Poštovane i drage suradnice Krista Kralja, poštovani oče Vinko, postulatore kauze, i pater Marko, duhovni oče ove Zajednice,  braćo i sestre u Kristu!

Zahvaljujem sestri Blanki Pavlović, voditeljici svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja, što me je pozvala da predvodim ovo euharistijsko slavlje u prigodi 64. obljetnice smrti službenice Božje Marice Stanković. Bila je to za mene prilika upoznati još jednu prekrasnu stranicu toga zamišljenog sveska koji bismo mogli nazvati „Nebeska Hrvatska“.

Prošlo stoljeće je bilo posebno bogato osobama vrijednim divljenja koje su postale uzori zbog svoga svetog života. Štite nas odozgo i neprestano nas nadahnjuju, nakon što su nam, dok su bile među nama, pokazale put u Nebo. Gledajući njihov život, i mi smo ohrabreni u traženju puta svetosti tamo gdje jesmo, i u svijetu, kao što je to učinila sestra Marica.

Evanđelje koje smo čuli večeras moglo bi zabrinuti one koji odluče težiti k svetosti. Isus kaže da kada je nečisti duh istjeran, pokušava se vratiti i ako nađe kuću čistom (to jest naše srce) – on koji voli nečistoću – odlazi i „uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku“.

Drugim riječima: netko čini sve kako bi istjerao đavla koji prebiva u njegovu srcu, trudi se očistiti dušu, pokušava staviti Boga na prvo mjesto i odlučuje ići putem svetosti. No, kada đavao vidi da se osoba toliko trudi, vraća se s još snažnijim iskušenjima kako bi je ponovno osvojio. A kada postane svjestan da se situacija doista promijenila, ne mogavši se vratiti u srce te osobe, udružuje se s drugim demonima još gorima od sebe i „bude onomu čovjeku gore nego na početku“.

Nije li to obeshrabrujuće? Čini se da je bolje ne pokušavati istjerati zlo koje je u nama. Bolje je ostaviti malo nečistoće u našoj kući kako bi se đavao ugodno osjećao, kako bi mogao slobodno ulaziti i izlaziti i ne bi se morao vraćati nasilniji i bjesniji, s drugim duhovima još gorima od sebe i učiniti nas gorima no što smo bili prije!

Našao sam vrlo zanimljivo tumačenje pape Franje ovog odlomka Evanđelja. Komentirao ga je više puta i uvijek je govorio o „ljubaznom đavlu“.

Nuncij Lingua/Foto: Marijana Daničić

U propovijedi 12. listopada 2018. u Domu Svete Marte, komentirajući tekst, Papa kaže: „Mi smo kršćani, katolici, idemo na misu, molimo… izgleda kao da je sve u redu. Da, imamo svoje mane i grijehe, no izgleda kao da je sve u redu. Đavao se ponaša pristojno: ide, gleda, traži dobru priliku, kuca na vrata, pita je li slobodno, može li ući? Zvoni na zvono… Ti uljudni đavli gori su od onih prvih jer nismo ni svjesni da ih imamo u kući.” 

Zanimljivo, zar ne? Čovjek se toliko trudio ispraviti svoje mane, uložio je veliki napor kako bi odolio napastima, a đavao to zna i stoga ulazi na drugi način, udružuje se s drugim još gorim, ali „ljubaznim“,  nečistim dusima i neprimjetno se, na suptilan, „pristoian“ način, vraća na posao.

Zatim Papa pojašnjava što misli pod pojmom „ljubazni đavao“ koji ljubazno ulazi u kuću. Papa kaže: „Đavao ili izravno uništava kroz poroke, ratove i nepravde ili uništava ljubazno i diplomatski na način kako nas upozorava Isus. Ne dižu buku, postaju prijatelji, uvjeravaju te: ‘Možeš tako, nije to ništa… do sada je sve dobro’ i odvode te na put osrednjosti, čine od tebe ‘mlakonju’ na putu svjetovnosti.“

Đavao se nježno vraća kroz duh svijeta i čini nas mlakima.

Đavao se nježno vraća kroz duh svijeta i čini nas mlakima. Sjetite se što kaže Otkrivenje: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta” (Otk 3,15-16).

Papa stoga samome sebi postavlja pitanje: „Što je gore u životu osobe? Očiti grijeh ili život u duhu svijeta i svjetovnosti? Što te đavao  navodi na grijeh – ne jedan, nego dvadeset ili trideset očitih grijeha kojih se sramiš – ili što sjeda s tobom za stol i živi s tobom kao da je sve normalno i tada ti se dodvorava i opsjeda te duhom svjetovnosti?“

Papu zabrinjava: što sjedimo s đavlom, što postajemo članovi njegove obitelji, što ga ugošćujemo u kući umjesto da ga istjeramo kao što smo to učinili prvi put. Mislimo da smo dobri, no umjesto toga postali smo osrednji.

Dakle, što nam je činiti? Kako reagirati u takvoj situaciji? Evo savjeta pape Franje: „Pred tim ljubaznim đavlima koji žele ući na kućna vrata, kao da su pozvani na svadbu, recimo: ‘Budnost i mir.’ Bdijte: to je Isusova poruka, kršćanska budnost. Što se događa u mom srcu? Zašto sam tako osrednji? Zašto sam tako mlak?”

Papa poziva na budnost.

Budnost i smirenost kako bismo vidjeli nismo li možda ostavili otvorena vrata svojeg srca svjetovnosti, a da to nismo ni primijetili.

Možda se ova upozorenja odnose prije svega na nas svećenike, redovnike i redovnice, posvećene osobe ili angažirane laike, osobe koje su odlučile posvetiti svoj život Kristu.

Možda smo upravo mi omiljene žrtve ovih „ljubaznih đavola“.

Mi, koji smo jednom hrabro sve ostavili radi Boga, ali onda nam je srce ponovo počelo kucati za svijet, tražeći ovozemaljsko: karijeru, bogatstvo, udobnost, čast.

Mi, koji smo jednom hrabro sve ostavili radi Boga, ali onda nam je srce ponovo počelo kucati za svijet, tražeći ovozemaljsko: karijeru, bogatstvo, udobnost, čast. „Rado hodaju u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama“, rekao bi Isus (Mk 12,38-39).

Možda nam mnogi govore: „Koja dobra osoba!“, „Koji dobar svećenik!“, „Koja dobra redovnica!“, „Koji dobar vjeroučitelj!“ jer vide ono što radimo, ali ne znaju da se naše srce udaljilo od Boga. Ukoliko nismo budni, i mi možemo zaslužiti poznati prijekor: “Narod ovaj samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene!“ (Iz 29,13).

Možda nam mnogi govore: „Koja dobra osoba!“, „Koji dobar svećenik!“, „Koja dobra redovnica!“, „Koji dobar vjeroučitelj!“ jer vide ono što radimo, ali ne znaju da se naše srce udaljilo od Boga.

Evo, u tome je aktualnost Maričine poruke: neprestano stavljati i vraćati Krista Kralja u središte svojega srca. Uvidjeti da je On jedini Gospodar našega srca kako ne bismo pali u osrednjost i završili u svjetovnosti.

Sestra Marica, nadahnuta blaženim Ivanom Merzom, osnovala je prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod imenom Suradnice Krista Kralja s ciljem da okupi plemenite djevojke koje žele posvetiti svoj život Bogu, a u isto vrijeme ostati u svijetu. Živjeti u svijetu, a da ih pritom ne zarobe svjetovnost i logika ovoga svijeta.

Svjesna da bi se đavao mogao vratiti sa 7 drugih još gorih zlih duhova htjela se okružiti sa 7 anđela ili još bolje s brojnim Suradnicama.

Zapravo, samima nam je teško oduprijeti se đavlu, zajedno je lakše: zajedništvo je snaga. To je ta snaga koja je sestri Marici dala hrabrost u životu, koju je  posebno pokazala u herojskoj obrani kardinala Stepinca, svjesna opasnosti kojoj se izlaže.

Mlakost i osrednjost prije svega oduzimaju hrabrost. Čine nas plašljivima i više se ne sramimo zbog zla koje činimo, već zbog dobra koje bismo trebali činiti, no zbog straha od osude drugih, ostajemo bespomoćni i šutimo.

Govoreći o ovome, prisjećam se jednog događaja koji mi se dogodio u Rimu kod Panteona. Otišao sam na kavu s dva prijatelja. Vraćajući se, susreli smo ženu koja je prosila milostinju u gomili turista kojih je uvijek jako puno na trgu. Vozila je djevojčicu u kolicima, možda kako bi se ljudi sažalili i dok su prolazile pokraj nas, djevojčica je izgubila cipelicu. Žena, vjerojatno njezina majka ili starija sestra, to nije primijetila. Ja sam to vidio, a kako mi je bilo neugodno sagnuti se, podignuti tu cipelu i potrčati za gospođom, vičući pred iznenađenim turistima: „Gospođo, gospođo, pričekajte, vaša kći je izgubila cipelu!“

Bilo je to nešto beznačajno, no ostala mi je misao: kako je teško napraviti malu gestu ljubavi kada smo izloženi pogledima drugih. Kakav primjer nam je sestra Marica dala o tome! Možemo se pitati, kako to da se nije bojala reći istinu unatoč tome što je znala s kakvim će se posljedicama suočiti?

Kakav primjer nam je sestra Marica dala o tome! Možemo se pitati, kako to da se nije bojala reći istinu unatoč tome što je znala s kakvim će se posljedicama suočiti?

Jer se nije bojala osude ljudi, već je mislila na Božji sud. Svoju hrabrost, svoju obranu onoga koji je bio nepravedno optužen, skupo je platila s pet dugih godina teške robije.

Nošena služenjem Kristu Kralju nije se bojala živjeti poput svoga Gospodina i Učitelja koji nam je dao primjer, čineći ono što nitko nije imao hrabrosti učiniti: oprati noge svojim učenicima, dajući život za svoje prijatelje sve do smrti, smrti na križu.

Naš Kralj ustvari je raspeti Kralj. Odozgo s drva križa nastavlja nas sablažnjavati: „Križ nikada nije u modi: danas, kao i u prošlosti“, kako je rekao papa Franjo u Budimpešti prije mjesec dana. „Križ nikada nije u modi: danas, kao i u prošlosti. Ali ozdravlja iznutra“, nastavio je Papa, „Pred Raspetim doživljavamo blagotvornu unutarnju borbu, nesmiljeni sukob između ‘misliti po Božjemu’ i ‘misliti po ljudskom’. S jedne strane je Božja logika, a to je logika ponizne ljubavi.(…) S druge strane, postoji ‘misliti po ljudskom’: to je logika svijeta, svjetovnosti, navezanosti na čast i privilegije, usmjerenost prema ugledu i uspjehu. (…) Ali Isus nas prati, prati nas u toj unutarnjoj borbi jer želi da se poput apostola opredijelimo za njega“. (Propovijed pape Franje u Budimpešti, 12. rujna 2021.).

Sestra Marica izabrala je taj dio i mi joj večeras zahvalimo i obećajmo da ćemo slijediti njezin primjer. Sa Suradnicama Krista Kralja nastojmo i mi staviti Krista Kralja u središte svojeg srca sa žarkom željom i usrdnom molitvom da se sve više djevojaka odluči za put koji je sestra Marica zacrtala, sjećajući se njezinih riječi koje je izrekla na suđenju: „Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo Evanđelje“ (Na suđenju 24. siječnja 1948.).