O hrvatskom glazbeniku, muzikologu, skladatelju i pedagogu Albi Vidakoviću njegov kolega na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, profesor Svetoga pisma ali i glazbenik dr. fra Bonaventura Duda na njegovu sprovodu u Subotici, 22. travnja 1964. je rekao:

„Smrću ovog velikog sina hrvatskog naroda katolička Crkva u Hrvata izgubila je mnogo. Izgubili smo darovitog i plodnog umjetnika; visoko-kvalificiranog i sjajnog profesora i pedagoga; svestrano izgrađenu, svu Bogu poklonjenu svećeničku ličnost, a u Crkvi Božjoj divovskog radnika koji je sav svoj talent, svu svoju inteligenciju, svu snagu svog duha i ustrajnost svoje marljivosti – da, sebe svega! – uloži i utroši za stvar Božju u našoj domovini“.

A njegov kolega i prvi nasljednik u vodstvu Instituta za crkvenu glazbu, pri KBF-u u Zagrebu, mo. fra Anđelko Milanović (1913.-1990.), 1989. godine, je rekao:

„Prije 25 godina, u ranim satima 18. travnja 1964. godine, neumoljiva je smrt iz naše sredine prerano uzela hrvatskog glazbenika, muzikologa, skladatelja, reproduktivnog umjetnika, profesora Albu Vidakovića, svećenika. Volio je svoj narod; svoj životni poziv je ozbiljno shvaćao; svjestan svog talenta, poslovičnim zanosom, ustrajnom i marljivom odgovornošću žrtvovao se za unapređenje crkvene glazbene umjetnosti kod nas. Bunjevac rodom, najbolje i najplodnije godine svoje glazbene djelatnosti proveo je u Zagrebu, plodove umjetničkog nadahnuća posvetio je hrvatskom narodu a posebno svečanoj katoličkoj liturgiji: svetoj misi… Vidakovićevo najznačajnije djelo u povijesti Crkve u Hrvata jest osnivanje Instituta za crkvenu glazbu u Zagrebu. Temeljito je proučio upute i smjernice Svete Stolice, iskoristio programe i praksu drugih sličnih ustanova, a posebno Papinskog instituta za crkvenu glazbu u Rimu, oko sebe okupio požrtvovne i dobronamjerne stručnjake u crkvenoj glazbi te 25. rujna 1963. godine otvorio Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu u prisutnosti delegata BKJ i Bogoslovnog fakulteta.“

Orgulje / Foto: Pexels

Naš muzikolog i povjesničar glazbe akademik Josip Andreis (1909.-1982.) o njemu piše: „Albe je bio pronicav, neumoran i marljiv, pun znanstvene znatiželje, domišljat u pronalaženju putova da tu znatiželju zadovolji. Njegova velika inteligencija i glazbena kultura morale su se duboko dojmiti svakoga tko je imao sreću da ga pobliže upozna.“

Poticao je mlade glazbenike, pjevače i kompozitore da nastave u svom radu, družio se s njima i razgovarao o glazbi. Mnogi su mu izrazili svoju zahvalnost: primjerice operni pjevač i redatelj Vladimir Ruždjak (1922.-1987.), glazbeni pedagog i muzikolog Ladislav Šaban (1918.- 1985.), violinist, skladatelj i akademik Stjepan Šulek (1914.-1986.), te skladatelj, profesor i akademik Lovro Županović (1925.-2004.). Lovro Županović je posvjedočio, u knjizi Albe Vidaković – život i djelo, Zagreb, 1989., str. 147., :

„Danas mi je jasno: uz sazrijevanje Albe kao glazbenika, posebice muzikologa, i ja sam postepeno glazbeno „rastao“; I kad sam onog travanjskog podneva, na (tadašnjoj) tramvajskoj postaji na uglu Jurišićeve i Draškovićeve ulice saznao za Albinu smrt – ja sam se, ojađen na Sudbinu koja nam ga je oduzela kad nam je bio najpotrebniji, „zakleo“ da ću nastojati nastaviti njegovo muzikološko djelo. I ako je itko naročito zaslužan za ono što sam otada do danas priložio razvoju hrvatske muzikologije – onda je to nedvojbeno Albe Vidaković. Mislim da ga na tom području smijem nazvati svojim svojevrsnim, makar i neslužbenim te nesustavnim, učiteljem – ili bolje: poticateljem u poslu kojim se danas sustavno bavim.“

Neki inozemni glazbenici muzikolozi koji su odali priznanje Albi Vidakoviću i njegovu radu su: primjerice Karl Gustav Fellerer iz Kölna, Ferdinand Haberl iz Rima, Johannes Overath iz Kölna, te Kilián Szigeti, iz Pannonhalma u Mađarskoj.