugi portali: https://faktograf.hr/2024/01/29/novim-sporazumom-drzave-i-crkve-kanonsko-pravo-postaje-vaznije-od-zakona/;  https://www.monitor.hr/novim-sporazumom-drzave-i-crkve-kanonsko-pravo-postaje-vaznije-od-zakona/ ; https://slobodnadalmacija.hr/tag/novi-ugovor-s-crkvom

[2] https://faktograf.hr/2023/11/29/sabor-ponovno-raspravlja-o-reviziji-vatikanskih-ugovora/ Članovi sljedećih stranaka podržali su GLAS te zastupnici Centra i SSIP-a i iz klubova SDP-a, Možemo!, HSS-a i Radničke fronte, IDS-a te Fokusa i Reformista

[3] https://tris.com.hr/2024/01/crkva-je-od-civilne-udruge-postala-zasticeni-sveti-entitet-koji-od-drustva-uzima-ali-mu-ne-polaze-racune-gdje-novac-trosi/

[4] https://www.znet.hr/2021/05/27/marko-vucetic-covjek-s-tisucu-lica-sest-stranaka-tri-ideologije-i-bez-domovine/

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.