Obitelji koje su sudjelovale s područja Zagreba, Dalmacije, Splita te BiH stigle su u petak u popodnevnim satima i smjestile se u hotelu Issa u gradu Visu. Program je započeo svetom misom, večerom i zajedničkim susretom koji se, kao i svi zajednički susreti održavao u prekrasno uređenom Hrvatskom domu u gradu. Tu prvu večer, bračni par Robert i Maja Dumančić ispričali su nam svoj životni put i misiju koju osjećaju prema oživljavanju svetišta Gospe od Velog Sela.

Predviđena kišna prognoza promijenjena je dječjom zagovornom molitvom, tako da je idealno suho i poluoblačno vrijeme poslužilo u subotu ujutro za planirano pješačko hodočašće prema Gospinom svetištu u Velom selu. Gospodin Robert Dumančić predvodio je kolonu od dvjestotinjak hodočasnika utabanim planinarskim putem prema vrhu brda na kojem se nalazi ovo, od starina poznato, ali pomalo zaboravljeno Gospino svetište.

Divno je bilo gledati Božje davanje u prekrasnoj prirodi otoka, mora, neba i boja, ali je još ljepše bilo vidjeti cijele obitelji kako hodaju i mole. Dirljivi su bili prizori malih beba koje su očevi ili djedovi nosili na ramenima, neke čak i u kolicima ili mališane koji ustrajno koračaju i razgovaraju o Isusu i Mariji, majke koje hrabre i okupljaju svoje ‘ptiće’ i očeve koji uskaču tamo gdje treba.

Bio je to napor, ali i žrtva koji se usjeca duboko u sjećanje čovjeka.

Bila je to najbolja škola kako se nemoguće može učiniti moguće s vjerom. I kako žrtva uvijek ostavlja radost i puninu u srcu. I kako nikad ne treba računati samo na vlastite snage, jer tamo gdje ne možemo mi, može Bog. Nakon otprilike dvosatnog hoda stiglo se pred svetište, malo okrijepilo i nakon toga je okupljenima don Toni Aviani ispričao o povijesti Visa i ovog mjesta.

Gospa je Majka i Kraljica Hrvata, to dokazuje i ovim svetištem, ovom oazom ljubavi i mira, koja je uistinu dana nama na spasenje i posvećenje.

Svetište Gospe od Velog Sela nas je sve dotaklo svojom ljepotom koja je ostala vidljivi dokaz vjere naših starih. Svako srce primilo je neku posebnu milost. Moje je, sasvim čudesno, nakon pričesti, samo iskreno zavapilo u prepoznavanju: „Majko! Majko!“

Subotnje popodne je proletjelo u predavanju don Josipa Mužića i svjedočanstvu bračnog para Vice i Mirele Batarelo te druženju.

Nedjelja, okupana suncem, za osmoricu muževa i jednu ženu, započela je već u pet sati, jer su tada ponovno krenuli prema Gospinom svetištu u molitvi krunice kako već više od 500 dana čine svaki dan odlazeći na molitvu na Brdo ukazanja u Međugorju. Tako su se svetište Gospe od Velog Sela i svetište Gospe Kraljice Mira u Međugorju, preko „kruničara“ spojili u Duhu.

Misa je bila u župnoj crkvi u Visu. Povratak u realnost nakon ovakvih milosnih dana uvijek je težak. Tek nova snaga, uspomene, nova poznanstva i susreti, isti svjetonazor okupljenih koji nas sve ohrabruje da na svojim životnim mjestima budemo „kućne crkve“ pokazuju plodonosnost prošlih dana. I naravno ostaje radost i nada u novi susret na Visu koji nam je svima ostao u srcu kao jedan biser čija se vrijednost tek treba otkriti.