'Bio sam uz njega. Popio je kavu, popio je vodu i malo se mrštio - gledao je lijevo, desno. I kaže on meni: ‘Ajde uzmi štolu pa ćeš me ispovijediti i pomazati.’ Joj, meni su se noge ukočile. Pitam se pa tko sam ja da ispovijedam jednog kardinala. Ali s druge strane svećeniku je to dužnost. Ja sam to prihvatio, malo s tremom, i točno po redu: najprije ispovijed, sveta pričest, jer pokraj njegove sobe je bila njegova kapela, i pričestio sam ga. ‘Tu su ti sveta ulja. Daj ti meni bolesničko pomazanje!’ mons. Juraj Jerneić
Uz kardinala Franju Kuharića posljednjeg jutra ovozemnog života bio je monsinjor Juraj Jerneić, ravnatelj Doma za umirovljene svećenike na Kaptolu u Zagrebu koji je kardinalu u mirovini bio osloncem.
“Puno puta sam pomislio na onu prvu večeru po mom dolasku na Kaptol. Ja mu nisam mogao u lice reći da sam došao da mu budem potpora. Jer, ako nadbiskup s tajnikom bilo kuda ode nema muške osobe u kući, i nije dobro starcu maknuti svaki oslonac, a to mu nisam mogao u lice reći. Ja sam bio ekonom nadbiskupskog dvora, i kao ekonomu, svaka potreba kuće je bila moja briga. Ali ono što sam na prvom susretu sa nadbiskupom Bozanićem čuo bilo je da ću se pobrinuti i za kardinala Kuharića. Nije se tih dana ništa osjećalo, nit se je tužio posebno. On je imao svoj ritam života, nikad zakasnio, uvijek obučen u reverendi. I došlo je to jutro. Ja sam u susjednoj prostoriji kraj postelje imao telefon. Inače ga koji put nisam čuo, ali tada, to je bilo četiri sata i koja minuta, ujutro. Pozvonio je i ja sam na drugo ili treće zvonjenje već bio kod telefona.
‘Čuj možeš doći malo k meni.’
Za čas sam se obukao koliko je potrebno i došao sam gore.
‘Čuj, varira mi tlak. Zvao sam doktora Beusa pa mi je rekao da popijem malo kave, nezgodno mi je buditi časne. Je l’ bi ti mogao skuhati kavu? Bez šećera!’
Rekao sam mu: ‘Uzoriti, nema problema, bez šećera’ i otišao sam u kuhinju. Kavu znam skuhati. Donio sam mu šalicu. Rekao mu je doktor, šalicu – ne više. I dva deci vode nek’ popije. I sad kao da želi da mu potvrdim da je to čaša od deci i pol, pa onda će dvije čaše popiti, ne pune, tako da budu dva deci, da bude točno jer želi posluhnuti liječnika. I ja sam sad bio uz njega. Popio je on tu kavu, popio je vodu i malo se mrštio – gledao je lijevo, desno. I kaže on meni:
‘Ajde uzmi štolu pa ćeš me ispovijediti i pomazati.’
Joj, meni su se noge ukočile. Pitam se pa tko sam ja da ispovijedam jednog kardinala. Ali s druge strane svećeniku je to dužnost. Ja sam to prihvatio, malo s tremom, i točno po redu: najprije ispovijed, sveta pričest, jer pokraj njegove sobe je bila njegova kapela, i pričestio sam ga. ‘Tu su ti sveta ulja. Daj ti meni bolesničko pomazanje!’ Ni jednom misli nisam pomislio da bi se nešto moglo dogoditi. Ima malo problem s tlakom i to je ta želja ispovjediti se, pričestiti i primiti bolesničko pomazanje. Pa dobro, to može svaki bolesnik. I on se još jedanput javio doktoru Beusu. Doktor mu je rekao da će doći k njemu. To je sad moglo biti četiri i dvadest i koja minuta. I rekao je doktoru da će se on pospremiti u postelju, a ja idem u dvorište otvoriti kolna, ulazna vrata da kad doktor Beus dođe može ući u dvorište. Usput budim i časne sestre jer ne mogu dolje ostaviti kuću otvorenu. I spustim se, otključam, časne dobijem na noge. Jedna od časnih sestara će biti dolje uz ulazna vrata u Dvor. I sad se ja mogu vratiti kardinalu u sobu reći da mi očekujemo liječnika, da je sve pripremljeno. Kad ono, ja uđem u njegovu spavaću sobu, on se zavukao u postelju i čujem samo zadnje uzdahe. I ja zovem: ‘Uzoriti, uzoriti!’ Ništa više. Onda sam išao probuditi nadbiskupa Bozanića. Bili smo tako iznenađeni.
I došao je doktor Beus i zna točno kako stvar ide, kako zori i mora dozorjeti. Ništa nije krivo krenula, rekao bih ni sat u postelji zbog bolesti, starosti, slabosti. S nogu, pri punoj svijesti, pripremljen sto i više posto jer je na sve mislio i oporukom. Uredio kome, kada, kako, zašto. Opomenuo nas je svojim mislima iz oporuke, mnoge od nas. A ja se osjećam onako nekako povlašten da sam imao prilike zadnji biti s njim, zadnji ga vidjeti, čuti, zadnji s njim razgovarati.
I mislim da on, zapravo, sa mnom jako često putuje jer jako često pomislim na njega. Pogotovo, a to vam moram ispričati, došao je neki kardinal, ja se sada ne sjećam koji, i on će njega odvesti u Krašić da vidi sobu gdje je preminuo blaženi Alojzije. Sad si zamislite mene, svećenika opće prakse, vozim dva kardinala. Oni, da im bude lakše razgovarati, sjedili su obojica otraga. I došli smo u Krašić, to se pogledalo, oni su talijanski razgovarali, nisam Bog zna što razumio, ali dobro. I sad kaže kardinal Kuharić: ‘Znaš kaj, idemo prek Žumberka.’ Ja znam da postoji Žumberak, ali to što on meni sada kaže, kud se to ide. ‘Samo ti vozi, ja ti budem sve rekel.’ Moj Bože! Zima je bila, snijega i inja je bilo. Prekrasni vidici gore na tom Žumberku. Nikako doći. Prvo što vozim u nepoznato, ja ne znam kud ću van izaći a bilo mi je neugodno pitati: ‘A kamo ćemo mi izaći van?’ Evo tom rutom ja već jedanaest godina putujem na svoj Žumberak jer sada imam gore župu. Tada sam prvi put tom trasom prošao. To je mogla biti 2001. U Zagrebu nije bilo snijega niti zime ali na Žumberku ga je bilo. Mi smo gore imali nešto prelijepo za vidjeti po onom žumberačkom snijegu. Ja sam to tek sve skupa spojio otkad evo ovih zadnjih jedanaest godina putujem gore i uvijek si pomislim kako smo između Budinjaka i Gornje Vasi prolazili kroz jedan tunel. Gore nekakva sumaglica, sve oko nas bijelo, a iza mene dvojica kardinala. A mislim da jedan od njih, ovaj moj kojemu sam bio prijatelj, putuje sa mnom još uvijek.”
Kardinal Franjo Kuharić preminuo je 11. ožujka 2002. godine. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali. O Njegovom pogrebu svjedoči otac Mato Miloš, karmelićanin. i umirovljeni biskup Juraj Jezerinac.
“Kada je umro i kada mu je tijelo bilo ispred katedrale na onoj svečanoj misi, nikad to neću zaboraviti, onaj narod i čitala se njegova oporuka u kojoj je pisalo: ‘Dok se bude čitao ovaj testament ja ću već biti u onostranosti. Ja sam zato živio i pripremao se za trenutak susreta s nebeskim ocem. Znate, njegovo tijelo mrtvo leži u sanduku, a on nam progovara ‘ja sam se pripremao za ovaj trenutak, ja sam već u onostranosti’. Pa kako je to divno. On je živio za to. I svaki put kad dođem na grob blaženog kardinala Stepinca, uvijek idem moliti tamo gdje je slika kardinala Kuharića za zagovor za naš hrvatski narod u domovini i po svijetu, a osobito mu kažem ‘I u mojoj Bačkoj koju si tako volio.’ Kod kardinala Kuharića se dogodilo da se ‘ljubav ljubavlju vraća!’ On je jedan dobri sveti Duh među nama.
Sprovoda kardinala Franje Kuharića prisjetio se i biskup u miru Juraj Jezerinac.
“U nastavku svoje oporuke moli svoju zagrebačku duhovnu obitelj, Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu vjeru, vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. Zašto sam spomenuo njegovu oporuku? Iz nje se može iščitati veličina, na oko fizički malog i krhkog čovjeka, u kojem se nalazi veliki duhovni velikan, koga se može usporediti u veličini duha, s vjernosti Bogu i crkvi, pobožnosti prema Euharistiji i Djevici kao i neiskvarenom domoljublju s kardinalom Stepincem. Upravo će on, uz cijenu života i smrti, obraniti od svih neistina koje su nametnute, blaženog kardinala Stepinca. Prvi je proglašen blaženim, a nadamo se uskoro i svetim, a drugi, njegov najveći branitelj, nalazi se na tom putu. Narod se moli i jednom i drugom. Ako narod moli na grobu Stepinca i na grobu kardinala Franje Kuharića to znači da je na djelu Božja stvar. Kad je kardinal Stepinac vodio hodočašće Hrvata u Svetu zemlju 1939. godine rekao je tada kardinal Pellegrinetti da Hrvati imaju puno svetaca, ali da ih ne znaju otkriti. Nadam se da se neće ta riječ kardinala Pellegrinettija ispuniti kad je riječ o kardinalu Kuhariću, već ćemo kao Crkva u Hrvata znati objaviti njegov svetački lik Općoj Crkvi.”
Deset godina nakon smrti pokrenut je postupak za njegovom beatifikacijom. Iščekujući taj dan monsinjor Juraj Jerneić prisjeća se susreta sa svetima.
“Neke fotografije koje imam u svojoj sobi svjedoče da sam se ja rukovao i sa svecima. Došao je papa Ivan Pavao II. Ja sam bio ekonom Nadbiskupskog dvora. Na ulazu u Nadbiskupski dvor smo se rukovali svi mi, da tako kažem služinčad. A onda ovo – ako mi se još to ostvari. Sad imam razloga moliti i živjeti.
Želio bih doživjeti taj dan. Mi taj radosni događaj možemo i izmoliti. Bio je jedno svjetlo koje je zasvijetlilo hrvatskom narodu jer nije pobjegao s ratišta, makar nije ratovao ni s puškom ni s bombom. Nije bio vojni strateg, ali da je obišao tolike ranjene svećenike, da je obišao porušene crkve, da je želio biti utjeha tom prognanom narodu po izbjegličkim centrima, to da. I neka, kao svećenik je dužan obrisati suzu i dati ruku da se ljudi pridignu. I njegove riječi su zapamtili dobronamjerni i ponavljali: ‘Ako je netko tebi… ti pa njegovo čuvaj…’ Uvijek mi je drago kad to iskoriste da bi okarakterizirali kardinala Kuharića. Nadam se, moguće je i želio bih da ja to doživim. Ako ne, neću od Njega morati bježati kad ja dođem tamo gdje je On.
Možemo reći da smo ga izgubili. Ja ne bih tako rekao. Mi smo ga zapravo imali, dobili i predali jer želio je ići u Očev dom. A Nijemci za katedralu kažu ‘Dom’. Pa on je i ovdje u Očevom domu, tijelo njegovo, a Duša je sigurno na nebesima!”
Dragi naš oče Kardinale, za svaku dobru riječ, molitvu, žrtvu, za svaki osmijeh, podršku i obrisanu suzu od srca hvala! U prostranstvima Vječne ljubavi zagovaraj nas i Domovinu kod nebeskog Oca kojem si ponizno služio u vjeri, nadi i ljubavi.