Projekcija i razgovor bit će upriličeni 21. ožujka, a cilj ovog događaja je podizanje svijesti o osobama sa sindromom Down i njihovoj ulozi u društvu.

Film “Lijepo mi je s tobom”, znaš portret je dviju sestara, Mije i Eve, koji je nastajao kroz 10 godina. Mia je vesela, otvorena, ima Down sindrom, ne mari previše za modu i voli ljude. Eva je kamerom bilježila druženja s Mijom kako bi pokušala razumjeti njihov odnos, nadići međusobne razlike i zbližiti se sa sestrom.

Film će biti dostupan za besplatno gledanje putem Vimeo platforme tijekom nedjelje 21. ožujka sve do 28. ožujka, no predlaže se gledanje filma u nedjelju 21. ožujka s početkom u 20 sati. Razgovor s autoricom filma, Evom Kraljević, održat će se nakon projekcije, odnosno u 21 sat putem aplikacije Zoom. Odgovarajući na različita pitanja Kraljević će otkriti detalje u vezi s idejom filma kao i njegovim nastankom.

Kako bi se nazočilo razgovoru potrebno se prijaviti putem prijavnog obrasca.

Spomenimo kako je film nagrađivan na ZagrebDox 2015. HT nagradom publike, na Sarajevo Film Festivalu 2015. nagradom EDN Talent Grant te na Liburnia Film Festivalu također 2015. nagradom publike.

Ovom prilikom prenosimo dio intervjua s Evom Kraljević. Cjeloviti intervju možete pročitati na portalu mimladi.hr putem sljedećeg linka.

U jednom trenutku odlučili ste kamerom bilježiti trenutke s Mijom. Kako i kada je došlo do te ideje?

Do ideje je došlo na ranim godinama dramske akademije na kojoj sam studirala filmsko snimanje. Mia mi je uvijek bila komična i duhovita i voljela sam zapisivati njene zezancije što je onda preraslo u zabilježavanje slikom, kroz kameru. Istodobno, na nekoj podsvjesnoj razini, morala sam ispričati našu, svoju priču i ta me potreba zapravo proganjala dosta dugo dok na kraju nisam počela razmišljati o filmu.

Koja je glavna poruka filma koju ste željeli prenijeti?

Ne znam, po reakcijama publike čini se da je poruka puno, ja svakako nisam svake bila svjesna kada sam film radila. Primarna poruka je bila pokazati da naš život s Mijom nije turoban kao što su ljudi najčešće mislili i posljedično tome nas sažalijevali – užasno me to nerviralo i imala sam potrebu pokazati veselu stranu naše svakodnevice. Toliko sam bila opsjednuta time da pokažem humor i ljepotu našeg suživota, koje je zaista bilo puno, da sam se zapravo – sama pred sobom – bojala otvoriti i onoj teškoj strani našeg odnosa. Naprosto sam podsvjesno odbijala percipirati taj aspekt našeg odnosa. Ta neka svijest se zapravo počela pojavljivati, otvarati tek nakon sto je film završen, kad je krenuo u svoj samostalni život.

Film ste krenuli snimati prije 16 godina. Mislite li da se otad promijenila društvena percepcija o osobama s Downovim sindromom?

Ne znam, ne mogu govoriti o društvu, ali sigurna sam da je naš film pomogao u tome da ljudi koji ga gledaju izlaze iz kina s novim iskustvom i promijenjenim stajalištima, nadam se i predrasudama.

Mislite li da su te osobe valjano integrirane u društvo? Što nam možete reći s obzirom na iskustvo vaše sestre Mije? Biste li posebno izdvojili neku situaciju, događaj?

Nisu. Poslodavci i dalje većinom nisu otvoreni prema zapošljavanju osoba s drugačijim fizičkim/mentalnim potrebama, gradovi i dalje mahom nisu prilagođeni kretanju osoba u kolicima, zastupljenost osoba s drugačijim potrebama u strukturama vlasti i dalje je gotovo nikakva – od tuda sve kreće.