Rođen je 21. srpnja 1927. u Preku, od oca Ive Mašine i majke Marije rođene Gregov. Ubijen u zatvoru Stara Gradiška, 20. studenog 1961. godine, gdje je i pokopan. Posmrtni ostatci preneseni su mu u Preko 24. srpnja 1998. i sahranjeni na Školjiću pored franjevačkog samostana.

Na rodnoj kući 1999. postavljena mu je spomen-ploča na kojoj piše:

Bakljonoša hrvatske državotvornosti i slobode. … Preku na ponos, Hrvatskoj na slavu.

Bio je čovjek iznimne nadarenosti, vrhunski intelektualac i kršćanski mislilac, borac za slobodu ljudske misli, za slobodu Hrvatske.

Nakon gimnazije u Dubrovniku i Zadru, studirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegov profesor akademik Jaroslav Šidak ga je smatrao svojim nasljednikom na katedri povijesti. Dana 28. lipnja 1954. uhićen je s grupom studenata koji su položili vijenac na grob dr. Ante Starčevića.

Mučenik za ideale

Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 18 mjeseci, koju je odslužio u logoru Stara Gradiška. Prigodom istrage bio je maltretiran i zatvoren 4 mjeseca u samici na Zrinjevcu. Tri puta je bio uhićen i premlaćen. Bio je vedre naravi i svakoga je hrabrio.

Pred Božić 1954. piše pismo majci iz tamnice:

„Draga moja majčice! Pišem ti radosno pismo pred Božić. Ne plači što me nema da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu napravio sam veliki, zlatni bor i jaslice za Maloga Isusa… Zvone sva zvona u mojim tkivima, duša je moja raspjevani slavuj u grmu. Hvala Ti, majčice, za taj osjećaj koji nadvisuje sve osjećaje. Hvala Tebi i Milosti!“

Pred Uskrs 1960. svojima iz zatvora u Okružnom sudu na Zrinjevcu u Zagrebu piše:

„Mili moji!

Čini mi se da je danas Veliki četvrtak, a možda i nije, možda se varam. Eto, tako ti je kad je čovjek bez ‘pravog kalendara’, a uskrsni blagdan je nekako mušićav pa se ravna po mjesecu umjesto po suncu. Ali sutra ću znati: ako je Veliki petak, onda se neće čuti zvona s katedrale čija zvonjava svaki dan tako nadmoćno svladava ove jadne željezne rešetke, čiji sonorni glas ispunjava svaki kutak i ove ‘sobe’ kao miris tamjana, kao balzam mira. Željezo je željezo. Zvono s katedrale i rešetke na prozoru. I dok zvono raspjevano raste i biva sve veće, gledam kako se sušičava rešetka danom sve više suši.

Tri je dana Isus Krist mrtav ležao u grobu, a treći dan je uskrsnuo. Zato svako jutro otkad su zaredali ovi vedri dani, proljetni dani, zavirim kroz rešetke u sunce što pobjedonosno sja na plavom vedrom nebu, smijem mu se i velim mu:

Dobar dan, Gospodine, izvolite, uđite u ovu sobu, svejedno, može i kroz rešetke: Tko vas može zadržati kad ste Vi, gospodine, Sunce?

I ono uđe u širokim slapovima, u rijekama svjetla u moj mali stan, koji tako, naravno, nije i ne može biti ono što ljudi obično nazivaju ‘zatvor’. I tako se Sunce i ja raspričamo, a ono me usput (što je meni vrlo smiješno) tetoši po glavi i ruke stavlja na moja ramena.

Zagrljeni tako, ja i moje Sunce, pjevat ćemo u uskrsno jutro psalam uskrsnuću: ‘Uskrsnuh i s Tobom sam, Aleluja! Divne se očitava mudrost Tvoja, Aleluja!’

Sad mi pada na pamet kako će tek u tom času izgledati bijedno ova moja rešetka na prozoru kad sunce i zvonjava uskrslih zvona u trijumfu uđe kroz njene otvore, pa mi biva sve više žao moje siromašne rešetke. Zato, kad ju gledam ovako sa stola (a vani je mrak jer je večera već prošla), mislim: ne stidi se, rešetkice, što si rešetka, ne suši se, samo čvrsto stoj. I ti vršiš svoju dužnost pa je vrši pošteno i vjerno.

Treba, rešetkice, da zajedno slavimo mudrost Božju, da skupa sa suncem slavimo ono križno drvo na vrhu Golgote i veliki kamen što je pokrivao Njegov grob. Samo je, naime, po križu došlo spasenje i samo po grobu uskrsnuće!“

Želim čestit i sretan Uskrs svima u kući!

Vaš Ivo